Kada je 20. srpnja 2022. umro Viktor Žmegač, prva uspomena na njega koja mi je izronila iz sjećanja bila je čudesna večer u jednom zagrebačkom stanu kod dragih prijatelja Zlatka i Slaveka. I slika koju sam, krišom, kao da sam na liturgiji u nekom od najsvetijih glazbenih hramova, tada snimio mobitelom. Na njoj su bila dvojica slušatelja lica ozarenih glazbom i čudom koje je iz nedokučivih sfera, svirajući Wagnera i Chopina na gitari, tankoćutnim prstima i bićem među nama ozvukotvorio Petrit Çeku.
U prvom planu na toj slici, zaneseno udubljen u čudo koje sluša, sjedi Viktor Žmegač. U taj trenutak i u tu sliku ponovno me vodi smrt. Njene bi ruke, kao u svim pjesmama o njoj, morale biti grobno ledene. Ali taj trenutak toliko je pun sveprožimajuće ljepote i topline da i ruka koja me u njega vodi postaje topla.