Iako već godinama u javnosti vlada fama kako je srpsko ratno zrakoplovstvo učinkovitije i bolje od hrvatskog, stvarno stanje je znatno drukčije. Iako Srbija na raspolaganju ima suvremenije zrakoplove MiG-29, dok se Hrvatska, u lovačkoj komponenti zrakoplovstva, zasad oslanja na reparirane zrakoplove MiG-21, stanje zrakoplova, opreme, resursi zrakoplova i obučenost pilota u Srbiji znatno su lošiji. Pokazuje se to u detaljnoj analizi koju je prije nekoliko dana izradio specijalizirani srpski portal za vojna pitanja tango six.
Razlika u spremnosti
Razlika u spremnosti srpskog i hrvatskog zrakoplovstva vidljiva je već u količini novca koji države ulažu u ovu komponentu obrambenih snaga. Dok Srbija u prosjeku godišnje u ratno zrakoplovstvo ulaže oko 9 milijuna eura, HRZ dobiva višestruko veći iznos. Tijekom 2013. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dobilo je oko 100 milijuna eura, u što su uračunati i troškovi remonta MiG-ova 21 u Ukrajini te za remont helikoptera Mi-8.Tu je i pitanje dinamike nabave letjelica.
Dok je Hrvatska od osamostaljenja do danas nabavila 93 letjelice, u što se ubrajaju lovački i transportni zrakoplovi, helikopteri, zrakoplovi za obuku te oni za gašenje požara, Srbija je u istom periodu nabavila samo 17 školskih zrakoplova i jednu letjelicu za aerofoto snimanje. Pri svemu tome treba uzeti u obzir da je u akcijama NATO-a 1999. godine srpsko zrakoplovstvo pretrpjelo teške gubitke. Uništen im je dobar dio lovačko-bombarderskog potencijala.
Obučenost pilota posebna je priča. Dok dosta naših letača ima i po nekoliko tisuća sati naleta, samo rijetki srpski piloti mogu potvrditi da su tijekom karijere proveli po 500 sati u zraku. Takvoj srpskoj inferiornosti u broju sati naleta nekoliko je razloga. Srpskom zrakoplovstvu nedostaje goriva, ali i rezervnih dijelova za zrakoplove koji su pri kraju svoga radnog vijeka. Posebno je pitanje resursa zrakoplova. Naime, zrakoplovi tijekom leta, baš kao što troše gorivo, troše i resurse, koji predstavljaju radni vijek koji pojedini avion može provesti u letu prije novog servisa ili obnavljanja.
Najviše kanadera
Nakon velikog remonta zrakoplov obično ima desetak tisuća sati resursa koji se troše svaki put kada avion poleti s piste. Kako remonti nisu jeftini, srpsko zrakoplovstvo resurse, bez kojih se apsolutno ne smije polijetati, vrlo racionalno troši. To je jedan od razloga što prosječan srpski pilot može računati na nekoliko desetaka sati leta godišnje, znatno manje od svog hrvatskog kolege.
Jedna od rijetkih stvari u kojoj je Hrvatska nešto slabija od Srbije kad je riječ o ratnom zrakoplovstvu jest prijelaz u obuci s klipnih na mlazne zrakoplove. Naime, dok Srbija svoje kadete obučava na klipnim Utva-75 zrakoplovima, pa na mlaznim Super Galeb G-4 avionima, da bi potom prešli na MiG-ove, hrvatski kadeti prolaze drukčiji put. S klipnih Pilatusa oni izravno prelaze na MiG-21, čime im u obuci nedostaje komponenta mlaznog školsko-borbenog aviona, što je rijetkost u svijetu.
Posebno velika prednost HRZ-a vidi se u segmentu zrakoplova za gašenje požara. Srbija je imala četiri ovakva specijalizirana zrakoplova koja je naslijedila iz Jugoslavije. S druge strane, Hrvatska je sredinom devedesetih požare gasila helikopterima ili se koristila zrakoplovima iz najma. Situacija je sada potpuno drukčija.Uz dvanaest zrakoplova za gašenje požara, šest kanadera i šest zračnih traktora, Hrvatska uz Grčku ima najveći zračno-protupožarni potencijal u ovom dijelu Europe.
Hrvatski borbeni zrakoplovi su padali od dotrajalosti, gubili su dijelove u zraku, helikopteri su padali na vojnim vježbama i aeromitinzima. Ipak, situacija je danas očito drukčija. Uz zrakoplove koji su stigli nakon remonta u Hrvatsku, zračna komponenta Oružanih snaga prilično je stabilna. Bar za sljedećih nekoliko godina, kao prijelazni period u kojemu bi Hrvatska trebala nabaviti nove, suvremenije letjelice.
>> HRZ opet spreman za nadzor zračnog prostora
vaša potreba za svakodnevnim citiranjem srba i njihovog mišljenja postaje zabrinjavajuća za Hrvate. na kojem vi to projektu radite VL ?!