Duga stoljeća odgovor na pitanje tko će se brinuti za starije bio je relativno jednostavan. Briga za starije bila je dio tihog međugeneracijskog dogovora. Stariji su se brinuli za mlađe dok su ovi odrastali. Mlađi su se pak brinuli za starije kada su oni oslabjeli. Bake i djedovi čuvali su djecu, pomagali u kući, prenosili znanje i iskustvo, često i imovinu. Kada su sami postali krhki, briga o njima prelazila je na sljedeću generaciju. Takav sustav nije uvijek bio pravedan ili lak, ali je bio stabilan.
Danas bismo velik dio toga opisali izrazom nevidljivi i neplaćeni rad. U središtu tog sustava bila je generacija između, današnja takozvana sendvič-generacija, iako je sama pojava stara koliko i ljudsko društvo, piše Dejan Verčić za portal Šest . No dvadeseto stoljeće razbilo je taj svijet. Industrijalizacija je ljude preselila iz sela u gradove, urbanizacija je smanjila životni prostor, obitelji su postale manje, a rodbina raspršena. Istodobno se dogodilo nešto što je jedno od najvećih postignuća moderne civilizacije: ljudi živimo dulje. Starost više nije kratko razdoblje na kraju života. Može trajati dvadeset ili trideset godina. A s njom i razdoblje bolesti, krhkosti i ovisnosti o pomoći drugih.
I nešto što je za budućnost manje ohrabrujuće: sve nas je manje. Ako kao primjer uzmemo prosječnu obitelj u Sloveniji početkom 20. stoljeća, baka i djed su, prema grubom demografskom izračunu, imali oko tucet unuka. Danas ih imaju jedva dva ili tri. Nekada je, dakle, šest ljudi moglo brinuti o jednom starom roditelju, a danas često samo jedan. Živimo dulje, rađamo manje djece, a obiteljske mreže sve su tanje. Upravo zato pitanje starosti više nije samo obiteljsko pitanje. Postalo je jedno od središnjih pitanja društva. Obitelj, koja je nekoć bila socijalna institucija, postala je prije svega emocionalna zajednica. Briga za starije postupno se preselila iz doma u institucije.
Gospodarstvo skrbi
Da bismo razumjeli što se događa, moramo razumjeti nešto što sociolozi i ekonomisti nazivaju gospodarstvom skrbi. Riječ je o cijelom sklopu djelatnosti bez kojih društvo jednostavno ne može postojati: odgoj djece, briga za bolesne, pomoć osobama s invaliditetom, skrb za starije, zdravstvena njega, socijalne usluge, kućanski rad, ali i pratnja i emocionalna podrška ljudima u nevolji. To je infrastruktura svakodnevnog života. Ako ona prestane funkcionirati, prestaje funkcionirati i sve drugo: gospodarstvo, školstvo, politika.
Paradoks gospodarstva skrbi je očit. Riječ je o jednom od najvažnijih oblika rada u društvu, a ipak je u pravilu najmanje cijenjen i najlošije plaćen. Dok je taj posao obavljala obitelj, bio je neplaćen. Kada su ga preuzele država ili tržište, postao je slabo plaćen. Zato nije slučajno da zanimanja povezana s njegom gotovo posvuda prati kronični nedostatak kadra. Riječ je o poslu koji uključuje podizanje nepokretnih ljudi, pranje, hranjenje, noćni rad, suočavanje s demencijom, bolešću i smrću. To je fizički naporan i psihološki zahtjevan rad koji istodobno zahtijeva strpljenje, empatiju i mnogo ljudskog kontakta. No društva koja su inače sposobna izračunati vrijednost gotovo svakog proizvoda ili usluge kod tog rada iznenada postaju neobično nesigurna i škrta. Kao da ne znaju koliko taj rad vrijedi.
Slovenija u brojkama
Slovenija je jedna od najbrže starećih država u Europi. Danas je približno svaki peti stanovnik stariji od 65 godina, što znači više od 440.000 ljudi. U sljedećim desetljećima taj će udio još rasti. Sa starenjem stanovništva raste i potreba za skrbi. Prema nekim procjenama, dugotrajnu skrb već danas treba više od 100.000 ljudi, ali u formalnom sustavu dobiva je tek oko trećine.
Mnogi stariji primaju pomoć kod kuće, a značajan dio završava u domovima za starije osobe. U Sloveniji ima približno 22.000 mjesta u takvim ustanovama. Prosječna dob stanara prelazi 80 godina, a mnogi imaju više kroničnih bolesti istodobno. Sve više stanara živi s demencijom ili drugim oblicima kognitivnog pada. Domovi za starije zato danas više nisu samo domovi u klasičnom smislu riječi. Sve više postaju ustanove za njegu, gdje je svakodnevni život snažno ovisan o zdravstvenoj i socijalnoj skrbi. To znači mnogo posla za osoblje: njegovateljice, bolničare, medicinske sestre, fizioterapeute, socijalne radnike, ali i kuhare i čistačice.
