Dunav je ovih dana toliko nisko da je kod Opatovca postao vidljiv kostur šlepa Austrijskog parobrodnog društva, potonulog prije 89 godina. O čemu jučer izvještava čak i agencija Reuters, nakon što su se prethodno izredali svi hrvatski mediji. Dunav je toliko opao da je po prvi put u zabilježenoj ljudskoj povijesti neki automobil prešao s kopna lijeve obale, s teritorija Republike Srbije, na vukovarsku malu adu, omiljeno kupalište Vukovaraca i ove godine, kao i svih prijašnjih. O tome je prvu vijest, s fotografijom nekog čitatelja, objavio portal Press032. I Dunav je tolikog niskog vodostaja da je, s druge strane rijeke negdje u ravnini stare vukovarske klaonice ispod znamenitog vodotornja, jasnije no ikad prije vidljiv i ostatak šlepa koji je potopljen tijekom opsade i razaranja grada 1991. godine. O tome nam, pak, ne javlja ni Reuters ni 032, nego Marinko Rajić, životni zaljubljenik u Dunav, hrvatski branitelj, radioamater i pecaroš koji gotovo svakodnevno boravi na Dunavu, pa rijeku poznaje kao svoje dvorište.
Svakakve, dakle, tajne otkriva rekordno nizak vodostaj Dunava, a detalji o tome kako su vukovarski branitelji potopili šlep koji je korišten za napade na grad 1991. godine ostat će, čini se, tajanstvenima i nakon ove reportaže. Jer gospodin Rajić koristi simpatičnu onomatopeju dok kratko prepričava kako je taj šlep uopće završio na dnu Dunava.
- To je bilo tijekom 1991., jel', tu su malo čačkali i dobio je po fergazeru i: brblblbl… - govori Marinko oponašajući zvuk tonućeg plovila. - Ne bih sad o tome, ali tako je, to je istina - dodaje dok na njegovom ribarskom brodiću oplovljavamo potonulu baržu. Kao dobar poznavatelj Dunava, on točno zna gdje može proći, gdje je dublji kanal između olupine s jedne strane i podvodnih panjeva ili ostataka drveća koje strši iz vode malo dalje. Na jednom mjestu sonda pokazuje dubinu 5-6 metara, ali malo dalje već bismo se, bez iskusnog vodiča, zabili u ostatke potopljene barže.
Na desnoj, vukovarskoj obali, kod Veslačkog kluba, jedan je sprud dužine desetak metara postao još veća potencijalna opasnost, pa je gospodin Rajić sâm označio opasno mjesto zidanim kamenjem i privezanim kanistrom. Da nije označio vidljivom oznakom, netko bi se možda neoprezno zaletio čamcem.
- Već se to dogodilo, par njih je pokidalo elise. Lako je to popraviti. Ali ne d'o Bog da voze djecu, stave ih naprijed bez prsluka, padne dijete ili bilo tko, lupi glavom o taj kamen i što onda? Nitko nije ništa poduzeo - govori nam dok iz blizine promatramo tu situaciju koje se pojavila pri rekordno niskom vodostaju Dunava.
- Ja volim Dunav, ali koliko ga volim toliko ga se i bojim. Na Dunavu moramo biti jako oprezni. Treba znati čitati Dunav, čitati vodu, vidjeti gdje kovitla voda… Nisam ni ja ekspert, ali sam naučio, što slušajući starije, što vlastitim iskustvom. Imam šezdeset i kusur godina, ali ne pamtim ovako nizak vodostaj - govori nam vukovarski riječni vuk.
Dunav je druga najduža rijeka u Europi i jedna od najvažnijih prometnih ruta na kontinentu. Od Dunava je od europskih rijeka dulja samo ruska Volga (3.530 kilometara, naspram 2.850 kilometara duljine Dunava). Ali Dunav, za razliku od Volge koja teče samo kroz Rusiju, protiče kroz deset država od Njemačke do Crnog mora. Kao takav, ključan je riječni pravac za prijevoz žitarica, goriva, rude, građevinskog materijala i razne druge robe. Stoga rekordno nizak vodostaj Dunava, ali i Rajne i drugih europskih velikih rijeka, ima i gospodarske posljedice šireg kontinentalnog značaja.
