Oko 8 uveče su me odveli Aćimoviću, u kancelariju koja mi je bila dobro poznata već od prošle godine. Koliko se toga, odonda, u meni promijenilo: sada sam i ja bio svjesni i organizovani revolucioner! A i spoljne i unutarnje prilike su bile drukčije! Hitler je već bio na vlasti, na Univerzitetu je djelovala snažna komunistička organizacija, a u zemlji se već osjećao otpor opozicionih snaga. Ali se Aćimović ni u čemu nije izmijenio: imao je onaj isti sladunjavi i odmjereni izraz, čak i onu istu uglastu žutu olovku. Bio je još kraći nego prošle godine. Pomenuo je kako me savjetovao prošle godine, a ja ga, eto, nisam poslušao. Ali mi ništa nije ni zamjerao ni prebacivao: izabrao si, bratac, svoj put, pa idi njime, a mi – policija – činićemo što činimo. Dodao je kratko: nama tortura nije svrha, ali ćeš biti njoj podvrgnut ako nam ne kažeš ono što mi znamo da znaš. Vidjelo se da nekud žuri, valjda na večeru: ustao je iza stola i, dok je mene agent odvodio, on je, u predsoblju, oblačeći lijep crni kaput, izdavao naredbe.
Ali me nisu odmah iza toga odveli na mučenje, nego gore u sobu. Susret s Aćimovićem mene je čak umirio. Sada sam bar bio načisto: mučiće me, oprobaću i to! Začudo više nisam osjećao nikakav strah, čak ni onu stravu neizbježnu već i zbog toga što se ne zna kako to boli...
Otprilike negdje oko deset sati odveli su me u Vujkovićevu kancelariju. Ostao sam nasamo s njim i s agentima Todorom i Kanačkim. Začudo, Vujković nije bio nimalo ljut. Mirno mi je rekao da od mene traži: dalju vezu, univerzitetsku organizaciju i – otkud mi je revolver. Stajkić čak ni to nije bio u stanju da sakrije, odnosno – da preuzme na sebe. Znao sam, dalje pitanje može biti: a čemu revolver što sam ga dao Stajkiću?
Riješio sam se da ćutim i da poričem. Ako sam priznao rukopise za svoje, jer su već bili uhvaćeni i policija bi mogla da dokaže da su moji, ako sam trenutno popustio onoj Stajkićevoj budalaštini o Bubanji i Bubanjinom užasu zbog batina – sve se to ipak kretalo ili oko toga da opteretim samog sebe ili da ne smetam drugima da se izvlače kako znaju. Sada je čitava stvar već došla dotle da treba da dovodim druge na policiju i da im, kao Stajkić meni, u lice govorim ono što su radili vjerujući u mene, a još više u ideale za koje smo se borili, toliko velike i plemenite da su – vjerovao sam – i slabiće zadajali snagom i junaštvom.
No ipak bi bilo pretjerano ako bih tvrdio da je svijest o pokretu, o tome da mu se ne nanese šteta, igrala kod mene glavnu ulogu da se odlučim da ne izdam nikog na policiji. Svakako, i to je igralo veliku ulogu. Ali je kod mene bio glavni moralni razlog: ja nisam mogao ni zamisliti da dovedem na policiju ljude koji su u mene imali povjerenja. Kod mene se to moralno osjećanje – nepodnošljivi stid pri samoj pomisli na takvo što, javljalo u konkretnim slikama: eto, to znači obmanuti onog umnog i plemenitog Maslešu, s njegovim malo začuđenim izrazom, i time učiniti da se potvrdi njegovo nepovjerenje koje je i inače kod njega bilo očevidno; to je značilo izdati Nadu "Ribu", s njenim izbuljenim i naivnim plavim očima, punim vjere u druga njene drugarice Mitre, očima ozarenim što je, donoseći revolver, i ona, tako beznačajna, činila nešto za revolucionarni pokret; to je značilo izložiti mučenju i ponižavanju iste one drugove koje sam baš ja uvlačio u organizaciju; to je značilo stajati posramljen i slomljen pred policajcima i pokorno sipati u lice svojim drugovima terećenja i sve ono što ovi dželati i žele. Izgledalo mi je ne samo časnije nego i daleko prostije, i umrijeti, ako treba. Ali sam bio potpuno siguran da nikog neću prokazati, da se moje oči neće ni s čijim suočavati, pa bilo šta bilo...
