Oko 20 milijuna četvornih metara zemlje uz jadransku obalu nije ušlo
kao vrijednost u pretvorbeni kapital turističkih kompanija, i to su
zapravo jedine nekretnine vrijedne spomena koje su izmaknule pretvorbi.
Vrijeme je pokazalo da to nije bila loša odluka koju je inicirao
tadašnji ministar turizma Niko Bulić. Riječ je o kampovima, zemlji pri
obali, šetnicama, danas nemjerljivo vrijednim.
U kapital hotelskih kompanija ušla je samo zemlja iznad koje je
sagrađen hotel i par metara okolo njega. Kada je počela ozbiljna
privatizacija, država donosi Zakon o privatizaciji i člankom 47.
regulira status te zemlje u smislu da se ne može otuđiti niti
prodavati.
Svih ovih godina do danas vode se stručne i javne rasprave čija je to
zemlja, kome pripada. Hotelijerima je ostavljen prostor od 11 godina da
pokušaju prisvojiti tu zemlju ili dio, pa one mahom pokreću sudske
postupke, kada je već ne mogu dobiti na poklon. Na sudu
pokušavaju dokazati da im kao tehnološka cjelina pripada sve
ili neki dio zemljišta.
Neki su, poput Adris grupe, dogurali do nepravomoćnog rješenja u
Rovinju i Vrsaru, ali je to odbio Vrhovni sud i na tom primjeru
zauzeo stav o neotuđivosti turističke zemlje. I druge kompanije
angažirale su timove odvjetnika, no koliko se zna, nikome nije uspjelo
doći do cilja. Izuzev HTP Makarska, ali zasad nije poznato koji su to
model prisvajanja zemljišta smislili u Makarskoj. No, to zna i Bajić,
pa je teško vjerovati da se mu je to glavni adut u rukama.
Makarski hoteli jedini upisali zemlju
Otvori KEKS Pay
