Kao da je prije sto godina bilo, ali netko će se i sjetiti: bio je siječanj 2021., vrijeme koronavirusa i kolektivnih psihotičnih ispada, kada javnost biva zgranuta, a odmah zatim i gnjevna jer su neki zaposlenici Kliničke bolnice Dubrava imali parti povodom odlaska jednog od njih u mirovinu. Mala, gotovo obiteljska zabava, koja se nikoga nije trebala ticati, ali ju je, eto, nepoznat netko prijavio medijima ili Beroševoj i Božinovićevoj protuepidemijskoj hunti. Nastupila je hajka, množile su se kolumne i komentari na portalima i u novinama, plamtjele su lomače na društvenim mrežama, strah se, skupa s kolektivnim zanosom rođenom u prividima iste takve kolektivne patnje, transformirao u gnjev, a najneugodnije bilo je što zapravo i nije bilo disonantnih glasova.
Upoznali smo se tako što mi je jednoga dana telefonirao. Telefon svjetlozeleni, proizvod Iskre Kranj, iz sredine šezdesetih. Predstavio se, rekao mi da je nedavno postao to i to, i da bi volio da popijemo kavu. Bile su mi tek dvadeset četiri, ali samo što se nisam srušio kad je rekao što je on to postao: glavni tajnik HDZ BiH
Otvori KEKS Pay