Na stolu pred Vujkovićem stajali su lanci, katanci i osušene i upredene volujske žile. Iako sam znao da će me mučiti, ja sam pomislio da je to sve stavljeno tu da bi me što jače impresionirali. Ali to sad nije ostavljalo na mene, onako riješenog, nikakvog utiska. Naredili su mi da sjednem, i Vujković je, ukratko, sveo problem: viša veza, studentska organizacija, pištolj. Ja sam rekao da ništa ne znam. Nitko me nije ni munuo ni udario. Vladao je zadugo tajac. Vujković je rekao onda poslovno: Ti si, znači, riješen da te mučimo. – Na to sam odgovorio – da je to njihova stvar, a da ja ne znam ništa i prema tome ništa i ne mogu ni da kažem.
No nisu odmah počeli da me muče. Vujković je naglo poveo sa sobom Todora da vrše pretres u nekoj "uglednoj kući", u koju nije smio da pusti obične agente da ne bi, kako je dobacio, napravili "neki kraval". Izgleda da je ovo bilo točno. Ali i to: da me ostave skoro dva sata tu na stolici, pred žilom i lancima, da se polako "kuvam". Zašto im je to bilo potrebno? Valjda zbog toga što su osjetili u meni neku posebnu čvrstinu, veću nego kod drugih? Ili što su htjeli da me duševno zamore prije konačnog napada? Tek, ja sam tu presjedio sat i pol, ako ne i više. A unutarnja snaga mi nije padala, nego narastala.
Najčešći način mučenja u Glavnjači bio je batinanje žilom po tabanima. Ja sam znao da i to rade, ali sam čuo bio i za mnoge druge načine mučenja: igle pod nokte, lomljenje zuba, prljenje, zabijanje eksera u pete i sl. Međutim, nisam vidio nijednog čovjeka nad kojim su stvarno radili sve to, iako sam čuo mnoge da su se hvalili kako su im zabijali igle, lomili zube i sl. No to opet ne znači i da nije bilo slomljenih zuba i rebara, ali ne u nekom sistematskom mučenju. Čak to nisu radili ni Krstu Popivodi i Spaseniji Babović, koji su 1937. godine bili svestrano i dugo mučeni, valjda više i strašnije nego ijedan komunista u staroj Jugoslaviji. Istina, pod okupacijom su se svi metodi mučenja pooštrili, a izmišljeni su i novi, grozniji od onih koje sam pomenuo. Ali su u staroj Jugoslaviji žila, istezanja i svakakva mlaćenja bili najčešći načini.
Vrativši se, Vujković je zatražio da donesu ćevapčiće i rakiju. On nije bio pijanica, ali je volio po jednu-dvije "ljute" prije jela. Ćevapčiće su odmah donijeli, kao da su negdje već bili spremljeni. Na mene, dok su jeli, nisu obraćali nikakvu pažnju, pričajući svakojake grube šale, a i smijući se tome kako je ona "ugledna porodica" bila zgranuta kad su joj morali upasti u stan, zbog rođake – Berte Papo, koja je grupi Udarnik pozajmila pisaću mašinu iz trgovačke radnje. Ali je on, Vujković, sve to "kulturno" svršio, izvršivši samo "formalan" pretres. Jeli su kao što to čine gladni ljudi koji nekud žure. Bili su brzo gotovi s jelom, a ja sam mislio: znači, točno je ono da jedu i piju dok premlaćena žrtva čeka da ponovo bude mučena, samo, eto, u mom slučaju prvo jedu, pa će me tek onda mučiti.
Tako se doista i dogodilo.
