Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Na podu su sjedila mala mršava djeca, mogla im se nazrijeti smrt u očima...'

“Djeca su postavljena na noge i ona koja su se još mogla držati bila su predviđena za transport. Djeca koja su se rušila morala su ostati. Većina tih jadnih bića umrla je još tijekom dana”
03. kolovoza 2017. u 09:18 106 komentara 5501 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/4

Ova dama iz zagrebačkog visokog društva za logore je saznala s prvim danima Drugog svjetskog rata. Koristeći znanje njemačkog jezika, svoj društveni položaj i veze s vodećim ličnostima u Zagrebu, supruga uglednog liječnika pokrenula je akciju bez presedana, koja je tijekom rata, a naročito tijekom 1942. godine, po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na području NDH i čitave okupirane Europe: ona je osobno iz Jasenovca i okolnih logora izvukla oko 7500 djece mahom srpske nacionalnosti.

slovenska policija SLOVENIJA Uspješno deaktivirali 250 kg tešku bombu SS divizije

Priča o Diani Budisavljević priča je o dobrim ljudima u zlim vremenima koja bi možda i dovijeka ostala zaogrnuta velom tajni, na dnu prašnjavih arhiva, da se nisu poklopile neke sretne okolnosti, potpomognute entuzijazmom nekolicine ljudi. Ponajprije, otkriven je njezin dnevnik pod naslovom “Akcija Diana Budisavljević“ u koji je tijekom rata stenografski bilježila detalje svojim humanitarnih akcija i koji je 60 godina kasnije ugledao svjetlo dana, nakon što ga je pronašla njezina unuka, profesorica Silvija Szabo, pa ga s njemačkog prevela na hrvatski te je objavljen 2003. godine u izdanju Hrvatskog državnog arhiva.

Potom je ova čudesna priča zainteresirala povjesničarku Natašu Mataušić, silno iznenađenu što su lik i djelo ove zagrebačke heroine uglavnom ostali neistraženi, stoga je u njoj pronašla inspiraciju, pa i temu svog doktorskog rada pod naslovom “Diana Budisavljević i akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora“ koji bi trebala dovršiti koncem godine, dok se iduće nada objaviti ga i kao knjigu. Štoviše, postoji intencija da promocija koincidira s predstavljanjem dokumentarno-igranog filma o životu zagrebačke heroine u režiji njezine daljnje rođakinje, mlade redateljice Dane Budisavljević, čije snimanje počinje na jesen, s Almom Pricom u glavnoj ulozi. Uistinu, što je to izazvalo toliki, novopronađeni interes za životni put najširoj javnosti posve nepoznate Diane Budisavljević?

Rođena je 1891. u Innsbrucku u trgovačkoj obitelji Obexer, a njezina majka Anna bila je Amerikanka njemačkog podrijetla. Kao djevojka bila je strastveni lovac, nadahnjivala ju je glazba Richarda Wagnera, a neposredno prije početka Prvog svjetskog rata pohađala je tečaj za njegovateljice u lokalnoj bolnici u Innsbrucku, gdje je upoznala dr. Julija Budisavljevića koji je ondje radio kao asistent na kirurgiji. Vjenčali su se 1917., a dvije godine kasnije preselili u Zagreb, gdje je pronašao posao kao profesor kirurgije na tek utemeljenom Medicinskom fakultetu.

Diana je bila izrazito posvećena obiteljska žena, odana mužu i kćerima Ilsei i Jelki, koje su joj tijekom Drugog svjetskog rata, kada su već obje bile udane, pružale veliku pomoć u akcijama spašavanje djece. Diana, koja je s prvim vihorom Drugog svjetskog rata proslavila 50. rođendan, uz pomoć obiteljskih poznanstava polako plete mrežu suradnika, među njima i ljudi bliski režimu NDH koji se ne mogu pomiriti sa zločinima i rasnom politikom koja se provodi, poput službenika u ministarstvu udružbe Kamila Breslera. No ne bez prepreka.

