Naslovnica Vijesti Hrvatska

Lako za Svetu Geru, naš Žumberak umire, to je pravi problem

Kako stanovnici Žumberaka gledaju na aktualna pitanja oko arbitraže i granične sporove između Hrvatske i Slovenije
17. siječnja 2018. u 14:51 5 komentara 4160 prikaza
Žumberak
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/11

Laktom pod rebra gurkaju se i smijulje dvojica u Sošicama. Prvi ljudi koje smo sreli nakon više od pola sata vožnje od Jastrebarskog. Dotad pustoš. Krašić, Kostanjevac, Tupčina, Donji Oštrc, Plavci, Reštovo... Nigdje nikog. Vidiš uz vijugavu i derutnu cestu većinom napuštene kuće te kroz maglu šumu koja se proteže u nedogled. Crkva u Strmcu Pribićkom se obnavlja, negdje je na pola puta, bili su tamo neki majstori. I jedan psić. A tu, na kraju ceste, u posljednjem mjestu prije uspona na Svetu Geru – prvi ljudi. Stoje kraj ceste i pokazuju na naš službeni automobil, isti kao i svaki drugi u Zagrebu...

UJEDINILI SE U PROSVJEDU 'Sporovi oko Piranskog zaljeva su prodavanje nacionalističke magle'

– Na Svetu Geru idete, a? Time? Hahahaha – prasnu u smijeh. Smiju se baš od srca.

Krenuli mi gore vidjeti što se događa sa spornom granicom, iz dana u dan spominje se stanje u Savudriji, bili smo prije nekoliko dana na koćaricama s ribarima, ali što je s ovim dijelom? Tu bi se Slovenija, ako se drži arbitraže, trebala povući. Pakiraju li stvari? Idemo gore na 1178 metara nadmorske visine, vidjeti...

– Dečki, nemojte se zaj... Išli su jedni gore neki dan pa smo ih morali spašavati. Makadamska cesta je razlokana od kiša, ne održava se, ne čisti, puna je blata, snijega. Pričali su da će cestu asfaltirati, ali već deset godina čekamo. Ajde da je ljeto, mogli biste gore po makadamu, ali siječanj je. Bez Lade ništa... Ni pomisliti! Jedino pješke... Tek za dva tjedna cesta će se čistiti – govore pa dodaju:

– Uostalom, gore je uvijek isto. Mala vojarna, unutra slovenska vojska, jedan stoji kraj ograde, ima dalekozor da vidi kad netko dolazi. Uostalom, od tisuću puta koliko smo gore bili nijednom nismo razgovarali sa slovenskim vojnicima koji su na hrvatskoj strani nekih 200 ili 250 metara. Oni samo stoje i šute. Bit će im zapovjednik naredio da nema razgovora. I pitaj Boga koliko ih je unutra, to je i nama enigma. Je l’ jedan vojnik, jesu li dvojica ili desetorica? Više ih ne može biti u toj građevini veličine možda deset puta deset, ma kao pola ove kuće. Oko vojarne su rovovi i bodljikava žica. I ništa tu nije renovirano, još od 90-ih kad je JNA pobjegla. Uostalom, nikad se gore nije dogodio nikakav eksces. Nikad! Pa susjedi smo. Oni moraju biti gore, a mi, kad se popnemo, ne komuniciramo. Ne možeš k njima, oni otvore vrata, džip im doveze hranu i to je to – prepričavaju domaći.

Žumberak
1 / 18
Stanje u lučici Savudrija na dan kada je Slovenija objavila primjenu arbitraže

Što ima još gore na vrhu?

– Nema signala. Ako vam auto stane, ako slomiš nogu, ako... ma bilo što se dogodi, tko će znati? A što ima? Ima vjeverica i jelena. Vukova. Medvjeda. Eto, rekord je otisak od šape od 18,7 centimetara promjera, izmjerio ga je naš rendžer.

Koliki je to medvjed?

– Mužjak, 250 kilograma. Taj ti je za lovce – zlatna medalja.