Bez ikakvog naročitog uzbuđivanja, naredili su mi da se izujem i kleknem na koljena. Već nekoliko dana u zatvoru nisam se ni izuvao, a kamoli prao noge, i one i meni zasmrdiše. Todor opsova i reče da bi me već i zbog toga treba izmlatiti. No to su, očito, bile njihove uobičajene šale. U njihovom zatvoru nije ni bilo uslova da se čovjek koliko-toliko čisto drži. Pošto sam kleknuo na koljena i opružio ruke pozadi, čvrsto su mi vezali šake i noge, i istim lancem ih nakratko spojili. Vujković je probao vitkoću žile. Kada me Todor gurnuo u leđa, pao sam potrbuške, tako da su mi tabani došli okrenuti gore – noge nisam više mogao ispružiti, jer ih je lanac s ruku, vezanih na leđima, držao savijene u koljenu. A nisam mogao ni da mrdam njima, jer su bile stegnute oko zglavaka. I ne sačekavši moj odgovor na posljednje Vujkovićevo upozorenje da se predomislim – istina, ništa nisam ni htio da odgovorim – Todor mi sjedne na ramena i čvrsto mi zapuši nekakvom krpetinom usta. Činilo mi se da on svom težinom ne sjedi na mojim ramenima, jer ga nisam osjećao kao neko veliko breme.
Po hodu sam osjetio da mi se primiče Vujković. Čuo sam i blag fijuk žile i osjetio rez po tabanima.
Udarac je bio žešći i bolniji no što sam očekivao. Ali više nije bilo slućena tajna i znao sam da ću izdržati. Tabananje se prenosi pravo na mozak: na tabanima se osjeća bol istovjetan sa zarezom noža, a još bolniji je oštri potres u glavi. U ostalom tijelu ne osjeća se ništa. Na svaki udar žrtva obično odgovara krikom, ali koji se, ugušen maramom, pretvara u bolni jek iz dubine grudi, otimljući se iz čitave utrobe. Ja sam osjećao jedino užas od toga da novi udarac ne padne na mjesto gdje onaj prije njega. Činilo mi se da bi bol u tom slučaju bio daleko dublji i žešći. Čak sam probao malo i da vrdam nogama, da to izbjegnem. Ali novi udarac nikad nije pao gdje i raniji. Možda ni Vujković to nije htio, čuvajući moju kožu još za koji put.
Pokušao sam da brojim udarce, ali sam brzo izgubio red: udarci su me sve ljuće kidali. Vujković nije tukao brzo, nego u podužim razmacima, kao da premišlja. Povremeno kao da je padao u vatru: spuštao se do mog uveta i naređivao mi, molio me, čak preklinjao da govorim. U jednom trenutku je čak uzviknuo: Govori već, ne muči i sebe i mene! – Uvijek kad bi me on zapitkivao hoću li da govorim – a to je bilo iza svaka dva-tri udarca – ja sam odgovarao da ništa ne znam i da sam rekao šta sam imao. Najzad, kad me spopala ljutina, odgovorio sam mu da neću da govorim, a on nek radi šta zna. Začudo, to Vujkovića nije posebno naljutilo. A ja sam, potom, stisnuo zube, riješivši da više ne jektim na udarce, nego da muklo trpim. Učinilo mi se da su ovo bezglasno trpljenje shvatili kao nesvjesticu. Vujković me udario još nekoliko puta i prestao, rekavši da je za noćas dosta, a da ćemo se sutraveče "razgovarati drukčije". Pljusnuo mi je vodu po tabanima i osjetio sam da mi gore, kao da je voda proključala na njima.
Oni su imali neki uvježban način vezivanja, i za tren su lanci spali s mene. Ustao sam i posrnuo: po tabanima me bockalo, kao da sam stajao na vreloj šljaki. Ne znam otkud ni zbog čega – valjda zbog srdžbe – tek obrazi su mi bili obliveni suzama i one su tekle i dalje, mimo moje volje. Vujković je bio znojav i u košulji i prsniku: već je imao povelik trbuh, tako da se lako znojio batinajući. Očešljao je svoju glatku prosjedu kosu, obrisao znoj i namirisao šake i sljepoočnice kolonjskom vodom. Meni je dobacio, muklo i ironično se smijući čitavim ustima, kad sam posrnuo: Nije to ništa! Komunisti dobro "pevajuˮ, prave batine će tek da dođu!...
Koliko je sve to trajalo? Ne manje od pola sata: bilo je mnogo ubjeđivanja, izdiranja, psovki i prijetnji. A koliko je bilo udaraca? Između trideset i četrdeset. Više nije ni moglo da bude, inače bi koža prsnula. Oni su znali mjeru i raspoređivali su batine na jedan dio tijela tako da bude što manje tragova, a znali su i kad jedna vrsta mučenja prestaje biti efikasna. Imao sam utisak te večeri da u torturi koju primjenjuju ima veoma mnogo nagomilanog iskustva i da je sve, uprkos mržnji i žestini s kojom su sve to radili, bilo veoma smišljeno i proračunato.