Iako pravoslavac (i daljnji rođak Jovanke Broz), dr. Julije Budisavljević zahvaljujući svojoj stručnosti uspijeva zadržati posao, a Dianu povezuje i s kolegama liječnicima koji će kasnije, riskirajući da budu otpušteni iz državne službe i proganjani, sudjelovati u liječenju djece pristigle iz logora, no njezin suprug na to nije pristao olako.

Moj muž se bojao za mene

“Bilo je razumljivo da se moj muž bojao za mene i sebe i nije bio suglasan s mojim radom. No željela sam pomoći koliko je to bilo moguće. Budući da nitko drugi nije želio preuzeti rizik, nije mi preostalo ništa drugo nego da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stajališta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvim kakvi će biti“, zabilježila je u svom dnevniku hrabra Diana koja je najviše posla imala od srpnja 1942., nakon bitke na Kozari.

U borbama koje su se vodile između njemačkih i ustaško-domobranskih snaga s jedne te partizanske vojske s druge strane na području zapadne Bosne partizani su tijekom srpnja uspjeli probiti obruč na jugozapadnom dijelu planine Kozare i spasiti dio civilnog stanovništva, dok je većina ostala u okruženju. Dio civila, pretežno srpsko stanovništvo, pobijen je na licu mjesta, a preživjeli su transportirani u sabirne i prihvatne logore. Ondje je, bez ikakve skrbi, ostao veliki broj djece, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka.

Nakon dolaska prvog transporta sa 700 djece iz Stare Gradiške u Zagreb, 11. srpnja 1942. godine počela je borba za njihov smještaj. Diana Budisavljević piše “kako je neobično teško bilo osigurati smještaj za djecu”.

“Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željeli da se djeca spase. I ministar udružbe nevoljko je dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece koja će se onda odgajati u ustaškom duhu”, piše Diana koja nakon dobivanje dozvole za preuzimanje djece odlazi u Staru Gradišku.

S njom putuje i dr. Vladimir Broz iz Crvenog križa, predstavnik ministarstva i desetak medicinskih sestara iz Crvenog križa, među kojima i Dragica Habazin, a dočekuje ih zloglasni zapovjednik logora Maks Luburić.

kolinda grabar kitarović GRABAR KITAROVIĆ 'Neću dopustiti da se izvrće istina o Domovinskom ratu niti da se u njega uvlače metastaze iz 2. svj. rata'

Diana o tom susretu piše: “Prijepodne je bio došao i Luburić. Bio je bijesan što mora predati djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece u Zagrebu koja rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo… Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora. Ima mogućnosti sakriti nas tako da nas nitko neće naći…“

Tek sljedeći dan naposljetku im je dopušten ulazak, a o stanju djece u logoru Stara Gradiška Diana svjedoči u zapisu u dnevniku od 10. srpnja 1942. godine: “Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazreti smrt u očima. Djeca su postavljena na noge i ona koja su se još nekako mogla držati bila su predviđena za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila nasmrt bolesna nismo ni ulazili. Pokušala sam dobiti podatke za ova mala iznemogla bića... mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u boli rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda – Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu, kakva neizmjerna tuga, kakva bol.”

Suočena s potresnim prizorima smrti, Diana se nije libila pokucati na sva moguća vrata i moliti za pomoć, pa tako ni ministra Andriju Artukoviću ni kardinala Alojzija Stepinca, koji joj za smještaj izbjeglica prepušta Jeronimsku dvoranu na današnjem Trgu kralja Tomislava.

Dan pun stravičnih utisaka

U svom dnevniku nakon povratka iz logora u Jablancu 4. kolovoza 1942. piše da je iza nje “naporan dan, pun stravičnih utisaka, jada i očaja koji su je dugo progonili i te su žalosne spoznaje vjerojatno uzrok njezinu dugotrajnom pobolijevanju koje je tada počelo”. Diana ovdje govori o svojim tegobama sa srcem i štitnjačom koje će je mučiti ostatak života, no bila su to vremena kada je bespoštedno skrbila o drugima.

