Od svog osnivanja prije gotovo dvadeset godina Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju povijest i povjesničare, uglavnom u svojstvu svjedoka, koristio je u svoju svrhu. Dolazi vrijeme da mi povjesničari počnemo Sud i sve dokumente koji su na njemu nastali koristiti u svoju svrhu. Naravno, i jedna i druga svrha imaju zajednički nazivnik, a to je istina. Jer, niti ima pravedne presude niti dobre historiografije bez istine. Hoćemo li je ikad dokučiti, teško je sa sigurnošću odgovoriti, ali već samo traganje, bez (dnevno) političkih utjecaja i pristranosti, u interesu je i svakog pojedinca i društva.
Iako je najnovija presuda vjerojatno znatno poboljšala reputaciju Haaškog suda u hrvatskoj javnosti, nemam iluzija da se radi o savršenom sudu. Samim time, ni pisanje povijesti na temelju sudskih dokumenata ne predstavlja jednostavan zadatak. Niz pitanja nije postavljeno, još više odgovora nije dobiveno. Jesu li svi osuđeni jedini krivci? Jesu li oni koji nisu osuđeni nevini? Kakva je uloga Slobodana Miloševića i vrha JNA u agresiji na Hrvatsku? Što je s krivcima za brojne zločine počinjene nad nedužnim civilima? Pod ovim zadnjim mislim doslovno na sve nedužne civile, bilo hrvatske, srpske ili neke druge nacionalnosti. Osobno, nikad suđenje generalima Gotovini, Čermaku i Markaču nisam doživljavao kao suđenje Hrvatskoj, Hrvatima, Domovinskom ratu, pa čak ni Oluji.
Ne bih to tako doživio ni da se na optuženičkoj klupi našao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Jer znam da moj brat, ja, kao i svi naši prijatelji nismo u ljeto 1991. išli nikoga napadati, ubijati, krasti i pljačkati. I nema toga tko bi nas ikada na takvo što nagovorio. Mislim da isti stav dijeli velika većina onih koji su nosili uniformu i sudjelovali u obrani svoje domovine. I u tome leži ponos i pravednost Domovinskog rata. U tisućama i tisućama građana Hrvatske koji su, ne svojom voljom, preko noći od studenata, bravara, inženjera, profesora postali ratnici ili, točnije rečeno, branitelji. Ali. Veliko ali. Povijest nas uči da svaki rat, pa i onaj najpravedniji, ne možemo promatrati kroz crno-bijele naočale. Da, tijekom Domovinskog rata zločine su počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga, ubijeni su brojni nedužni civili srpske nacionalnosti, zapaljene su stotine kuća, opljačkana je imovina itd. Problematično je i ono što se hrvatskom društvu događalo „u pozadini“ rata.
Na žalost, posljedice sustavne, dobro organizirane i još bolje provedene pljačke hrvatskog gospodarstva upravo u vrijeme obrane napadnute zemlje svi osjećamo i danas. To su povijesne činjenice za koje nam ne trebaju potvrde hrvatskih ili međunarodnih sudova. Do sada smo propustili nekoliko šansi da se civilizirano i demokratski „obračunamo“ s vlastitim mrljama iz prošlosti. I dok god na taj obračun gledamo kao na narušavanje digniteta, a ne njegovo osnaživanje, ostavljamo prostor spekulacijama koje nam ne idu u prilog. Mislim da su upravo oslobođeni hrvatski generali na svojoj koži to najbolje osjetili.
>>Gotovina: Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti!
Čitaj, ja bih sada debele državne dotacije da piskaram gluposti o Domovinskom ratu. Mediokritet sa dobrim vezama na FF-u.