I šeće se onako sam po šumi? Po cesti?

– Da...

Brzo nas je prošla želja za zimskom šumskom avanturom. Ovdje nema komunikacije mobitelom. Poziva, poruka, ništa. Samo jedna mreža. Ostale ništa. Na mobitelu se tu, među ovih desetak kuća, može igrati Candy Crush Saga. Ili čitati stare mejlove.

– Kostanjevec, koji ste prošli na putu ovamo, zadnja je točka civilizacije – govore domaći.

Idemo – u kafić. Ima li ga ovdje?

– Ima, eto dolje niže, ali pitanje je radi li. Pošta se otvara tek oko 13 sati.

Kucamo na vrata krčme, otvaraju se vrata.

– Gosti? Uđite... – kaže Nikica Radić.

– Rijetko mi preko tjedna netko dođe... Tu u mjestu živi nas možda 50, možeš nas nabrojiti na prste. A prosjek godina 65! A svaki je četvrti Nikola, eto ima nas. Ostali su otišli, u Zagreb, Sloveniju... Trbuhom za kruhom. Ima nas petero u policiji, pet u općini, dvoje u Parku prirode, poštar. Slovenija? Tu su na dva-dva i pol kilometara zračne linije. I ne, nema nikakvih problema među nama, ljudi su i s jedne i druge strane. Poznajemo se godinama, neki su dolazili k meni u lokal, druge sam upoznao u parku prirode, na nogometnim turnirima koje ljeti pred vojarnom igramo gore...

Kad se Slovenci povuku, što bi bila namjena te vojarne?

– Najbolje bi je bilo preurediti u planinarski dom! Sklonište za izletnike. Imalo bi svrhu i korist...

U kafić, kad su vidjeli da su upaljena svjetla, ulaze novi gosti.

Plenković i Cerar SEDAM SASTANAKA Hrvatska i Slovenija sve dogovorile, Cerar odustao uoči puta u Zagreb

– Ima nešto više policije u posljednje vrijeme otkako se situacija u Piranskom zaljevu zaoštrila. Ali ništa se tu ne događa. Napetost je na moru – govori društvo iz prvog mjesta ispod Svete Gere pa se vraća na početak priče:

– JNA se odozgo povukla 1991. godine i ovako, u magli, kad se toga sjetimo, nije tu bilo ni tenkova ni kolona. Možda su kroz Sošice pobjegli u dva-tri kamiona, jednom džipu, to je to. I ušli su Slovenci. Otad je situacija ista više do 25 godina. Hoće li tako ostati još 25 godina, ili još pet, ne znamo... Ali nije to problem koji je nama o glavi. Uostalom, i susjedi Slovenci nam priznaju: “Taj je gore vrh vaš!” Sve će to odlučiti politika, a ne mi mali ljudi – govore mještani.

Bolje u Sloveniji

Vraćamo se na priču kako su slovenski vojnici tražili od svojeg ministarstva da im se isplati dodatak za rad jer rade u inozemstvu. Iako su nekoliko stotina metara od granice, po slovenskom zakonu traže dodatak za članove međunarodnih vojnih misija.

– Čuj, i ti dečki gore rade što im kažu... I njima politika određuje živote. A mi smo sa Slovencima, eto, cijeli život povezani. Pa nama je diskoklub u Metliki bio bliže nego da idemo u Lampaše. Do Slovenije 17 kilometara, a do Lampaša 40 kilometara. Tamo smo prve ljubavi imali. Sa Slovenkama! Mnoge su se od njih, eto, i udale ovamo.

Nešto kasnije srest ćemo gospođu Mariju, potvrdit će priču.

– Ja sam iz Metlike! Dolazim često ovdje preko granice, prijateljima u posjet. Veže me suprug kojeg više nema za ovaj kraj. A Gera? Briga ljude za Geru i s ove i s one strane – govori 65-godišnja Marija.

– Vidi, skoro da sam najmlađa cura ovdje! Možda su mlađe tek dvije, Željka i Darija. Ona je, srećom, baš sad nedavno rodila.

