U posljednjih deset godina njemačka je vlada provela niz reformi kako bi olakšala deportaciju migranata za koje birokratski sustav procjenjuje da imaju „male izglede za ostanak u zemlji“. Ti su napori u posljednje vrijeme dodatno pojačani, jer su i kancelar Friedrich Merz (CDU) i njegov prethodnik Olaf Scholz (SPD) pokušavali ukloniti pravne prepreke za deportacije.
Rezultat je vidljiv u statistici: prema podacima njemačkog Ministarstva unutarnjih poslova, između siječnja i studenoga 2025. provedena je 21.311 deportacija – što je 16 posto više nego u istom razdoblju prethodne godine. (Od 2023. do 2024. također je zabilježen porast od 22 posto.) Uz to, više od 30.000 ljudi 2025. godine dobrovoljno je napustilo zemlju nakon što im je uručen dokument „Grenzübertrittsbescheinigung“ – potvrda kojom se obavještavaju da su dužni napustiti Njemačku do određenog roka.
Tko može biti deportiran?
U pravilu, svaki migrant bez reguliranog boravišnog statusa, kao i svaki tražitelj azila čiji je zahtjev odbijen dužni su napustiti Njemačku u određenom roku (za tražitelje azila rok je mjesec dana). Ako to ne učine, mogu biti deportirani. No postoje iznimke. Neki ljudi dobivaju status „toleriranog boravka" (Duldung) ako postoji prepreka za deportaciju, na primjer: nejasnoće u vezi s njihovim identitetom bliska obiteljska veza s osobom koja također ima tolerirani status humanitarni ili medicinski razlozi ako su već pronašli posao u Njemačkoj
Oko 180.000 ljudi u Njemačkoj ima ovaj status. Odluku o provođenju deportacije donosi lokalna služba za strance, koja provjerava postoje li pravne prepreke. Ako ih ne pronađe, određuje se datum deportacije (koji se osobi ne priopćava). Ako je osoba ranije pokušala izbjeći deportaciju ili vlasti procijene da bi mogla pobjeći, država može odrediti pritvor do dana deportacije.
„Deportacije su po svojoj prirodi vrlo birokratski i vrlo zahtjevan proces", kaže Svenja Schurade sa Sveučilišta u Göttingenu, koja sudjeluje u europskom projektu o posljedicama politike povratka i ponovnog prihvata u zemlji podrijetla. „To je djelomično zato što se deportacije dijelom dogovaraju na razini međunarodne diplomacije: pod kojim će uvjetima države primiti natrag svoje državljane? Za to su potrebni određeni dokazi, određeni diplomatski odnosi. A tu je i prilično složen organizacijski proces“, rekla je Schurade za DW.
Kako se provode deportacije?
Iako odluku o deportaciji donose pokrajinske službe za strance, samu deportaciju provode službenici savezne policije. U nekim se slučajevima za vraćanje u određene zemlje unajmljuju cijeli zrakoplovi radi „kolektivne deportacije“, a policija pokušava organizirati privođenja tako da avion bude popunjen. Godine 2024. oko 7.300 od 20.100 deportacija provedeno je čarter-letovima.
To može biti skupo za državu: samo iznajmljivanje zrakoplova može stajati desetke tisuća eura, a na letu mora biti i više saveznih policajaca koji prate deportirane osobe. U mnogim slučajevima osobe koje bi mogle biti deportirane najprije se pozivaju da se jave službi za strance, gdje ih čeka službenik savezne policije koji ih obavještava da će biti deportirani. Zatim ih prate kući da pokupe odjeću i osobne stvari, prije nego što ih izravno odvedu u zračnu luku, piše DW.
No u nekim slučajevima policija dolazi u domove u ranim jutarnjim satima i uhićuje ljude. Za razliku od ICE-a u SAD-u policajci nose uniforme i nisu maskirani. Moraju imati službene iskaznice i dati svoja imena ako se to od njih zatraži. Postoje brojna svjedočanstva o tome koliko to može biti stresno. Jedan bivši upravitelj doma za migrante u Njemačkoj ispričao je za DW, pod uvjetom anonimnosti, o slučaju kada se policija pojavila u 5 ujutro i odvela čovjeka s invaliditetom direktno u zračnu luku, ostavljajući njegovu suprugu, koja je također osoba s invaliditetom, bez skrbnika. Službeno, deportiranim osobama dopušteno je obaviti telefonske pozive prije deportacije, a u nekim su slučajevima odvjetnici u posljednjem trenutku uspjeli spriječiti deportacije. Postoje i izvješća da su ljudima oduzimani telefoni.
Kako su ubrzane deportacije?
Njemačka je vlada u posljednjih deset godina poduzela više mjera za ubrzavanje deportacija. Među njima su:
2015.: zakon je izmijenjen kako bi obuhvatio više razloga za pritvaranje osoba prije deportacije.
2016.: smanjena su medicinska izuzeća – izuzeti mogu biti samo ljudi s kroničnim ili po život opasnim bolestima.
2019.: zakon je izmijenjen tako da osobe za koje se procijeni da bi mogle pobjeći mogu preventivno biti pritvorene, uz proširen popis kriterija za rizik od bijega. Prosljeđivanje informacija o planiranim deportacijama postalo je kazneno djelo.
2022.: omogućeno je da tražitelji azila označeni kao opasni budu preventivno pritvoreni do šest mjeseci.
2024.: policija je dobila pravo pretraživati i druge prostorije u stanu u potrazi za osobama koje treba deportirati.
Što bi učinio bavarski AfD?
Schurade kaže da te mjere nisu ubrzale deportacije. „Naše istraživanje pokazuje da ove mjere nisu nužno učinile deportacije učinkovitijima“, rekla je. „Ono što jesu učinile jest da su dovele do veće društvene isključenosti i dovele ljude u još nesigurnije životne situacije."
Iako Njemačka nema pandan specijaliziranoj američkoj Službi za imigraciju i carinu (ICE), to bi se promijenilo kada bi bavarski ogranak krajnje desne Alternative za Njemačku (AfD) proveo svoje planove. Očito inspirirana postupcima ICE-a tijekom mandata predsjednika Donalda Trumpa, jedna interna analiza AfD-a, u koju je imao uvid njemački list Tageszeitung, predlaže osnivanje novog odjela u okviru bavarske pokrajinske policije pod nazivom „Asyl-, Fahndungs- und Abschiebegruppe (AFA)“ – odnosno „Grupa za azil, potragu i deportacije“. Koliko bi to bilo učinkovito, drugo je pitanje.
Otvori KEKS Pay