Odveli su me, skoro su me odvukli, gore na Mansardu. Začudo, žandarm je bio obziran prema meni, čak mi je pomogao da dođem do moje sobe: mnogi od njih nisu voljeli sistematska noćna mučenja, iako su svi odreda bili batinaši, ali onako bez reda – šamarima ili pendrekom... Slovenca sam zatekao premrlog od straha kad me vidio: mislio je da su me svu noć mučili. Iako nisam imao u njega puno povjerenja, rekao sam mu, kao u sretnom zanosu, da sam batine izdržao, i da nisam ništa rekao. Bio je sav ozaren i počeo je da me ljubi. Rekao mi je da je i Dize zabrinut za mene. Izvirio sam kroz vrata: Makedonac me veselo pozdravio uzdignuvši vezane ruke. Njegova radost bila je utoliko veća kad sam mu mahnuo rukama da nikog nisam odao. Tada mi je postalo jasno da je čitava Mansarda, kao tajnim šapatom, znala da su jednog odveli rano uveče na mučenje i da ga drže satima. Svi čekaju da se on vrati – satrven ili ponosit, sam ili vukući za sobom lanac žrtava koje je otkrio. Nikog drugog nisu vodili te večeri. Samo mene. I vratio sam se, čvršći nego kad su me poveli. Oprostivši se s Makedoncem, vratio sam se u sobu i legao. Tabani su me još bridjeli i bili su crveni. Cipele nisam mogao obuti a da ne izazivam bolove. Uvio sam se u kaput, zgrčivši noge, i zaspao tvrdim i zdravim snom.
Tek sutraveče suočenje sa Stajkićem postalo je mučno. Ja sam povukao iskaz o Bubanji, koji nije ni imao sada neke velike važnosti za policiju, obzirom da se ona već bila pokolebala, smatrajući Bubanju za bezazlenu ličnost. Ali povlačeći taj iskaz, ja sam istovremeno izlagao Stajkića novom pritisku, a on nije bio kadar da izdrži ni prijetnje batinama: otkriće onog studenta koji je nas dvojicu povezao. No to je bila, očito, sitnica! Stajkić može početi da priča i drugo: plan o otimanju Petka Miletića... Na suočenju on je rekao s neobično uvjerljivim detaljima da ja znam dalju vezu i da je studentska organizacija meni poznata. Pričao je do sitnica kad i koliko mi je materijala dao. Bilo je pravo čudo kako je pamtio detalje: kad, gdje, na koji način sam mu nešto rekao ili dao, ili on meni. Bio sam zapanjen takvom memorijom... A kasnije sam saznao da svi ljudi koji se slabo drže na policiji pamte detalje iz ilegalnog rada. Štaviše, oni se naročito i interesiraju za svaku sitnicu i ispoljavaju veliku radoznalost. Da li je to neko spontano ili i unaprijed smišljeno osiguravanje da na policiji, kad počnu da ih muče, ne zapadnu u položaj da nešto ne znaju – teško je reći, ali da je to pravilo skoro bez izuzetka – u to nema sumnje. Ovi konkretni detalji su za policiju najvažniji: oni je uvijek iznova uvjeravaju da onaj ne izmišlja.
Vujković je bjesnio: Nisi pojeo toliki materijal! Gdje je onda, majku ti komunističku? – Ja sam već bio prestao da se ljutim na Stajkićev kukavičluk, iako, da je bio iole hrabriji, on ne bi uopće morao mene da otkrije. Ali me spopadala jeza, a prema njemu i prezir, zbog njegovog detaljnog opisivanja svega. Šta, nek kaže što zna – ali čemu to uvjeravanje policije tim detaljnim opisivanjem? Jedino još o Petkovom bjekstvu nije pričao, valjda se i sam bojeći da suviše sebe ne optereti. Ali nije bilo razloga da se vjeruje da neće i to reći...
