Već 35 godina nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. I sigurno nikada neće biti. Jer žive u Srbiji. Hrvatska im za zločin za koji se terete godinama pokušava suditi. Makar u odsutnosti. Oni se zbog toga bune. Tvrde da hrvatski sud baš nije objasnio za što se svaki od njih pojedinačno tereti, a tvrde i da im nije objasnio zašto im se sudi u odsutnosti, odnosno zašto im se, kažu, ne može suditi u nekoj drugoj državi. No njihove žalbe na odluku da im se sudi u odsutnosti, Visoki kazneni sud (VKS) je odbacio pa će sada pravosudna sapunica oko suđenja optuženima za raketiranje Banskih dvora, 35 godina od tog događaja, možda, ali samo možda, doći do faze u kojoj će to suđenje konačno i početi.
Za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991., ŽDO Zagreb je optužio Ljubomira Bajića (87), tadašnjeg zapovjednika 5. zrakoplovnog korpusa, Slobodana Jeremića (77), načelnika za zračnu podršku, Đuru Miličevića (71), načelnika 105. lovačko - bombarderskog avijacijskog puka, Čedomira Kovačevića (75), referenta tadašnje kontraobavještajne službe pri nekadašnjem ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani te Ratka Dopuđu (69) i Damira Lukića (68), pilote koji su počinili napad.
Bajić, Jeremić, Miličević, Kovačević i Dopuđa državljani su Srbije, dok Lukić ima državljanstvo Srbije i Hrvatske. Bajić i ostali terete se da su 7. listopada 1991. postupali prema ranije stvorenom planu zapovjednog vrha JNA s kojim je pukovnik Jeremić kao pomoćnik zapovjednika za zrakoplovnu podršku u zapovjedništvu Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (RV i PVO) JNA 7. listopada 1991. upoznao general-majora Bajića koji je u to vrijeme bio zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa RV i PVO te ujedno i zapovjednik Operativne grupe za borbeno zapovijedanje. Jeremić je istog dana helikopterom Gazela došao na aerodrom Udbina gdje je bio smješten 105. lovačko-bombarderski avijacijski puk RV i PVO te se sastao s načelnikom štaba i zamjenikom zapovjednika tog puka majorom Miličevićem. On je Jeremića u skladu s Bajićevom zapovijedi upoznao da Kovačević raspolaže s obavještajnim podacima o prostorijama u kojima bi se trebao nalaziti tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Miličevića se tereti da je naredio zapovjedniku 249. lovačko-bombarderske eskadrile Ratku Dopuđi da kao pilot aviona Super Galeb G-4 s Kovačevićem kao kopilotom i Lukićem kao pilotom drugog aviona G-4 raketiraju Banske dvore i objekte u njegovoj blizini.
Potom su Dopuđa, Kovačević i Lukić istog dana oko 15 sati doletjeli s aerodroma Udbina do Zagreba nakon čega je Dopuđa prema Kovačevićevim uputama avionskim bombama MK-82 bombardirao Banske dvore u kojima se Tuđman trebao nalaziti sa Stjepanom Mesićem i Antom Markovićem, tadašnjim predsjednicima Predsjedništva SFRJ i Saveznog izvršnog vijeća SFRJ. No njih su se trojica iz prostorije koje je pogođena, makli netom malo prije toga. Lukića tužiteljstvo tereti da je na Banske dvore i objekte u blizini ispalio 16 raketa M-74 Munja kalibra 128 milimetara koje su pogodile objekte u blizini Banskih dvora. Uslijed bombardiranja i raketiranja poginuo je jedan civil, dok su jedan civil teže, a tri lakše ozlijeđena. Na Banskim dvorima i okolnim objektima nastala je šteta od gotovo 37 milijuna kuna.
Istraga za raketiranje Banskih dvora pokrenuta je 12. prosinca 2017., a na predmetu se prije toga godinama radilo kako bi se utvrdile sve konkretne činjenice, odnosno konkretni počinitelji. Tijekom istrage je ispitan i veći broj svjedoka koji se nalaze u Hrvatskoj, a putem međunarodne pravne pomoći pred Višim sudom u Beogradu ispitani su okrivljenici i svjedoci koji žive u Srbiji. Zadnja rasprava u tom predmetu održana je koncem 2025., a prije toga se u dva navrata pokušalo početi sa suđenjem te se skoro dvije godine čekalo da se ustanovi primaju li optuženici koji žive u Srbiji uopće sudske pozive. Zatim je odlučeno da im se sud u odsutnosti na što su se optužnici u studenom 2025. žalili, a VKS im je tu žalbu sada odbio.
Optuženici osporavaju u svojim žalbama navode suda da su bijegu, jer tvrde da žive na sudu poznatim adresama. Tvrdili su i da im pozivi za rasprave od kojih su im neki bili upućeni i preko pravosudnih tijela Republike Srbije nisu dostavljeni. Zbog svega toga osporavali su odluku da im se sud u odsutnosti, no VKS im je žalbe odbio, smatrajući kako je iz podataka u spisu razvidno da optužnici nisu dostupni hrvatskim vlastima niti će to biti. VKS pojašnjava da je istraga u ovom slučaju pokrenuta 12. prosinca 2017., kada je tada osumnjičenicima, određen istražni zatvor. Za njima je 18. prosinca 2017. raspisana i tjeralica, a 15. veljače 2018. i europski uhidbeni nalog. Osumnjičenici su pozvani da iznesu obranu 14. rujna 2018., a nakon što se nisu odazvali, iako su dostave poziva bile uredne, 27. prosinca 2017. i 6. listopada 2020. su zamolbenim putem ispitani u Beogradu.
