"Da sam u Sloveniji, branio bih Sloveniju, da sam u Kini, branio bih Kinu. Ja sam ostao u Hrvatskoj i branim svoju Hrvatsku". Riječi su to Rankana Čučkovića, hrvatskog ratnog vojnog invalida teško ranjenog u Oluji. On je jedan od četvorice protagonista novog dokumentarnog filma “Braća po oružju” redatelja Gorana Maršaleka i scenaristice Tanje Belobrajdić, koji razbija desetljećima održavan tabu o ulozi Srba u Domovinskom ratu.
Film prati sudbine ljudi koji su, vođeni premisom “ni krv, ni nacija, nego domovina”, stali na branik zemlje koju su smatrali svojom, iako ih je to stavilo u nezamislivo težak položaj. Procjenjuje se da je takvih bilo više od deset tisuća, a njihove su priče uglavnom ostale neispričane. Ovaj film to mijenja, donoseći autentične ispovijesti o domoljublju, junaštvu i golemim odricanjima.
Okosnicu filma čine životni i ratni putevi četvorice branitelja čije su sudbine nevjerojatne. Uz Rankana Čučkovića, tu je Željko Ilić Šeki iz Vukovara, hrvatski ratni vojni invalid i logoraš srpskih koncentracijskih logora, čije je roditelje na kućnom pragu ubila granata JNA ispaljena iz obližnjeg sela u kojem su većinsko stanovništvo činili pobunjeni Srbi.
- Za Željka sam čula od sad već preminulog predsjednika Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijela Rehaka, koji je s njim proveo nekoliko mjeseci u samici i svjedočio posebnom “tretmanu” koji je Željko tamo imao jer je odabrao “pogrešnu” stranu, zbog čega je danas u izrazito lošem zdravstvenom stanju. Među ostalim, kazao mi je: “Taj dečko je bio poseban. Kad god su ga pitali tko mu je ubio roditelje, odgovarao je: ‘Vi!’ Udarali su ga u prsa pri tome i stalno ponavljali: ‘Tko ti je ubio roditelje?’, a on je i dalje, već su mu prsa bila plava, pa crna od udaranja, tvrdoglavo odgovarao: ‘Vi! Vi!’… Iako je bio svjestan kako njegov život doslovno ne vrijedi ništa i kako svaki, pa i najmanji otpor vodi u smrt…” – rekla je scenaristica Tanja Belobrajdić prošle godine za Večernji list.
U filmu svjedoči i Željko Baltić, dočasnik bivše JNA iz Šibenika koji je u tajnoj operaciji sačuvao i predao Hrvatskoj vojsci topničku bitnicu presudnu za obranu grada, a priču zaokružuje Damir Ralić, profesor lingvistike i filozofije iz zagrebačke Dubrave koji se i danas bori s kroničnim PTSP-om. Njihova iskustva, od ranjavanja i zatočeništva do posttraumatskih posljedica, slikaju cjelovitu sliku dvostruke žrtve koju su podnijeli.
- Spominjemo, među ostalim, i Gorana Kitića, Srbina iz Vukovara koji se priključio postrojbi HOS-a, a do veljače 1992. bio je zarobljen u Vukovaru te potom mučki ubijen i vezan uz obalu Dunava u samom centru grada, gdje je danima plutao, kao primjer. Potresna je i priča o Vidu Ivaniću, pripadniku HOS-a, iz Zagreba, iz Kozari putova. Isti dan u Vukovar su otišla tri branitelja, dragovoljca – Ilija Ačkar, katolik, Ohran Merić, musliman, i Vid Ivanić, pravoslavac, sva trojica s istom mišlju i željom, braniti Hrvatsku u Vukovaru. Nakon zarobljavanja te puštanja iz srpskih koncentracijskih logora, kući se vratio samo Ilija Ačkar. Posmrtni ostaci Vida Ivanića danas su pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Tamo je nakon mirne reintegracije Vid ekshumiran iz masovne grobnice, a s obzirom na to da je zarobljen u maskirnoj odori s oznakama HOS-a, smrt mu sigurno nije bila laka – kaže scenaristica Belobrajdić, i sama braniteljica Vukovara, koja također ističe kako su se ti ljudi našli u potpunom rascjepu.