Istraga nad čitavom grupom već je ustvari bila gotova. Jovanović nije priznao sve, nego samo ono što nije mogao da izvrda. Druga dvojica radnika (Živković i Radovanović) nisu bogzna šta ni imali da kažu: priznali su terećenja i, s tim, bili gotovi. Slično je bilo i s djevojkama: Lepom Perović, Ružom Oljačom, Bembasovom, Papo. A i sa svima ostalima. Više nikog nisu ni tukli, i nije bilo slučajno što su sinoć samo mene vodili dolje. Sva istraga se sada okrenula k meni i svalila na mene. A na njenoj strani je bio Stajkić.
Bilo je mučno to drugo veče moga mučenja. Ali ne toliko zbog batina, koliko zbog pomenutih Stajkićevih detalja, a naročito zbog moje bojazni da će otkriti, sa svim detaljima, organiziranje Petkovog bjekstva. Time se otvarao nov lanac – kako se došlo na misao o organizaciji, ko je držao vezu i s kime u zatvoru Okružnog suda. A što je najgore – pripreme ubojstva žandarma, koje bi policija naduvala, povlačile su za sobom čak i smrtnu kaznu, a u svakom slučaju potpunu razularenost agenata nad žrtvama. Takvo što bi i politički škodilo, obzirom da je Partija osuđivala terorizam... Trebalo je tražiti neki izlaz... Ali šta, kako, u lancima, između četiri zida, sa Stajkićem, koji je ličio na provaljenu vreću iz koje, njenim tragom, kud god se mrdne, samo sipi, sipi...
Te večeri su me mučili na drugi način. A bio je prisutan i Kosmajac, koji je otpočetka unio u mučenje svoj ton, kao da sam njemu lično nažalost nešto učinio. On je počeo time što mi je stavio olovke između prstiju i počeo da ih steže. Sav se bio napeo, stežući sve jače. Ova naizgled nevina muka pričinjavala je strahovit bol koji se kroz kosti pronosio čitavim tijelom. Trpio sam i trpio, osjećajući kako mi izbija znoj, i najzad urliknuo dugo i tako da je to i mene samog užasnulo. Neko me zgrabio za usta, Kosmajac je stezao, a bol je rastao i rastao... Pustili su me, najzad, i bio sam na podu, odjednom opazivši kako je noćas sve drukčije nego prošle noći: agenti i Vujković su nekako uzbuđeni, unezvijerenih osmijeha i divljih pogleda, kao da su riješeni da me na komade iskidaju. Izgleda da su tu noć smatrali veoma važnom: najzad će se dokopati preko mene komunističke studentske bande, koja remeti mir i u gradu i na Univerzitetu, a takođe i Mjesnog komiteta, koji je ponovo oživio. Ja sam, pak, sa svoje strane bio siguran da oni neće doznati ono što ja znam, ali me stalno kopkalo šta će Stajkić dalje učiniti, jer će se policija, zbog moje upornosti, ponovo okrenuti k njemu, ne bi li se preko njega dokopala nekog novog detalja.
I stvari su izgledale noćas drukčije: nekako ustreptale, kao da su oživjele. Eto, kao olovke – svaka stvar je mogla poslužiti za mučenje: u fijoku su mogli zaglaviti ruku i priklapati, perom su mogli bockati svukud. Kosmajac je u jednom trenutku, bijesan, dograbio flašu, povio i stiskao mi vrat među noge, pa počeo da me bije po slabinama. Nije bilo točno, znači, da za obijanje bubrega upotrebljavaju pijesak – litrenjača služi za te posle ništa gore. Ko je opomenuo Kosmajca da prestane? Valjda Vujković, koji nije gubio glavu, iako podivljao od bijesa... Otkud te promjene u gledanju, u osjećanju, u svemu, noćas? Sada sam bio prema njima nekako ogoljen, bez mudrovanja i smišljanja, bez nadmetanja – jedino tijelom, koje je trebalo da izdrži ili podlegne. Pamet i dovitljivost su bili iscrpljeni, beskorisni. Sad je trebalo otrpjeti ili presvisnuti, jer postati izdajica nisam mogao. A oni, agenti, kao da su se čitav dan pripremali za tu bitku. (copyright Vukotić media, www.vukoticmedia.rs)
FOTOGALERIJA Jedni gulili luk, drugi pekli odojka, treći igrali šah: Evo kako su se zabavljali studenti na mega prosvjedu u Beogradu
Otvori KEKS Pay
