Kad pjevači lakih nota u državi postanu utjecajniji od političara, onda nešto nije u redu, ili s politikom ili s glazbom. Ili s oboje, nikad se ne zna gdje sreća završava. S pola milijuna glasova na računu pucaju pogledi na sve strane, pa i na vlast, ako veleposjednik s koncerta ima takve ambicije. Miroslav Škoro skoro je zavladao Hrvatskom i Zagrebom; bivši prvak u domoljublju ipak je bio previše vezan s estradom; njegov kum od estrade pravi politiku, iako se prividno drži po strani. Pjevači se, kad im ustreba, drže za skute politike; politika se drži sintagme da tko pjeva zlo ne misli, osim kad su u pitanju pjevači neke druge orijentacije, političke ili nacionalne. Tad zlo iz nje izbija.
Hrvatska pleše prema domoljubnom ritmu koji je na Kajzerici udario Marko Perković; otad se vrijeme računa kao da je Isus Krist bio ispod križa na Hipodromu. Prije samog koncerta Thompsonu se poklonio najmoćniji čovjek Hrvatske; poslije tog velebnog događaja, klanja mu se veliki dio nacije koji u njegovoj glazbi prepoznaje svoju politiku. Pjevač postaje znak raspoznavanja, ne toliko u državi, tu su karte podijeljene, koliko u narodu. Da nije bilo slika i pjevanja koji zanimaju i austrijsku policiju, Marko Perković, zvani Thompson, mogao bi se osjećati pobjednički: došao je do kraja rata. S novim koncertom za dan Oluje kod Mire Bulja u Sinju možda stigne na novi početak; s glazbom se, kao ni s politikom, a pogotovo kad se udruže, nikad ne zna kamo mogu odvesti.
Marko Perković je ozbiljna, gotovo nezaobilazna činjenica, najprije u hrvatskom društvu, koje u pomanjkanju druge kohezivne snage prihvaća kombiniranu terapiju Vjere, Nacije i Domovine, a onda u politici, kojoj treba njegova domoljubna energija. Indikativno je da se političke stranke ne tuku kome pripadaju zasluge za okupljanje tolikih masa; boje se da ih netko ne optuži za krađu glasova. Umjetnost, s Thompsonom i bez njega, podjednako dobiva i gubi. Jesu li ljudi na Hipodrom dolazili zadovoljavati svoje glazbene potrebe, ili su tražili odgovore na pitanja koje im ne mogu dati ni država ni Crkva ni znanost ni ideologija? S tim rekordom Thompson uživa status ikone koji mu ne bi priznao Honoré de Balzac: "Prednost da netko bude svuda kao kod kuće pripada samo kraljevima, raspuštenim djevojkama i lopovima." Marko Perković nije kralj ni u glazbi, i tamo vladaju zakoni republike; nije ni djevojka, ni raspuštena ni čedna; sud nije rekao ni da je lopov, iako su ga pratile afere veće od nekih novijih zbog kojih se ljude proganja kao da smo u Švedskoj prije nekoliko godina.
Fenomen Thompsona nastao je i na zabranama kojima je izložen u dijelovima Hrvatske koji ne obožavaju njegovu slatkorječivu verziju domoljublja, a i u znatnom dijelu Europe, gdje žive (i rade) njegovi obožavatelji. Sve dok se ne plasira u Europi, Marko Perković, sa svim hrvatskim rekordima, bit će lokalna pojava. Neki bi se mogli iznenaditi ako austrijske vlasti prepoznaju svoje državljane koje su prije toga otjerale s Bleiburga. Lakše je nešto zabraniti nego objasniti. Stari alati nisu više u upotrebi, srećom, ali su još u svijesti. Mario Vargas Llosa o vlastima, jednim i drugim, misli vrlo negativno. "U svima njima", piše peruansko-španjolski pisac, "su uvijek prikriveni cenzor, komesar, fanatik, sprava za mučenje i inkvizicijska kliješta." Pitanje je što će se aktivirati i u kojem trenutku te potvrditi da na svakom putu prema slobodi stoje i nečije loše namjere. Nakon euforije s Thompsonom, u nas su ohrabreni čuvari domovine pa predlažu da se sloboda ne dopusti pjevačima koji su u prošlom stoljeću otpjevali neke krive note ili su pjevali u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Njih bi vrstan poznavatelj religije (i veliki književnik) Lav Nikolajevič Tolstoj opomenuo da je Krist zabranio sve zabrane i da je došao da zarobljene pusti na slobodu. To se odnosi i na pjevače: neka pjevaju ako zlo ne šire.