Nikolu?

– Tako je? Kako ste znali?

Žumberak
1 / 10
Ribari i policija u Savudriji

Vraćamo se na društvo u jedinom buffetu u Sošicama, jedinom mjestu gdje možeš pronaći ljude. Mnoge su kuće napuštene. A ovdje, kraj šanka, visi kultna litografija Juliusa Hühna, vidjeli smo je svi stotine puta: Jelačićev trg iz 1860. godine, s onim klincem koji štapom tjera kolut. Na njoj Harmici i vojnici, konji, seljaci, panduri...

– Turiste koji dođu u Sošice zezam da je tako nekad izgledao naš Trg Stjepana Radića tu nešto više – smije se Nikica Radić.

Njegova je krčma ovdje već stotinu godina, a i danas je prvo mjesto odakle planinari kreću na uspon na Svetu Geru. Vikendom s ovog mjesta na uspon od 2,5 sata kreće i po 150 turista.

– Upisna knjiga je ovdje, upisuju se planinari, da se zna da je otišao gore. Moj djed Nikola sa 87 godina penjao se gore. Danas, preko tjedna, da odeš gore, nećeš sresti naše, ali Slovenaca bude barem petero, oni su narod koji ima više planinara. I cesta je bolja. Ma tamo je sve bolje! Znaš, kad si gore, točno se vidi gdje je granica. Kod njih friško uređene livade, pašnjaci, a kod nas sve zapušteno. Pa susjedi su dobili i novac od slovenske države da posade vinograde... Puno bolje žive nego mi, pa i plaća im je dvostruko viša – govori Nikica. Njegova supruga Snježana rođena je u Sloveniji.

– Upoznali smo se u Zagrebu, a sad živimo ovdje. Imamo tri sina. Problem je što do prve škole ima 12 kilometara, i to je za djecu od prvog do četvrtog razreda. Već u petom razredu moraju u Krašić, to je odavde 22 kilometra. A kad djeca krenu u srednju školu, do Jaske je 40 kilometara. I zamisli sad, dijete svaki dan mora proći 80 kilometara da ode u školu. A autobusa gotovo da i nema. Jedan u 6.30 ujutro, drugi se vraća u 16.20. Često i ne dođe natrag do Sošica jer, kad više nema putnika, okrene se i vrati u civilizaciju. Borili smo se i za poštu jer najbliža je u Kostanjevcu – govori obitelj.

A dućan?

– Nema. Najbliži je udaljen 12 kilometara, i to onaj u Kostanjevcu. Kruh nam stiže ponedjeljkom, srijedom i petkom. A utorkom, četvrtkom i subotom dolazi pokretni dućan, kombi. I vozač zna gdje treba stati, kod susjede Mare, Ane, Drage... Žive mnoge same tu po selima. A djeca im donesu preko vikenda nešto. Težak je život – govore u mjestu.

Jedan dodaje:

– Nije težak! Ma možda nam je i bolje nego u Zagrebu. Krumpir je moj, pšenica, kobase, špek, šunja, zelje, divljač. Mir, tišina, friški zrak, nema stresa. Ma i sa šefom sam dobar – govori čuvar prirode Parka prirode Žumberak.

Cecilia Malmström Podrška Komisija pozvala Sloveniju i Mađarsku da odblokiraju ulazak Hrvatske u OECD

Prisjeća se društvo anegdota:

– Došao neki Zagrepčanin, onako, nije baš bio sav svoj na prvu. I rekao ti on nama: “Idem živjeti na Svetu Geru”. Uzeo šator, odlučio se za robinzonski život. Mi prasnuli u smijeh. Ovaj stvarno otišao gore. Međutim, nije dugo izdržao, vratio se gladan, žedan, žalio se da nema drva. Pa se vratio u Zagreb.

A vi? Biste li živjeli gore?

– Mi?! Nikad. Mi smo ti tu, dolje, više-manje normalni. Nikome takva glupost ne bi pala na pamet.

