Naslovnica Vijesti Hrvatska

Kako smo prisluškivali žene i švercali pive zapovjednicima

Večernjakov novinar jedan je od onih koji je Domovini služio punih devet mjeseci, u Sinju, Samoboru i Kninu. Punih 17 godina nakon prisjeća se što je sve doživio.
04. veljače 2017. u 12:00 74 komentara 35311 prikaza
Samir Milla
Foto: Privatni album

Ovih se dana lome koplja oko najavljenog ponovnog uvođenja vojnog roka u Hrvatskoj. Iako će to biti samo mjesec dana, mnogima se već diže kosa na glavi, jer smatraju kako je to nepotrebno gubjenje vremena. Oni malo stariji, koji su prošli HV ili JNA, smatraju kako današnjoj mladeži ne bi škodilo malo discipline, te učenja o nekim stvarima. Svi mi imamo svojih priča sa služenja, a moja sjećanja su pomiješana. Jedno je sigurno - služeći vojni rok u HV-u upoznao sam razne tipove ljudi, neke za koje nisam ni znao da postoje, ali i neke s kojima sam i danas prijatelj.

Jedan sam od onih koji je u vojsku išao nakon fakultetske diplome, s 24 godine. Ja sam još bio i dobar, jer je bilo i onih s 27, a to je super kad je osoba koja vam je nadređena je razvodnik koji ima samo 18 godina, podrijetlom je iz malog mjesta u Bosni i Hercegovini, te u životu nije pročitao knjigu jer smatra da je to gubljenje vremena. Stanovitom razvodniku nisu baš po volji bile ni strane pjesme "jer ih ne razumije", a preferirao je zvukove harmonike. Najsretniji je bio kad bi mu zborski pjevali uspješnicu Halida Muslimovića "Nije mene dušo ubilo".

Kao i svi iz Dalmacije, na temeljnoj obuci bio sam u Sinju, i to od studenog 1999. do veljače 2000. Prvotni šok nakon što su vas odjednom ubacili u spavaonicu s još 19 ljudi zamijenila je dnevna rutina. Kao najveće otkriće u borbi sa sinjskom hladnoćom pokazale su duge gaće ili mudante, koje su spašavale prilikom izlaska u 6 ujutro na jutarnje trčanje. Najbolji savjet koji sam tada mogao dati nekom je - ni za živu glavu nemoj odlaziti usred noći na WC, jer kad ponovno otvoriš vrata spavaonice, unutra smrdi kao u staji. Naime, higijena je mnogima bila strani pojam, pogotovo jer nismo imali tople vode, a tuširanje je bilo jednom tjedno. I to kako! Odlazili smo po vodovima u tuširaonicu, i svaki vod je imao sve skupa 5 minuta. Neki barba kojeg smo zvali DJ je puštao naizmjenično toplu i hladnu vodu. Ako se ne stigneš istuširati i ostaneš nasapunan - tvoj problem.

Heroji su nosili Garonju

Naravno, među kolegama vojnicima bilo je i onih koji su se furali na vojsku, pa su se dobrovoljno prijavili da će zadužiti čuvenu strojnicu M53, od milja zvanu Garonja. Vjerujem da su svi oni razmislili o svojoj odluci kad su Garonju teškog 11,5 kg morali nositi pješke pod punom ratnom opremom na 12 km udaljeni Kukuzovac.

Bilo je i onih koji su bili potpuno izgubljeni, pa su nosili iste čarape tjedan dana, a onda bi ih bacili u smeće, jer ih nisu znali oprati.

Ja sam se trudio biti snalažljiv i ne isticati se puno, pa sam naučio neke sitne trikove. Recimo, svakog dana bi tijekom jutra imali nastavu, a popodne, kad bi zapovjednici otišli, dva sata smo imali "predmet" pod nazivom Čišćenje naoružanja. Iz mog kalašnjikova pucao sam sve skupa dva puta u tri mjeseca, no, čistio sam ga svaki dan. Već ranije sam doznao trik da cijev dva puta prođeš folijom iz cigareta, i kad ti dežurni zapovjednik pogleda cijev, ona se sjaji kao zlato.

Sjećate li ste gdje ste bili 1.1.2000.? Ja tu Novu godinu nisam mogao nigdje čekati jer sam bio na straži, točno 1. siječnja. Dok su se drugi veselili, mi smo čuvali sinjsku vojarnu Ivaniša Nelipića, i tužno gledali ljude koji se u četiri ujutro vraćaju s izlaska.

Onda nije smarphoneova, a mobiteli su se stidljivo počeli koristiti. Jedan je kolega iz Metkovića bio toliko zaljubljen da je svaki slobodan trenutak koristio za razgovore s djevojkom, a najveća sreća bila mu je kad je ovedena opcija u kojoj se duplo jeftinije moglo razgovarati s jednim brojem. Nismo imali ni fotoaparate, pa mi je jedina fotografija kao uspomena na vojsku ova s prisege, na koju su mi došli roditelji. Otac je bio toliko sretan da je nazdravio s pljoskicom u kojoj je bio viski.