Na nekoliko mjesta u nas se oglašavaju poštovane i utjecajne grupacije branitelja sa zahtjevima da se tom i tom pjevaču iz Srbije zabrani nastup u Hrvatskoj! Zabranom se služe slabi; jaki potiču konkurenciju. Obožavanje Marka Perkovića ne bi se smjelo pretvoriti u odbacivanje pjevača drukčijeg glazbenog žanra i izraza, drukčijih stavova koje zastupa i tema o kojima pjeva, a i drukčije nacionalnosti. Možda i slučajno, a vjerojatnije planirano, na udaru Thompsonovih obožavatelja našli su se elitni srpski pjevači; Momčila Bajagića se odbija zato što je jednom nastupio u Kninu dok su u kraljevskom gradu vladali veliko-Srbi, Lepu Brenu valjda zato što više nije lijepa i što je nekad pjevala o Jugoslaviji, a ostatke Riblje čorbe zato što su vezani uz drugog Čorbu (Boru Đorđevića) koji je za života dva oputa proglašen četničkim vojvodom za zasluge u raspirivanju velikosrpske mržnje. Sudbina ga je kaznila time da umre u glavnom gradu države čije je stanovnike posprdno nazivao "alpskim konjušarima".
Kad bi mogli, Marka Perkovića u Srbiji ne bi hapsili, odmah bi ga strpali u zatvor. Za tamošnju vlast, Thompson je novi Poglavnik u Hrvatskoj; tom se mišljenju ne može i ne treba prilagođavati, jer u njemu uopće nema mjesta za Hrvate; svi su ustaše. Kultnog pjevača hrvatske domoljubne glazbe ne prihvaćaju ni u većim demokratskim sredinama u Europi; na pjevaču je želi li izaći iz svog dvorišta pa da o tim kritikama vodi računa. Inače će ostati veliki lokalni pjevač, sporan izvan Hrvatske, ne samo u Srbiji. Posla bi moglo biti i za državu, nastavi li se pjevati Juri i Bobanu i od glazbe stvarati novu ili staru poraženu politiku. Koliko je tendenciozno govoriti da je s Thompsonom pjevalo pola milijuna ustaša, toliko je opasno podcjenjivati da je ikakve ustaške pjesme i znakovlja bilo, što na koncertu, što prije toga.
U alkarskome gradu, pjevač će provjeriti je li ga na Kajzerici služila sreća kad je pogodio "u sridu", ili ima tako dobru ruku, zdravo oko i stabilne živce da gađa metu kao da mu koplje drži alkar iskusniji od Bulja. Thompson stvara planet, uz svesrdnu pomoć apologeta koji ne čuju što slušaju, na kome se miješaju različite emocije, domoljubne, nacionalne, vjerske, obiteljske, i daju dobru smjesu za sve one koji u njemu vide mesiju sposobnog stvoriti Hrvatsku po njihovoj mjeri, ili medij kojim izražavaju svoja nezadovoljstva što Hrvatska nije bolja nego što jest. Politika je dobro vidjela gdje s Thompsonom može dobiti, a gdje izgubiti, pa je našla načina da bude na broju a da se pjevač namiri. A štetu već čine moćne grupacije koje misle da poslije Thompsona u Hrvatskoj nemaju što tražiti pjevači koji su različiti od njega, i po glazbenom izričaju, a moguće i po političkom stavu, pogotovo ako dolaze iz države koja brutalno odbacuje Thompsona. U državama bivše Jugoslavije nema pjevača koji je toliko politički eksplicitan i pretenciozan, kao što je Marko Perković. Iz njega govori političar, povjesničar, pjesnik, antropolog, možda najmanje pjevač, koji daje novu verziju onoga što je bilo.