Pri tako niskom vodostaju Dunava, razne olupine postaju vidljive ne samo na dijelu rijeke koji predstavlja granicu između Hrvatske i Srbije, nego i na drugim dijelovima, naravno. Potopljeni brodovi nacističke Njemačke često su vidljivi na Dunavu u Đerdapskoj klisuri, ne samo sada kad je vodostaj rekordno nizak, nego i inače. To su ostaci ostataka operacije "Dunavski viljenjak", u kojoj su nacisti u kolovozu 1944. pokušali povući brodove dunavske i crnomorske flotile nakon poraza njemačke vojske na Istočnom frontu. Kako je Crvena armija oslobodila Rumunjsku od nacista u tjednima i danima dok je operacija povlačenja brodova prema Njemačkoj trajala, flotila upada u razne nevolje i napade, pa 4. rujna njemački admiral Paul Siebe naređuje potapanje u okolici luke Prahovo blizu Negotina u Srbiji. Više od stotinu brodova potopljeno je u Đerdapskoj klisuri, a između 160 i 220 potopljeno je na čitavom potezu od luke Prahovo u Srbiji do Crnog Mora. Proteklih godina pisalo se o projektima vađenja pojedinih od tih olupina, ali većina nikad nije i tko zna hoće li i kada biti izvađena. Dunav ima velika usta, kako se to kaže na ovoj rijeci kad se želi reći da svašta njome pliva i u sadašnjosti, a kamoli u prošlosti.
Mi se u petak ovoga tjedna iz Vukovara spuštamo do Opatovca, sela između Vukovara i Iloka. Nakon ribičke patrole prvo s Marinkom Rajićem, pa kratke policijske patrole s policijskim brodom od Vukovara do vukovarske ade i uokolo, automobilom dolazimo do opatovačke ade i najbliže kopnene točke s koje puca pogled na vrhove olupine koja je ovih dana u vijestima po televizijama, portalima, pa eto čak i u video-prilogu agencije Reuters. Sve je počelo tako što je Lea Vidić, načelnica općine Lovas, na Facebooku podijelila video i foto snimke olupine potonulog broda kojeg vidljivim učinio nizak vodostaj Dunava kod Opatovca. Mještanin Lovasa Hrvoje Ivanika pronašao je novinski članak iz 1937. koji opisuje kako je u nesreći u blizini srijemske obale kod Opatovca potonuo šlep Austrijskog parobrodarskog društva, broj 5722, natovaren s čak 50 vagona ugljena.
U Opatovcu se ada i sprudovi nalik adama nalaze s ove desne, srijemske ili hrvatske strane Dunava, za razliku od Vukovara ili Šarengrada, gdje se ade nalaze s one lijeve, bačke ili srbijanske strane Dunava. Do opatovačke ade inače se dolazi samo čamcima i brodovima, ali s ovako niskim vodostajem Dunava pojavio se prašnjavi put od obale sela do opatovačke ade, pa tim putem sada vozimo do točke koja je najbliže tom iznenađenju od olupine. Tu negdje, na rubu šumarka i pješčane plaže, kampira nekoliko mladih obitelji iz Lovasa, sela i općine kojoj pripada i Opatovac. Ako ste gledali vijesti o ovoj riječnoj olupini, vidjeli ste neke od tih ljudi u TV-kadrovima i na fotografijama. Iako su na godišnjem odmoru i ovdje su došli samo uživati u prirodi i u udaljenosti od svega što podsjeća na svakodnevicu, posao i civilizaciju, to su iskreno dobri ljudi koji će pomoći svakom putniku namjerniku, pa i novinarima i snimateljima, koji ovih dana navraćaju. Hrvatski dopisnik Reutersa bio je tog dana nešto prije nas. Mimoišli smo se. Ali, zato se nismo mimoišli sa somom od otprilike 4 kilograma, kojeg je jedan 15-godišnjak ulovio dan ranije, i koji je završio u fiš paprikašu. Ponudu da probamo taj fiš nismo mogli odbiti. Olupina može pričekati. Jer, na kraju krajeva, nisu bitne ni olupine ni tajne koju otkriva nizak vodostaj Dunava, nego su bitni ljudi, priče i život koji se kroz njih događa tu i sada. A događa se i tu i sada, pa i dok se tek upoznajemo uz podgrijani fiš, hladno pivo i motani duhan na ovom mjestu, koje vas možda podsjeća kao da ste došli na kraj svijeta, a zapravo se u daljini nazire lovište Karađorđevo. Još jedno mjesto puno povijesti, ispričanih i neispričanih tajni…
Jedan od kampera kaže da se bavi poljoprivredom, u zadruzi u Lovasu čija priča zvuči dosta uspješno. Možda se varamo, ali priča zvuči kao u onoj Balaševićevoj pjesmi koja počinje stihom: "Moj drug iz djetinjstva živi sretno na selu, k'o u ruskom romanu, e točno tako. Ima ženu i sina, i podrum pun vina, i sve mu je ravno..."
