Gotovo svaki deseti tražitelj azila koji je prošao kroz državne prihvatne centre u njemačkoj saveznoj zemlji Rheinland-Pfalz je – jednostavno nestao. Bez adrese. Bez traga. Bez odgovora. Novi službeni podatci, koje je objavilo njemačko Ministarstvo za integraciju u Mainzu, pokazali su razmjere problema o kojem se godinama govorilo tiho, oprezno i s nelagodom – sve dok brojke nisu postale prevelike da bi se ignorirale.
U razdoblju od godinu i pol dana, iz šest državnih prihvatnih centara nestale su ukupno 923 osobe. Ne radi se o administrativnoj pogrešci, ne o privremenoj odsutnosti, nego o ljudima čija je sudbina nakon izlaska iz sustava potpuno nepoznata. U relativnim brojkama, to je 9,1 posto od ukupno 10.120 tražitelja azila smještenih u tim ustanovama. Gotovo svaki deseti. I to u sustavu koji bi trebao biti pod stalnim nadzorom države.
Riječ je o centrima koji predstavljaju prvu stepenicu ulaska u Njemačku. Mjesta u kojima se vodi evidencija, u kojima postoje dnevne kontrole ulaska i izlaska, prijave i odjave, jasno propisana pravila. A opet, ljudi nestaju. Ako se netko ne pojavi više od tri dana, vodi se kao „abgängig“, administrativno odsutan, nakon čega se obavještavaju policija i nadležna tijela. No očito, obavijest ne znači i rješenje. Najveći broj nestanaka zabilježen je u Trieru – 245 osoba. Slijede Speyer sa 180, Hermeskeil sa 173, Kusel sa 150, Bitburg s 94 te prihvatni centar na Zračnoj luci Hahn s 81 nestalom osobom. Svaki od tih brojeva ima ime i prezime, državljanstvo, dosje. I – prazninu nakon odlaska, piše Fenix-magazin.
Tema je eksplodirala nakon što su mediji objavili podatke o nestancima iz Bitburga, a brojke su potom predstavljene i parlamentarnom Odboru za integraciju u Mainzu. Više se nije moglo šutjeti. Predsjednik uprave ADD-a, tijela zaduženog za upravljanje prihvatnim centrima, Thomas Linnertz, poručio je kako nijedna od nestalih osoba više ne prima državne naknade. Formalno – sustav se ogradio. Suštinski – problem ostaje. Državni tajnik za integraciju Janosch Littig iz redova Zelenih najavio je analizu procedura i moguća poboljšanja, uz priznanje da se slični problemi vjerojatno javljaju i u drugim saveznim zemljama. Drugim riječima: ne znamo gdje su, ali vjerujemo da nismo jedini koji ih ne znaju pronaći.
Dodatnu težinu cijeloj priči dao je i sigurnosni incident. Interni podatci o 31 osobi nestaloj iz Bitburga od kolovoza 2025. procurili su u javnost nakon što ih je zaposlenik privatne zaštitarske tvrtke e-mailom poslao ne samo ADD-u, nego i svim zastupnicima pokrajinskog parlamenta. Protiv njega je podnesena kaznena prijava, a privremeno je udaljen s posla. Poruka je jasna – problem nisu nestanci, nego onaj tko je o njima progovorio. Ministarstvo za integraciju pritom je požurilo podsjetiti da prihvatni centri nisu zatvori i da se korisnici ne mogu zadržavati protiv svoje volje. To je točno. Ali jednako je točno da država ima obvezu znati tko se nalazi na njezinu teritoriju, tko koristi njezinu zaštitu i tko iz tog sustava jednostavno nestaje.
Posebno zabrinjava podatak Ministarstva unutarnjih poslova prema kojem je među osobama nestalima iz Bitburga njih sedam već bilo poznato policiji zbog kaznenih djela – od tjelesnih ozljeda i krađa do kaznenih djela povezanih s drogom. Za ostale – podaci zasad ne postoje. Ili nisu pronađeni. Ili se uopće ne traže dovoljno ozbiljno. Oporba je reagirala oštro. Čelnik CDU-a u pokrajini, Gordon Schnieder, brojke je nazvao alarmantnima i zatražio hitno razjašnjenje. „Država u svakom trenutku mora znati tko se nalazi u njezinim ustanovama i tko ih napušta“, rekao je, nazivajući cijeli slučaj azilantskim skandalom za koji odgovornost snosi vladajuća koalicija. Teške riječi, ali riječi koje prate teške brojke.
S druge strane, organizacije za zaštitu izbjeglica upozoravaju na opasnost od stigmatizacije. Annika Kristeit iz Izbjegličkog vijeća tvrdi da se tražitelje azila ne smije promatrati kao sigurnosni problem i da se time preuzima „rasistički diskurs“. Razlozi odlazaka, kaže, često su banalni – posjeti obitelji, nesnalaženje u birokraciji, nepoznavanje pravila. Možda. Ali banalni razlozi ne brišu činjenicu da sustav gubi ljude iz evidencije.
Rasprava se tako lomi između kontrole i naivnosti, između potrebe za sigurnošću i straha da se nekoga ne uvrijedi. A istina je jednostavna i neugodna: država koja ne zna gdje joj se nalazi gotovo tisuću stranaca, nije država koja ima kontrolu. Sve ostalo su nijanse.
Otvori KEKS Pay
samo tisuću, to su samo oni koji su imali malu šansu za azil, kad tome pribrojite “doktore” sa azilom i davno “naturizirane” “Inženjere” te sačekate jos 1-2 god. Njemačka će imati svoju alkaidu…