Slijedio je premještaj na specijalističku obuku u Samobor. Mene je dopala veza, točnije - radio relejac. Iz Sinja smo išli prvo kamionima u Split, a onda vlakom u Zagreb. Svaki je vojnik dobio svoj CSO (Cjelodnevni suhi obrok) - u kojem su bili: jedan kruh, mesni narezak, pašteta, konzerva gulaša ili graha, nekakvi energetski bomboni, tamna čokolada koju kad pojedete ste zatvoreni tri dana, čuveni Rambo keksi, te Ponita. Ponovno je na scenu došla vojnička snalažljivost, pa su neki, u nedostatku pića, miješali Ponitu s vodom iz vlaka, onom koja nije za piće. Nije im bilo ništa.

vojarna, andrej plenković Vlada potvrdila Premijer Andrej Plenković nije išao u vojsku andrej plenković, krstičević, vojska SVI SU TADA TRAŽILI IZLAZ Kako smo jeli prijesne krumpire da izbjegnemo JNA

Šok u Samoboru

Dolazak u Samobor bio je pravi šok. Naime, tamo se vojnicima nisu obraćali s "nu, vojniče", nego su nam govorili vi. Nismo imali DJ-a da nam pušta vodu, nego smo imali tuš kabine s toplom vodom, u kojima smo se mogli kupati svaki dan. Za razliku od Sinja, ovdje niste gubili vrijeme čekajući u redu za ručak ili večeru, nego su se vodovi dogovarali radio vezom kad koji ide u menzu. U Samoboru je također bilo zanimljivih likova. Neki je majstor otišao na večernji izlazak u grad i nakon što se dobro zagrijao, odlučio je otići na izlet u Sloveniju. Našli su ga tek kad se pojavio u nekom restoranu na granici, pojeo jetricu sa žara i rekao da nema novaca, i neka zovu vojnu policiju iz Samobora. Kad su policajci stigli na u restoran, navodno je rekao - "dajte momcima što piju".

Jedan se moj suborac ozlijedio u "borbi za domovinu". Imao je curu u Zagrebu, kojoj je žurio prilikom svakog odlaska u grad. Jednom je kasnio prilikom povratka, i već se cijela vojarna uzbunila. Vratio se iza ponoći i kad sam ga pitao što je bilo, spustio je gaće i pokazao muškost u zavojima. Naime, budući da nije imao dovoljno vremena, praktički je s vrata skočio na curu, i dogodilo se ono što se recimo događa kad probate upaliti motor koji nije nauljen.

Na specijalističkoj praksi smo naučili sve o sustavima veza, koji bi nam jednom mogli zatrebati. Najpopularnija je bila RUP-12, ili Rupovka, s kojom smo svaki dan vježbali na travi ispred vojarne. Jednom je netko uhvatio frekvenciju bežičnog telefona na čijoj je liniji jedna djevojka upravo prepričavala detalje ljubavnog odnosa stanovitog mladića i nje. jadna cura vjerojatno ne zna da je taj njen razgovor slušala i umirala od smijeha, i cijela satnija iz Samobora.

Najbolja vijest koju smo primili u Samoboru bila je skraćenje vojnog roka. naime, bila je to prva stvar koju je napravio novi predsjednik Stipe Mesić. Olakšanje je bila činjenica što više nećemo u vojsci biti 10, nego devet mjeseci. To je, međutim, još uvijek značilo da me čekalo pet mjeseci završne obuke u Kninu.

Moram priznati da mi je tih zadnjih nekoliko mjeseci bilo prilično ugodno. Naime, imao sam smjenu od osam do 16, i praktički radio u uredu s još tri zapovjednika i tajnicom. Moj je posao bio da po potrebi "pržim" CD-ove s prezentacijama, tu i tamo nekom u zapovjedništvu instaliram Windowse, a ostalo vrijeme sam se zezao, slušao glazbu i igrao igrice. E da, i imao sam "specijalni zadatak" svakog jutra. Poručnici s kojima sam radio su me slali u obližnji dućan po pive, koje sam morao švercati u "škartocu", da izgleda kao da im nosim marendu.

Knin mi je ostao u sjećanju po ogromnoj razlici u temperaturi. Tamo usred ljeta zaspeš na 37, a probudiš se za nekoliko sati, jer ti je hladno, budući da je temperatura pala za 20 stupnjeva. Nakon što bi mi prošlo radno vrijeme, praktički sam bio slobodan, pa bih često s kolegama iz vojarne visio po kafićima, a imali smo i besplatno kino.

Neki nisu ni to baš dobro prihvatili, pa su "pukli". Pamti se incident jednog Spliće koji je spavao krevet do moga u Kninu. Pustili su ga na godišnji odmor od 15 dana, a kad se vratio, izgleda da ga je "prebacilo". Gušteru na straži uzeo je pušku, došao ispred zapovjedništva, i ispucao dva okvira po zraku, ali i okolnim fasadama, vičući "četnici, prestanite me provocirati".

Bilo je to devet sadržajnih mjeseci u kojima sam puno toga naučio o životu, ali i ljudima. No, činjenica je da je to bilo zaista predugo. Nakon toga mi je trebalo još barem devet mjeseci da prestanem sanjati vojsku, kalašnjikove, dizanje zastave, hodanje usred ljeta u vojničkim čizmama, i ostale "blagodati".

>>Treba li Hrvatskoj 'vojska za siromašne'?

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas

  • kliker24:

    Obuku od par mjeseci bi trebali proći , naprosto, živimo u buretu baruta od uvijek u ovom podnevlju , i određene vještine su nam nužne ,

  • kolovoz:

    da li si se nekada upitao kako je bilo vojnicima,braniteljima

  • ing-12345:

    VL da li ćete objaviti moju priču iz Hrvatske vojske koja se je 1991 ima ime Zbor Narodne Garde Republike Hrvatske kao odgovor na ovaj protu hrvatski tekst?