U trenucima najveće nacionalne krize, kada prijetnja probije sve vanjske slojeve osiguranja, postoji mjesto gdje se američki predsjednik sklanja od opasnosti. To nije Situacijska soba, poznata iz filmskih prikaza napetih sastanaka, već stvarni, ojačani bunker službenog naziva Predsjednički operativni centar za hitne slučajeve (PEOC). Smješten ispod Istočnog krila Bijele kuće, ovaj podzemni kompleks služi kao sigurno utočište i komunikacijski centar iz kojeg predsjednik može nastaviti upravljati državom. Danonoćno ga opslužuju vojni časnici i dočasnici, spremni u svakom trenutku aktivirati procedure za zaštitu najviših državnih dužnosnika. Iako je dizajniran za scenarije poput terorističkih ili nuklearnih napada, njegova je uporaba u praksi bila iznimno rijetka, no svaki put kada bi se njegova teška čelična vrata zatvorila, ispisivao se djelić američke povijesti.
Njegova priča započinje u vrijeme velikog straha, nakon japanskog napada na Pearl Harbor u prosincu 1941. godine. Suočen s mogućnošću zračnog napada na Washington, predsjednik Franklin D. Roosevelt, koji je prethodno odbijao napustiti Bijelu kuću unatoč upozorenjima da je "prava vatrena klopka", naredio je hitnu izgradnju skloništa. Cijeli projekt izveden je u tajnosti, iza visokih drvenih ograda. Javnosti je rečeno da se radi o preuređenju Istočnog krila u muzej, dok se u stvarnosti gradila dvoetažna ekstenzija čija je jedina svrha bila prikriti izgradnju podzemnog bunkera. Zanimljivo je da Roosevelt, nakon što ga je jednom pregledao po završetku radova, navodno nikada više nije kročio u njega. Njegov nasljednik, Harry Truman, dodatno je proširio i ojačao kompleks kako bi mogao izdržati i nuklearni udar, pretvarajući ga u pravo zapovjedno središte za doba Hladnog rata.
Unutrašnjost bunkera daleko je od glamura predsjedničke rezidencije koja se nalazi iznad njega. Bivša prva dama Laura Bush, koja je u njemu potražila sklonište tijekom napada 11. rujna, opisala je svoje iskustvo kao silazak kroz "par velikih čeličnih vrata koja su se iza nje zatvorila uz glasno šištanje, stvarajući hermetički pečat". Prolazila je hodnicima sa starim pločicama, izloženim cijevima i raznom mehaničkom opremom. Slike objavljene iz Nacionalnog arhiva SAD-a prikazuju središnju sobu sumornih betonskih zidova, s velikim ovalnim stolom od hrastovine, nekoliko televizora s ravnim ekranom i telefonima koji omogućuju izravnu vezu s Pentagonom. Očito je da su udobnost i estetika bili u drugom planu; prioritet je bila isključivo funkcionalnost i sigurnost u najgorim mogućim uvjetima. Iako se o sigurnosnim mjerama pristupa malo zna, pretpostavlja se da uključuju napredne biometrijske skenere.
Najpoznatiji slučaj korištenja bunkera dogodio se 11. rujna 2001. godine. Dok je predsjednik George W. Bush bio u posjetu jednoj školi na Floridi, potpredsjednik Dick Cheney, prva dama Laura Bush, savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice i drugi visoki dužnosnici hitno su evakuirani u PEOC. Postojala je opravdana bojazan da je jedan od otetih zrakoplova usmjeren ravno na Bijelu kuću. Upravo je iz skučenog podzemnog prostora Cheney koordinirao odgovor vlade u prvim satima nakon napada. Kasnije je zabilježena njegova pritužba da su "komunikacije na ovom mjestu užasne", što je potaknulo kasniju modernizaciju opreme kako bi bunker u potpunosti mogao služiti kao alternativno zapovjedno mjesto.
Gotovo dva desetljeća kasnije, bunker je ponovno dospio u središte pozornosti. U noći 29. svibnja 2020., tijekom prosvjeda zbog smrti Georgea Floyda koji su eskalirali ispred Bijele kuće, agenti Tajne službe hitno su odveli predsjednika Donalda Trumpa, prvu damu Melaniju i njihovog sina Barrona u PEOC. Tamo je proveo gotovo sat vremena dok su se prosvjednici sukobljavali s policijom i probijali barikade. Kada je vijest dospjela u medije, izazvala je lavinu reakcija. Trump je kasnije pokušao umanjiti značaj događaja, tvrdeći da je sišao u bunker radi "inspekcije", a ne zbog straha za vlastitu sigurnost. Njegov bijes zbog curenja informacije bio je golem; navodno je zahtijevao da se odgovorni pronađu i procesuiraju, a njegov tadašnji ministar obrane, Mark Esper, u svojoj je knjizi napisao da je Trump izjavio kako bi osobu koja je to otkrila "trebalo suditi za izdaju i pogubiti".
Sada, tijekom Trumpovog drugog mandata, priča o bunkeru dobiva novi, neočekivani zaplet. Cijelo Istočno krilo iz 1942. godine, povijesna građevina podignuta da sakrije originalno Rooseveltovo sklonište, sravnjeno je sa zemljom. Službeno objašnjenje jest da se radi o pripremi terena za izgradnju raskošne, moderne dvorane za balove koja će omogućiti ugošćavanje većeg broja gostiju. Iz Bijele kuće poručuju da će Istočno krilo biti "ljepše i modernije no ikad", no ovaj potez izazvao je oštre kritike. Društvo povjesničara arhitekture i Američki institut arhitekata izrazili su "veliku zabrinutost" zbog uništavanja dijela povijesti iz Drugog svjetskog rata i prve velike promjene vanjskog izgleda Bijele kuće od 1942. godine. Kritičari upozoravaju da Bijela kuća nije samo još jedna zgrada, već "Kuća naroda" i živi simbol demokracije. Ironično, i sam Roosevelt se u svoje vrijeme suočio s optužbama da je tajnovita gradnja krila zapravo potez samoveličanja, a ne stvarna potreba. U sklopu trenutnih radova, i sam bunker prolazi kroz značajna "sigurnosna poboljšanja", no detalji o tome ostaju strogo čuvana tajna.
Ipak, PEOC možda nije jedino, pa čak ni najsigurnije sklonište dostupno predsjedniku. Izvješća upućuju na postojanje barem još jednog, znatno dubljeg i sigurnijeg objekta poznatog kao Duboki podzemni zapovjedni centar (DUCC), koji je navodno sposoban izdržati izravan nuklearni udar. Uz to, postoji cijela mreža podzemnih prolaza i bunkera iz doba Hladnog rata, poput onog ispod planine Mount Weather u Virginiji. Ono što javnost zna o podzemnom svijetu ispod Bijele kuće vjerojatno je samo vrh sante leda – skrivenog grada dizajniranog da osigura opstanak vlasti u slučaju najveće zamislive katastrofe.
Otvori KEKS Pay