Još jedan zanimljiv podatak: Slovenija je nakon više desetljeća rasprava napokon donijela Zakon o dugotrajnoj skrbi, koji upravo ovih dana počinje stupati na snagu. No već na samom početku pokazalo se da su troškovi njegove provedbe znatno veći od planiranih. Gotovo dvostruko više ljudi završilo je u najvišim kategorijama potreba za skrbi: 63 posto umjesto planiranih 32.
Više od polovice zaposlenih u slovenskim domovima za starije prima minimalnu plaću ili tek malo više od nje. Ljudi koji svaki dan kupaju, oblače, hrane, tješe i dostojanstveno prate svoje bližnje u posljednjem poglavlju njihova života za to dobivaju plaću koja jedva pokriva troškove života. Bolničar koji ustaje u četiri ujutro kako bi do šest nahranio cijeli kat štićenika nalazi se na dnu platne ljestvice. Posljedice su logične i neizbježne: kadra nedostaje. Natječaji ostaju neuspješni. Godine 2024. uspješan je bio manje od svaki deseti natječaj za radno mjesto bolničara ili njegovatelja. Prema procjenama stručnjaka, u domovima za starije danas nedostaje oko 700 do 750 zaposlenih. Zbog toga ostaje prazno više od tisuću kreveta, iako na prijem u domove čeka oko 19.000 ljudi.
Tko popunjava taj kadrovski jaz? Strani radnici. Domovi za starije sve češće zapošljavaju radnike iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije i Kosova. Posljednjih godina dolaze i iz udaljenijih zemalja, primjerice s Filipina, iz Indije ili Nepala. Udio stranih zaposlenika već je premašio šest posto i raste; u nekim regijama, primjerice u središnjoj Sloveniji, već ih je trinaest posto. Bez njih bi sustav odavno stao. Upravo zato taj podatak služi i kao upozorenje: kada država više ne može privući dovoljno domaćih ljudi da se brinu za vlastite starije, to nije samo kadrovski problem. To je simptom dublje sistemske pogreške. I još nešto: to je i dalje pretežno ženski posao. Njegovateljice, bolničarke, socijalne skrbnice. Zanimanja koja su se iz neplaćenog kućanskog rada preselila u institucije ostala su feminizirana i slabo plaćena. Slučajnost? Naravno da ne.
Što je slovenska kultura?
Slovenci se smatramo kulturnim narodom. Opstali smo zahvaljujući brizi za jezik. Dugo smo bili bez vlastite države, ali smo opstali upravo zahvaljujući pravodobnom zapisu vlastitog jezika. Vlada je ove godine 5. ožujka proglasila Nacionalnim danom čitanja. Već dugo 8. veljače slavimo Prešernov dan, kulturni i državni praznik te neradni dan. Rado razgovaramo o kulturi: o knjigama, festivalima, filmu, kazalištu, koncertima, muzejima, slikovnicama, operi, plesu, stripovima, televizijskim serijama. Sve je to važno i bez toga bi društvo bilo siromašnije.
No antropolozi već dugo upozoravaju da kultura znači nešto šire. Kultura nije samo umjetnost. Kultura je cjelokupan način života nekog društva. Uključuje svakodnevne prakse, odnose među ljudima, vrijednosti, institucije, način prehrane, proslava, brigu za djecu i starije, ukratko – način na koji ljudi živimo zajedno. Ako je to tako, onda se kultura ne očituje samo u galerijama i koncertnim dvoranama. Očituje se i u bolnicama, vrtićima i domovima za starije.
Očituje se u vremenu koje njegovateljica ima da se zaustavi kraj kreveta i s nekim razmijeni nekoliko riječi. Očituje se u broju ljudi u noćnoj smjeni. Očituje se i u plaći za posao koji obavljaju. Antropologinja Margaret Mead navodno je jednom na pitanje što je prvi znak ljudske zajednice odgovorila neočekivanim primjerom: zarasla slomljena bedrena kost. U prirodi životinja sa slomljenom nogom u pravilu ugine. Zacijeljena kost znači da je netko drugoga hranio, štitio i brinuo se za njega dovoljno dugo da se mogao oporaviti. Briga za druge, dakle, jedna je od najstarijih ljudskih navika. Možda i jedna od najvažnijih. Zato pitanje domova za starije nije samo pitanje socijalne politike ili proračunskih brojki. To je također, ili čak prije svega, pitanje kulture. Pitanje kakvo smo društvo i kakvo želimo biti. I pitanje na koje zapravo već imamo odgovor: koliko vrijede naši roditelji?
Otvori KEKS Pay
Realno tko bi normalan danas htio imati djetinjstvo u ovakvome svijetu. Smatram da smo čak i za vrijeme rata imali bolje djetinjstvo nego današnja djeca.