Najnoviji sukob na Bliskom istoku razvija se brzo i iznimno je složen, zbog čega djeca teško mogu razumjeti događaje kojima svjedoče na društvenim mrežama, čuju u zabrinutim razgovorima odraslih ili ih proživljavaju u stvarnom životu. Stručnjaci upozoravaju da izloženost ratu, čak i neizravna, može duboko utjecati na dječje misli, osjećaje i ponašanje. Dječji psiholozi i razvojni stručnjaci slažu se da je razgovor o tome najbolji put za pomoć.
"Odrasli ponekad misle da ako ne govore o nečemu teškom, to onda i ne postoji. Međutim, znamo da to nije realnost u životima djece", izjavila je Rebecca Smith, globalna voditeljica odjela za zaštitu djece u organizaciji Save the Children, za Daily Mail, "Ignoriranje ili izbjegavanje teme sukoba može dovesti do toga da se djeca osjećaju izgubljeno, usamljeno i uplašeno. Zbog toga je ključno voditi otvorene i iskrene razgovore s djecom kako bi im se pomoglo da procesuiraju ono što se događa."
Stručnjaci preporučuju da se razgovor započne pitanjem o tome što dijete možda već zna o događajima u Gazi, Iranu, Izraelu, Sudanu ili drugim dijelovima svijeta, prije nego što se pokuša riješiti bilo kakav osjećaj straha, tuge, ljutnje ili tjeskobe. Neka djeca možda nisu svjesna da je došlo do eskalacije sukoba, dok su druga svjesnija nego što njihove obitelji misle, ali potiskuju svoje emocije. Djeca koja žive u izravno pogođenim zemljama Bliskog istoka vidjela su oružje koje osvjetljava nebo, a neka od njih možda poznaju nekoga tko je ubijen ili su morala napustiti svoje domove. "Za neku djecu, kojoj su projektili sada vidljivi na nebu, ovo bi moglo biti potpuno novo i zastrašujuće iskustvo. Kada se dogode ovakvi događaji, oni narušavaju osjećaj sigurnosti djeteta i obitelji. Ono što se nekada činilo stabilnim, odjednom postaje neizvjesno", dodala je Smith.
Kako bi pomogli djeci da se nose sa svojim emocijama, odrasle osobe u koje imaju povjerenja moraju se prvo pobrinuti za sebe. Smjernice Nacionalne mreže za traumatski stres kod djece navode da dijeljenje vlastitih osjećaja s djecom može biti prilika za prenošenje osobnih uvjerenja i vrijednosti o tome kako se odnositi prema drugima. Ključno je, pritom, ne pretpostavljati što djeca misle ili osjećaju. Ako djeca ne žele razgovarati ili nisu spremna, stručnjaci savjetuju da odrasli ostanu strpljivi i poruče im da su tu za njih. "Potrebno je poštovati djetetovu sposobnost da odbije komunikaciju, da ne želi razgovarati ili ispričati nešto. Djeca imaju pravo na vlastite osjećaje i stanja koja možda ne žele podijeliti", objasnila je dječja psihologinja Natalija Sosnovenko iz ukrajinske organizacije Glasovi djece, koja pruža psihološku potporu i dokumentira iskustva djece tijekom rata s Rusijom.
Prilagodite razgovor dobi djeteta
Kada im se pruži prilika, neka će djeca podijeliti ono što su vidjela ili čula, kako se osjećaju ili će postavljati pitanja. Stručnjaci kažu da je to trenutak kada odrasli trebaju potvrditi njihove osjećaje i iskreno objasniti što se događa, uzimajući u obzir njihovu dob i razinu zrelosti. Američka psihološka udruga preporučuje davanje djeci osnovnih informacija o ratu i sukobu primjerenih njihovoj dobi te razgovor o uznemirujućim slikama, naslovima ili temama kojima su bila izložena, ali bez ulaženja u detalje koji bi ih mogli nepotrebno uznemiriti. U konačnici, roditelji najbolje poznaju svoju djecu. Za mlađu djecu, koja žive daleko od sukoba, rat u Iranu može se činiti mnogo bližim nego što jest ako neprestano gledaju slike na televiziji ili društvenim mrežama, što znači da im je potrebno dodatno uvjeravanje da su na sigurnom.
Nije problem samo u djeci: Ovo je 7 razloga zbog kojih nam je svima potreban digitalni detoks
Starija djeca vjerojatno bolje razumiju rat i njegove posljedice, što znači da bi mogla biti više zabrinuta i imati više pitanja. Odrasli bi se trebali usredotočiti na ono što je unutar njihove kontrole i dati djeci osjećaj moći, primjerice poticanjem na podršku humanitarnim naporima, informiranjem iz pouzdanih izvora i razotkrivanjem dezinformacija. Obitelji koje imaju rodbinu u pogođenim regijama možda će morati posvetiti dodatno vrijeme razgovoru o sigurnosti svojih bližnjih i teškoćama koje donosi neizvjesnost. UNICEF, agencija Ujedinjenih naroda koja pruža humanitarnu pomoć djeci diljem svijeta, poručuje da je u redu nemati sve odgovore.
Ne morate imati sve odgovore
U Libanonu su neke obitelji od subote potražile utočište u jednoj školskoj zgradi. Nora Ingdal, direktorica organizacije Save the Children za Libanon, kaže da djeca ondje postavljaju brojna pitanja o razlozima sukoba i tome kada će se stvari vratiti u normalu. "Jedna kći se prilijepila uz majku, gledala je i pitala: 'Mama, zašto se bore? Zašto nas napadaju?' Majka me pogledala, ali nije imala odgovor. Zatim je djevojčica pitala: 'Kada ćemo se vratiti kući?' Majka me opet pogledala", ispričala je Ingdal. "Rekla sam joj: 'U redu je reći da ne znate, da ne možete ništa jamčiti, ali tu sam s vama.'"
Ograničite izloženost i educirajte
Iako neke globalne agencije smatraju da bi djeca trebala biti svjesna što se događa u svijetu, stručnjaci naglašavaju da odrasli i dalje imaju odgovornost štititi najmlađe i ograničiti nepotrebnu izloženost. Roditelje se potiče da obrate pozornost na to koliko su djeca izložena vijestima; što je dijete mlađe, to bi izloženost trebala biti manja. Neke agencije preporučuju potpuno gašenje vijesti ili ograničavanje razgovora o potresnim događajima s drugim odraslima ako djeca mogu čuti. Drugi, pak, savjetuju da se prilika iskoristi za educiranje djece o važnosti vijesti, razumijevanju gdje pronaći točne činjenice i kako prepoznati lažne ili obmanjujuće informacije.
Organizacija Save the Children kaže da roditelji mogu vlastitim primjerom pokazati odgovorno digitalno ponašanje, potaknuti djecu da ne šire štetne ili eksplicitne informacije i podsjetiti ih da dvaput razmisle prije dijeljenja sadržaja koji je možda netočan ili emocionalno uznemirujuć. Važno je da skrbnici djece koja žive u zonama sukoba zapamte da neka od te djece ne poznaju vrijeme prije rata i nemaju mogućnost isključiti se iz onoga što se događa oko njih, prema savjetima stručnjaka. Upravo tu stručna pomoć može podržati razgovore i obrazovanje. "Tijekom rata, profil ljudi koji nam dolaze se promijenio", rekla je Sosnovenko. "Zahvaljujući činjenici da se psihološka kultura stanovništva poboljšava, ljudi su počeli shvaćati da je terapija važna. Danas je pomoć psihologa potrebna većini ljudi, pa tako i djeci."
Otvori KEKS Pay