Pod Svetom Gerom srećemo i dvoje šumara. Marijana Horvat Vuljanić (35) kaže:

– Na cesti prema gore uvijek si sam. U pravilu nikad ne sretneš baš nikoga. Živim u Karlovcu, svaki dan sam ovdje, a rad u šumi ljepši je nego da radim, recimo, u banci ili negdje u uredu. Ima, istina, i loših dana, pada kiša, snijeg... Znam se ponekad naći i sama u šumi, ali otkako ima vukova, idemo u parovima ili grupi – govori Marijana. S njom je i upravitelj Šumarije Krašić Damir Gnjilac (46) koji kaže:

– Vukovi? Ma vuk je plaha životinja. Njega ćeš rijetko sresti. Ali mnoga su ovdje sela napuštena, a ostala su stabla krušaka u dvorištima kuća. I znamo naići na tragove na stablima krušaka pa nam je jasno da su medvjedi ovdje bili na voćnom obroku... Uostalom, koliko znamo, Sveta Gera je od Alpa do Kapele, uz Triglav, najviši vrh. Ali to treba još provjeriti...

A repetitor slovenske televizije koji je na vrhu? Na čijoj je strani?

– Na slovenskoj.

Šumari odlaze dalje za poslom, a domaći o Svetoj Geri kažu:

– Vidi, gore su i vjenčanja bila, znamo da se jedan par iz Metlike gore ženio. Nažalost, koliko smo čuli, sad se i rastao.

U ovom kraju žive ljudi većinom s tri prezimena – Radić, Hranilović i – Smičiklas.

– Naš Tadija bio je hrvatski povjesničar, a rodio se tu, par kuća niže u selu Reštovo. Vi ga u Zagrebu znate po Smičiklasovoj ulici kraj Martićeve. I tu se školovao, kod nas, u Sošicama, kad je još škola bila. Pa tu je pred pola stoljeća bilo sedam birtija, mesnica, pa čak i dvije kuglane! Sad... ništa. Nemamo gdje kupiti ni novine.

Na odlasku srećemo i – jednog lovca.

– Sirotinja smo. Tko ima penziju, još je i dobro. A odnos sa Slovencima? Preko puta, u Šentjernej, idemo u posjet lovcima. Oni dolaze k nama, mi idemo k njima. I tako već više od 20 godina – govori lovac.

S kim gledati utakmice?

Spuštamo se natrag prema civilizaciji, prema Kostanjevcu i dućanu koji u ovom brdovitom kraju svi spominju kao utopiju.

– Dečki, tu se najbolje prodaje mlijeko i kruh. A i ja, kad idem kući, u mjesto Dojutrovica koje broji možda 20 ljudi, nosim bakici od 92 godine špeceraj. Moju Mariju najviše veseli kad joj donesem napolitanke! – kaže prodavačica Brigita Črep (42).

– Istina, u krugu od desetak kilometara nema dućana. Zamislite, kao da u Zagrebu, recimo od Španskog do centra, postoji jedan dućan...

Ispred općine srećemo – sjekača drva. Čovjeka koji ruši stabla.

– Stari, to ti je, nakon rudnika, najteži posao na svijetu. Glava nam je stalno u torbi, mnogima su se polomile ruke, noge, drugo da i ne spominjem – kaže sjekač Ivan iz sela Kolića. Živi u selu – sam.

– Ma nisam baš sam. Dođu susjedi vikendom.

U Matteu, kafiću ispod općine, ima nešto ljudi. Točnije – dvoje. Vlasnik i gost.

– Opa, dobro došli! Dugo nismo vidjeli nepoznate. Nekad sam kuhao 50 kava, danas jedva 20 po danu. Nema ih tko piti, otišli su svi iz Žumberka. Vidi, evo ti plastično, odmah ćeš shvatiti. Na 333 kilometra kvadratna tu u Žumberku živi nas možda 600. Nekadašnjem načelniku Dragi Žamariji rekli su jednom u Zagrebu da bi bilo jeftinije sagraditi neboder i preseliti cijeli Žumberak nego da živimo tu – kaže Francek Bukovac (50).