Za pobunjene Srbe u Hrvatskoj, kao i za mnoge u Srbiji, bili su izrodi i izdajnici. Istovremeno, u Hrvatskoj je prema njima često vladalo nepovjerenje, što ih je ostavilo u svojevrsnom limbu, s osjećajem da nigdje ne pripadaju. “Često su prešućivani i iznevjereni, a zaslužili su naše beskrajno poštovanje”, poručuje producent Dražen Hrženjak. Film tako ne govori samo o ratu, nego i o borbi za ljudsko dostojanstvo i pravo na vlastiti izbor. Spominju se i brojni drugi heroji, poput Gorana Delića, dvadesetogodišnjeg Srbina iz zagrebačkih Gajnica koji je promijenio ime u Harllan Von Bassinger. Četnici su mislili da je strani plaćenik, a on je bio samo dečko koji je s Tigrovima branio Vukovar. Njegovi posmrtni ostaci ni danas nisu pronađeni.
Ideja filma, naglašava producent Dražen Hrženjak, nije prvenstveno pomirenje, već istina.
- Pomirenje je kompleksna tvorba koja u sebi prvo mora jasno definirati tko je agresor, a tko žrtva. Potom agresor treba proći katarzu i zatražiti oprost, a žrtva u duhu milosti oprostiti. Kada se to dogodi, ostvarit će se i istinsko pomirenje. No, naglašavam, ideja ovog filma je istina, koja glasi: biti Srbin ne znači biti neprijatelj Hrvatske, no biti zagovornik velikosrpske ideje ili modernog “srpskog sveta” automatski znači biti neprijatelj Hrvatske jer zadire u granice hrvatske države. Dakle, tijekom Domovinskog rata u redovima hrvatskih postrojbi borili su se hrvatski građani srpske nacionalnosti i oni su naši prijatelji i naša braća po oružju. To filmom želimo jasno razlučiti i poručiti - kaže Hrženjak. Ovaj će film, dodaje, još jednom pokazati kako Domovinski rat nije bio borba Hrvata protiv Srba, nego obrana Hrvatske od velikosrpske agresije, u kojoj su sudjelovali i brojni njezini građani srpske nacionalnosti. Prema podacima Udruge pravoslavnih branitelja, Hrvatsku je branilo oko 12.600 Srba, a najmanje 98 ih je poginulo.
Ekipi filma nije bilo nimalo lako pronaći sugovornike. Mnogi branitelji srpske nacionalnosti i danas se, noseći traume iz rata, ne žele javno deklarirati ili vraćati u to traumatično doba. Hrženjak navodi primjer zagrebačkog branitelja, pripadnika elitnih postrojbi, koji je bio voljan sudjelovati, ali je nakon razgovora s obitelji odustao jer su vjerovali da će dobiti stigmu. To, kaže producent, jasno pokazuje koliko je ovaj film potreban. Činjenica da su neki od njih uopće stali pred kameru nevjerojatna je hrabrost, jer klima u društvu i dalje je takva da čovjek koji je branio Hrvatsku ne može uvijek otvoreno reći "ja sam Srbin", a da ga netko ne pogleda poprijeko. Zbog toga su autori filma, kako ističu, htjeli razbiti sve predrasude i odati počast ljudima čija je lojalnost i hrabrost neupitna.
Film “Braća po oružju” nastao je u produkciji zagrebačke Udruge veterana, vojnika i domoljuba (UVVID), uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja. Siječanjska premijera u dupkom punoj dvorani kina Forum u Zagrebu bila je iznimno emotivna, a publika je heroje filma, koji su se na kraju popeli na pozornicu, pozdravila dugotrajnim pljeskom i ovacijama. Jedan od njih, Rankan Čučković, na premijeru je stigao izravno sa svadbe vlastite kćeri, ne želeći ni taj put iznevjeriti svoju braću po oružju. Upravo takvi trenuci pokazuju da je priča o njima puno više od ratne kronike; to je priča o ljudskosti i neraskidivim vezama stvorenim u najtežim okolnostima. Kada su njihovi suborci Hrvati čuli da se snima film, reakcija je bila jednoglasna: “Napokon!”. Jer ti su ljudi, zaključuju autori, zaista zaslužili da se o njima progovori.
Zainteresirana javnost film može pogledati od sutra u 19 sati na portalu Večernjeg lista te YouTube kanalu.
Otvori KEKS Pay
Ako su ovi ljudi od bilo koga stigmatizirani, sigurno nisu od strane hrvatskog naroda koji im je zahvalan na zrtvi. Znamo dakle, tko ih stigmatizira. Jos jedan apsurd hrvatske drzave je da srpsku zajednicu u Hr predstavljaju ljudi iz stranke koja je djelovala na okupiranom teritoriju, umjesto da ih predstavljaju ovi ljudi