Sve je ravno u kadru ispred nas, u koji u jednom trenutku biciklom preko pijeska ulazi još jedan momak iz Lovasa. Zapravo dolazi iz Austrije. Povratnik koji se, nakon dugo godina života vani, odlučio vratiti u Lovas. Otvara kafić. Mogao je iz Austrije doputovati i Dunavom. Eno u vidokrugu jedna olupina koja dokazuje da je to stoljećima bilo ne samo moguće, nego i primarno. Ali on je ovaj put, kaže, doputovao vlakovima. Množina, jer je puno presjedao. Kaže da mu je to zapravo gušt, sat-dva vremena prilikom presjedanja između dva vozna reda omogućuju mu da vidi svako mjesto u kojem staje. Putovao je dva ili tri dana, nismo zapisali, ali kad je stigao nije bio umoran - ili je bio baš toliko umoran - pa je produžio na "predkirbaj" u Ilači. Do tog trena neki od nas nisu ni znali za koncept "predkirbaja", ali novinar i njegov čitatelj svašta saznaju, pa i to da selo Ilača ima kirbaj na blagdan sv. Jakova apostola 25. srpnja, a predkirbaj je valjda znak živosti. Znak života i u ljudima i u pričama. Sve u svemu, tako se priča o olupini kod Opatovca pretvorila u nešto drugo, življe i vrednije spomena od onoga što je ionako već ispričano u svim drugim vijestima i reportažama s ovog neočekivano zanimljivog mjesta. Ali, za kraj reportaže, vratimo se natrag na vukovarsku adu.
Nitko se ne sjeća da je ikad itko vidio, čuo, čitao ili pronašao zabilježen podatak da je netko automobilom vozio po maloj vukovarskoj adi, omiljenom kupalištu Vukovaraca na Dunavu još od vremena kad je njemačka grofovska obitelj Eltz pretvorila Vukovar u vitalan srednjoeuropski grad, sa svim čudima i čarima. Povijesni izvori kažu da je prvi automobil u Hrvatsku dovezao grof Marko Bombelles mlađi 1898. u okolicu Varaždina, ali isto tako otkrivaju da je krajem svibnja 1900. taj isti grof Bombelles tim istim autom (parnim kolima, točnije) išao u Vukovar na sprovod grofu Eltzu. Nitko, međutim, od tada do sredine ovog tjedna nije vidio automobilske kotače na pijesku male vukovarske ade. Jer je ona, naravno, od Vukovara udaljena cijelom širinom rijeke, a od lijeve, bačke obale udaljena je puno manjim, ali za automobil svejedno nesavladivim komadom rijeke. Pri normalnom, ili povijesno normalnom vodostaju. Pri ovom trenutnom, povijesno niskom vodostaju Dunava dogodilo se da proteklog tjedna nije ostao ni plićak između kopnenog teritorija Republike Srbije i pijeska neobično uvećane male vukovarske ade. I onda je netko krenuo prvi put. Kupači koji su se zatekli na adi fotografirali su neki crni automobil koji se dovezao iz Srbije, kratko zadržao na kupalištu i vratio natrag istim putem. No, to nije bio jedini slučaj prelaska. Dan ili dva kasnije, prešao je još netko na quad-vozilu, a onda i netko treći, odnosno drugi u automobilu. Taj je, međutim, zapeo u pijesku, dotad već lagano nakvašenom kišom koja je prethodnih sati padala.
- Vozač je bio muškarac, a suvozačica žena. Čovjek je izašao van iz auta, hvatao se za glavu, u stilu: "jao, šta ću sad". Mi smo otišli oko 19:30, on je još ostao ukopan, ne znamo kako se poslije izvukao. Možda ga je vadio neki traktor kojeg su zvali upomoć s te strane preko - kaže nam jedan očevidac.
Hrvatsku policiju nitko nije zvao, koliko smo uspjeli razabrati na temelju šturih informacija prikupljenih na terenu. No, riječna patrola hrvatske granične policije je uvijek tu negdje u blizini, spremna za postupanje u slučaju bilo kakve potrebe. Pravno gledajući, granica između Hrvatske i Srbije na Dunavu još nije jasna: još je predmet mirnog sporenja i razilaženja u tumačenju određuje li se ta granica po povijesnoj pripadnosti katastarskih čestica (stav Hrvatske) ili po sredini rijeke (stav Srbije). Ali vukovarska ada je dogovorom iz 2006., postignutim između lokalnih vlasti Vukovara i općine Bač u Srbiji, proglašena slobodno dostupnom za ljude s obje strane granice. Dogovor baš i nije pokrivao automobile, ali eto… Nije razlog da ne posjetite Dunav. I ovog i svakog drugog ljeta.
Otvori KEKS Pay
Znam da ce sada svi ( ili ipak ima netko da ovo zna?) koji ovo citaju misliti da sam budala ali ipak da vam recem: kad je vodostaj nizak (oko 150 dana u godini) to sto vi zovete Dunav uopce nije Dunav. Dunav kroz cijelu godinu odlazi u Sjeverno more a kad je vodostaj dovoljno visok ( nekih 260 dana) onda odlazi i u Crno more.