Biste li išli?

– Nikad!

Skuplja se još društva, završava smjena, pada mrak pa objašnjavaju:

– Vidi, Žumberak bez mladih ne može živjeti. Pa ljekarne nema. Što nam znači asfalt, voda ili mobitel kad ljudi odlaze. Da radi tvornica, bilo bi bolje. Turisti dođu na dva sata, kažu kako je lijepo i – odu kući. A navečer? Nema nikoga, nemamo s kime sad gledati rukometne utakmice. Gera? Iskreno da kažemo, Žumberku više ne vidimo budućnost, sa Svetom Gerom ili bez nje...

Slovenska granica USKLAĐIVANJE S ARBITRAŽOM Slovenija donijela nove zakone, zaseoci Bužini i Škrile 'opet' u Hrvatskoj Jean-Claude Juncker Mirko Galić Samo je jedan dobar pristup za Europu- ne izabrati stranu Andrej Plenković i Miro Cerar Petra Maretić Žonja Granični spor sa Slovenijom nije tema za skupljanje jeftinih poena
Arena Centar
LJETO ZA DJECU U ARENA CENTRU
Idealno rješenje za zagrebačke vrućine

A1 izdvaja za Vas

  • Deleted user:

    Blago nama; koliko smo novca ulupali u razne studije kje stoje desetljeća u ladicama, u financiranje raznih udruga koje se sastoje od jedne osobe i fikusa, kolike agencije imamo uz ministarstva i zavode, nema tu prostora za nabrojati sve na ... prikaži još! na što se rasipa novac. Uvijek se pitam, kada se nešto planira, koliko će to poboljšati život stanovnika koji tamo žive; put, školovanje, ambulantu, ljekarnu, poštu, vrtić....Sve se svodi na silna pričanja i sastančenja, a na koncu novac ode na skijanje, nogomet---uglavnom sport čiji sportaši imaju luksuzne stanove, vozila, a ljudi žive kao prije stotinu godina. Tko zna kako se stiže do Čabra? Kako se tamo živi? Prestrašno. Čovjek je zadnji u Hrvatskoj (osim ako nije nogometaš ili skijaš ili sl)

  • Avatar Milan Martinek
    Milan Martinek:

    Čitam po ovom tmurnom, kišovitom siječanjskom danu ove gornje komentare i ne mogu reći da se slažem sa njima. Iseljavanje sa Žumberka nije počelo za vrijeme EU, nego prije 50 i puno više godina, a politike je bilo prije, sada, ... prikaži još!, a biti će je i kada mi umremo. Sada se iseljava i Slavonija, koja ima skoro u svakom selu trgovinu, seoski dom ... Problem je u tome, što je tu oduvijek bio težak, šumski, planinski život, bez oranica, livada, mali broj kuća, pa tako i nemogućnosti za otvaranjem trgavina. Ljudi preživljavaju sa malim prohtjevima i prilagođavanju onoga što mogu tamo uzgajati. Imaju ovce, prodavaju drva i to je skoro sve. Za navedeni LOVNI TURIZAM nema uslova. Za njega imamo podravinu, posavinu, Gorski kotar, a nešto i Dalmacije. Moja najveća zamjerka je novinarima, koji su za ovaj članak imali cilj samo Svetu Geru, a ne i ostale dvije trećine Hrvatskog Žumberka. Trebali su produžiti asvaltnom glavnom cestom preko Budinjaka, Novog sela Žumberačkog gdje je i škola, Pokleka, Stojdrage, pa sve do Gabrovice, Grdanjca, pa izaći na Breganu. Ne kažem da bi vidjeli puno više, ali bi ovaj naslov bio cjelovitiji. Milan Martinek, Novo Selo Žumberačko.

  • Avatar strazar
    strazar:

    Tuzno. Sto reci. To nam je donijela EU. Mada mladi bi i bez toga vjerovatno otisli trbuhom za kruhom. Trebate razvijati ono sto imate . A sad pitanje sto imate tamo? Ako je turizam pa bio i lovni razvijajte to.