Tih dana kolovoza 1942. Diana i Kamilo uviđaju da je toliki broj djece moguće spasiti samo udomljavanjem u obitelji. U početku udomitelji – među kojima ima i bogatih i uglednih Zagrepčana, pa i stranih diplomata, ali i običnih radnika – djecu uzimaju ilegalno odmah na kolodvoru i potajno odvode kućama jer se ustaše protive takvoj ideji. No Diana u svom dnevniku bilježi da 13. kolovoza odlazi majoru Kneheu i traži da se dopusti udomljavanje djece smještene u prekrcanim domovima jer postoji opasnost da ih ustaše opet odvedu u logore, kao i od masovnog širenja zaraznih bolesti. Uz Stepinčevu podršku kreće udomljavanje preko crkvenih organizacija, a Diana bilježi da je dom pronašlo više od 5000 pravoslavne djece od kojih su mnoga, kako je utvrdila povjesničarka Nataša Mataušić, tako dobila nove roditelje s kojima su nastavila živjeti i poslije rata, dok su se neka vratila svojim biološkim obiteljima. No malo je tko od tih ljudi, od kojih su neki i danas živi, ikada saznao za Dianu Budisavljević i njezinu akciju. Jedna od preživjele kozaračke djece poznata je glumica Božidarka Frajt.

– Neka od te djece, sada osamdesetogodišnjaci, žive u Zagrebu. Znaju da su posvojeni. Neki od njih željeli su upoznati svoje biološke roditelje, neki nisu – kaže Nataša Mataušić.

Osim što je djecu odvodila iz logora, Diana Budisavljević na sebe je preuzela i golem posao popisivanja nesretne ratne siročadi. Prema transportnim listovima, bolničkim datotekama te ispisujući sve detalje i opis djece koja su stizala u Zagreb ili kroz njega prolazila do daljnjih destinacija, Diana Budisavljević je sa suradnicima izradila opsežnu kartoteku, odnosno bazu s fotografijama, tiskajući posebne kartice veličine 12 x 9 centimetara. I sve to s jednim ciljem: kako bi se nakon rata olakšalo njihovo pronalaženje, ali i kako bi se sačuvao njihov identitet. Dianin popis sadržavao je imena više od 12.000 djece.

Kada su 8. svibnja 1945. u Zagreb umarširale partizanske trupe, nastavila je u oslobođenom gradu u svom stanu na Svačićevu trgu živjeti miran obiteljski život domaćice, supruge, majke i bake, kakav je vodila i prije rata.

No, kada joj ubrzo nakon oslobođenja jugoslavenska tajna služba OZNA oduzima kartoteku, nije mogla sakriti tugu, bol i ogorčenje. Izvještaj o radu “Akcije” predala je Uličnom odboru AFŽ-a i tada je prvi put postalo jasno tko je spašavao djecu s Kozare, iz Potkozarja, s Korduna i Banije. Preostale dokumente uredno je pospremila u veliki drveni sanduk, zaključala ga, a o “Akciji” nije nikad više nije progovorila.

I poslije rata nastavila je s humanitarnim radom. Kada je 1953. u okolici rodnog Innsbrucka osnovano prvo S.O.S. dječje selo, Diana ga je, iako ne pretjerano bogata, svake godine materijalno podupirala. Zajedno sa suprugom onamo se vratila 1972., a tamo je i umrla šest godina kasnije.

KP preuzela njezine zasluge

Naša sugovornica Nataša Mataušić, muzejska savjetnica u Povijesnom muzeju i predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac, za ovu je čudesnu istinitu priču doznala još 2003. godine, kada se u Jasenovcu pripremao stalni postav muzeja.