Optužnica je podignuta 29. prosinca 2020. i ona je preko međunarodne pravne pomoći dostavljena optuženicima i oni su sudu dostavili odgovor na optužnicu. Bili su pozvani na sjednicu optužnog vijeća 30. rujna 2021. i to preko diplomatske dostave, no pozivu se nisu odazvali. Na sljedeću sjednicu optužnog vijeća 2. prosinca 2022. su pozvani samo branitelji optuženika, a nakon što se na onu raniju optuženici nisu odazvali iako su bili pozvani putem diplomatske pošte. Tog je dana optužnica i potvrđena, a odluka je preko oglasne ploče dostavljena optuženicima. Nakon potvrđivanja optužnice opet je određen istražni zatvor svim optuženicima te je 7. studenog 2022. opet raspisan i europski uhidbeni nalog. Optuženici su opet diplomatskim putem pozvali na raspravu 18. rujna 2023., no nisu se pojavili, a nije bilo ni sudskih povratnica. Slična stvar se dogodila i oko rasprave 3. rujna 2025., nakon čega je u studenom 2025. odlučeno da se optuženicima sudi u odsutnosti. Inače, optuženici su svojim odgovorima na optužnicu prigovarali što im uručena rješenja o provođenju istrage nisu napisana na srpskom jeziku i ćirilici, a Bajić je tvrdio i da ne može iskazivati jer ima obvezu čuvanja vojne tajne pa nije ispitan tijekom istrage, odnosno prije podizanja optužnice, što je njegovoj obrani bilo sporno. On sam pak u izjavi za hrvatske medije nakon podizanja optužnice kazao je da je tog listopadskog dana 1991. samo - izvršavao zapovjedi.
Kada se očitovao o optužnici Bajić je napomenuo i da Hrvatska 7. listopada 1991. još nije bila međunarodno priznata država, već federalna jedinica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
- U prvoj polovini 1991. pripadnici MUP-a Hrvatske u 268 slučajeva grubo su nasrnuli na integritet pripadnika JNA i članova njihovih obitelji. U siječnju 1991. Uprava za sigurnost JNA dokumentirala je ilegalno naoružavanje Hrvatske preko Mađarske i Kopra. Stjepan Mesić je tada izjavio: "Što ste mislili, da ćemo uvoziti nalivpera?"- naveo je Bajić u svom očitovanju na optužnicu koje je da na beogradskom sudu.
Opisivao je on tada i kako je stvaran ZNG kojem su se dragovoljci priključivali na poziv Franje Tuđmana, a pobrojao je i neke tadašnje poteze MUP-a Hrvatske, za koje on tvrdi da su bili problematični i provokativni.
- Hrvatski MUP je 27. lipnja 1991. minirao prilazne puteve zračnoj luci Pleso. Nadalje, 29. lipnja nastavili su provocirati pripadnike JNA u Zagrebu, 2. srpnja otvorena je vatra na Mostu mladosti u Zagrebu na tri motorna vozila JNA, 15. srpnja identificirano je 30 snajperista koji su kontrolirali kretanja unutar ondašnje vojarne Maršal Tito u Zagrebu (današnja vojarna 1. gardijske brigade Tigrovi op.a.). U ranim jutarnjim satima 17. srpnja u zrak je na nekoliko mjesta dignuta pruga Vrhovine-Ličko Lešće... Franjo Tuđman je 12. rujna 1991. donio naredbu o blokadi vojarni JNA što je podrazumijevalo isključivanje struje, vode i plina, te inzistiranje na predaji i napade na sve objekte JNA - naveo je u očitovanju na optužnicu Bajić.
Tvrdio je i da je u tom trenutku započeo "građanski rat za istrebljenje i stvaranje nove države, ali i da je to "bio rat rukovodstva Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom za promjenu teritorijalnog suvereniteta SFRJ". Bajić je tvrdio i da je "JNA preko generala Veljka Kadijevića tražila prekid vatre no Tuđman je samo pismeno pristajao na to dok u stvarnosti ništa nije poštivao".
A na koncu je "objasnio" i zašto su Banski dvori raketirani. - Slijedom svega toga, Franjo Tuđman i objekti koje je on koristio za rukovođenje predstavljali su u smislu Ženevskih konvencija i Dopunskih sporazuma legitiman vojni cilj, odnosno isključena je protupravnost njegovog ubojstva. Zato ono što je navedeno u optužnici nije kazneno djelo. Banski dvori su bili legitimni vojni objekt jer neutralizacija osobe koja zapovijeda oružanim formacijama druge strane u oružanom sukobu predstavlja opravdanu vojnu potrebu, a ubojstva u oružanoj borbi ne smatraju se zločinom. Riječ je o doktrini ‘obezglavljivanja neprijatelja’ koja je vladajuća doktrina u ratnim operacijama NATO saveza čiji je Republika Hrvatska sada član - zaključio je u svom očitovanju na optužnicu Bajić.
Nakon raketiranja Banskih dvora, u noći sa 7. na 8. listopada 1991. Hrvatski sabor donio je konačne odluke o neovisnosti Republike Hrvatske, koja je dan nakon raketiranja Banskih dvora i proglašena.
Otvori KEKS Pay
