Oduvijek su postojala dva Prljava kazališta, ali ne u isto vrijeme. Ono prvo sačinjavala su petorica klinaca, koji nisu znali svirati. Nisu imali ni pjesme. Ali su imali stav i imali su već stvorenu legendu o sebi. U to vrijeme, godine 1979. i 1980, kada su u našim krajevima usporedo nastajali punk i novi val, kao daleki refleks i odjek nečega što je odavno već postojalo u Engleskoj, stav je, zapravo, bio najvažniji.
A legenda je predstavljala svojevrsni certifikat o autentičnosti i zemljopisnom podrijetlu. Jedan od mojih cjeloživotnih drugova, naravno Sarajlija, živopisnih hercegovačko-podravskih korijena, u vrijeme je svojih selidbi bio odlučan da stekne dom u zagrebačkoj Dubravi. Pametan i načitan čovjek, advokat bez prevelikih ambicija u struci, htio je u Dubravu jer je jednom davno, prije već četrdeset i koju godinu, povjerovao u konstitutivnu legendu Prljavog kazališta. Srećom, imao je ženu solidnijeg uzemljenja, koja mu je objasnila neke stvari, pa su završili negdje u Trnju. Prethodno, nije ga navela da posumnja ni činjenica da postoje dva Prljava kazališta. Njega se ono drugo Kazalište naprosto nije ticalo.
Jasenko Houra poslužio se istim estetskim, socijalnim, pa i političkim strategijama kao Goran Bregović, i doista, već je prije kraja osamdesetih uzrastao u novovalnog i (dominantno) hrvatskog Bregovića
Otvori KEKS Pay