– Građa je bila u velikoj mjeri otuđena, zapravo nismo znali točno gdje se nalazi. Otišla sam u naš depo kako bih skupila materijal i ondje pronašla gomilu fotografija djece i neke albume koji godinama nisu bili obrađivani. Vjerojatno su svi prije mene izbjegavali tu tešku temu. Onda sam se prihvatila posla. U četiri albuma uz svaku fotografiju djeteta bio je i datum kada je snimljena. Te su me fotografije proganjale. Djeca u groznom stanju, snimljena u zagrebačkim bolnicama ili u logoru u Sisku. Tada je jedan od članova Savjeta Spomen-područja Jasenovac slučajno došao k meni, vidio albume i uzviknuo: “To su sigurno albumi Diane Budisavljević!”, s obzirom da je poznavao njezinu unuku Silviju Szabo koja je u to vrijeme zajedno s Arhivom Hrvatske spremala prvo izdanje Dianinih ratnih dnevnika – prisjeća se Nataša Matatušić.

Potom je gospođa Szabo došla u muzej pregledati građu, usporedilti rukopis na poleđini fotografija s Dianinim rukopisom, no dvojbe nije bilo. Bili su to albumi Diane Budisavljević, a iste godine objavljeni su i njezini dnevnici, koji su šokirali sve one koji su se bavili tematikom Drugog svjetskog rata.

– Dok sam obrađivala ove albume, nisam mogla spavati, imala sam noćne more. Kako li je tek bilo vidjeti tu djecu uživo, pitala sam se, kao što ih je vidjela Diana Budisavljević. Da nije bilo nje, velika većina te djece, posebno ona najmanja, pomrla bi. Po broju spašene djece, ali i ljudi koji su bili uključeni u njihovo zbrinjavanje i tako pokazali svoj otpor ustaškom režimu, akcija Diane Budisavljević ne može se usporediti ni s jednim drugim sličnim podvigom u ratnoj Europi. Schindler je spasio 1500 ljudi, Eva Sendlerova oko 2500 iz varšavskog geta, a Diana je samo osobno iz logora izvukla 7500 djece. Nijedna akcija nije bila tako velika, ali ni tako brzo zaboravljena kao njezina – kaže Nataša Mataušić.

Ova je priča bila nepoznata javnosti jer je Komunistička partija preuzela zasluge za spašavanje i zbrinjavanje te djece, dok je Dianina uloga u svemu tome bila potpuno nepoznata. U službenoj naraciji povijesti za Dianu Budisavljević dosad nije bilo mjesta pa, ipak, akcija spašavanja djece bila je previše važna da bi bila izbrisana, Diana nikada nije primila ni najmanje priznanje, no njezino junačko djelo naposljetku je otrgnuto od zaborava.

Ekshumacija Splitski franjevci: 'U jami Križnjača u Zagori posmrtni ostaci žrtve partizanskog zločina iz 1944.' slovenska policija Zahtjevna intervencija policije Slovenac neaktiviranu bombu iz II. svjetskog rata dovezao kući iseljavanje ZVONIMIR DESPOT Kada ćemo se bolje osjećati u Hrvatskoj?
NOVA KOLEKCIJA
Globalno popularna serija Igra prijestolja je završila, no čini se da je njezin utjecaj na modu itekako prisutan
  • miso:

    Žena je zaslužila trajno obilježje u Zagrebu (ulicu, trg, ustanovu, ...)!

  • Deleted user:

    treba joj dati trg... tko s tim ima problem, neka se vrati u pećinu, nije mu mjesto u civilizaciji...

  • Avatar mrTrobec
    mrTrobec:

    Stepinac je sa časnim sestrama držao tri logora za djecu s Banije i Korduna u Jastrebarskom gdje je ubijeno 3247 djece imenom i prezimenom,prvo što su morali po dolasku u logor je bilo obući dječju ustašku uniformu.1943 partizsni su uništili ... prikaži još! ta tri logora u Jastrebarskom.U cijelom svijetu bili su jedinstveni jer su bili konc logori isključivo za djecu što nije zapamćeno u povijesti.Naravno da je Stepinac zločinac,imate presudu na netu kao i fotografije iz logora pa vidite zašto je suđen.Osim toga dostupan je i njegov dnevnik pa čitajte.