Što je Momčilo Bajagić Marku Perkoviću, osim što su i Bajaga i Thompson pjevali u Kninu, ali u različito vrijeme, što nije zanemarivo u politici, a ne mora biti presudno u kulturi, ako njihova glazba pripada u široko područje kulture? Je li to dovoljan razlog da tri desetljeća poslije srpski pjevač ne može nastupati u Hrvatskoj (a u međuvremenu je slobodno nastupao)? Za nj i za njegov ugled bilo bi bolje da je preskočio Knin. Ali, Bajaga je, ipak, samo pjevač, nešto ili znatno drukčiji od Thompsona, koliko se ekskluzivnija urbana glazba, na užem ili širem području, razlikuje od glazbe koja se čvrsto drži za svoje tlo. Bajaga nije političar, nije ni Thompson, njegova glazba nema političke pretenzije, ili konotacije, u njoj ne preteže politika, što se ne može reći za Thompsonovu glazbu (i poeziju, također). Pjevač iz Čavoglava inteligentno popunjava praznine, i spoznajne i emocionalne, koje ostavljaju i prezauzete obitelji, i dosadne škole, i površni mediji, i posesivne crkve.
Nekoć je sporan bio Đorđe Balašević, više u Srbiji nego u Hrvatskoj, zato što je pjevao na jeziku koji politika ne razumije. Njegova poezija jača je od glazbe koja je prati. Ni Bajaga nije razumljiv koliko je razumljiv Thompson. Što je nerazumljivo u pjesmi nekadašnje Fikrete Jahić, osim što je svojedobno palila od Triglava pa do Đevđelije, ili što bi, u obitelji Živojinović, bila svekrva Aleksandri Prijović, da je tenisač bio ranije oženjen za Lepu Brenu i da mu je ona rodila sina. Mlada dama nema problem da cijeli tjedan napuni zagrebačku Arenu; za Hipodrom nije spremna. Zahtjevi da se pjevaču, bilo kojem, uskrati pravo da pjeva, spadaju u arhivske primjerke deja vu politike. Prvi dojam više ide na štetu progonitelja nego progonjenih, što bi rekao Danilo Kiš kad su ga progonile vlasti u Beogradu. Zabranama gube oni koji zabranjuju. Momčilo Bajagić, kojeg vlasti u Sisku skidaju s repertoara, a branitelji u Dugom Selu ne žele ga u svome gradu, nije, zapravo, nikakva konkurencija Marku Perkoviću. Njih dvojica razlikuju se po tome što je jedan Hrvat, a drugi, vjerojatno, Srbin, ako nešto znači to što Thompson pjeva o Hrvatskoj i hrvatskoj slavnoj prošlosti, a što Bajaga nije ostao u Bjelovaru, gdje je rođen, i što se pojavio u Kninu, iako tamo nije bilo mjesta pjevačima koji znaju što je tada bilo. Oni se razilaze ponajprije u tipu glazbe, koliko bi se Arsen Dedić razlikovao od Aleksandre Prijović, ili koliko bi se Dedićeva poezija razlikovala od Thompsonove. Umjetnost je osobna stvar umjetnika, sve dok je politika ne preuzme u krilo.
Ako Srbija nije u stanju ukloniti balvane s puta, Hrvatska bi dobro učinila da ih opet ukloni, ne silom nego mudrošću, ne da zaoštrava odnose sa Srbijom nego da ih smiruje, ne na svoju štetu nego u korist plodne suradnje dviju država i mirnog suživota dvaju naroda. Hrvatska je europska država; Srbija je još na Balkanu. Ako politika nije u stanju obnoviti pokidane veze, trebalo bi osloboditi kulturu da može povezivati kao prethodnica politike. General Ante Gotovina dao je najbolji mogući savjet nakon povratka iz Haaga – rat je završio, okrenimo se budućnosti! Vladajuća politika u Srbiji još je u fazi primirja; Hrvatska bi se vraćala još dublje u prošlost kad ne bi znala završiti rat, ili ga obnavljati na planu kulture i umjetnosti, glazbe, konkretno. Vučić i njegova Hrvatica Ana Brnabić iz Stare Baške uvrijedili su veliku većinu Thompsonove publike kad su ih en generale okvalificirali ustašama. Bilo je, ne treba skrivati, i ustašovanja, na štetu glazbe i glazbenika, ali to nije bila dominantna slika, čak i ako je koji nerazboriti ministar "za dom" bio "spreman".
Veliki umjetnici znaju zalutati, neki i zaludjeti, kad im se iz magle pojave lažni mesije. Slavni dirigent Arturo Toscanini našao se u najužem krugu Mussolinijevih pristaša, da bi ubrzo promijenio ploču i stekao glas priznatog i zaslužnog antifašista. Još slavniji Herbert von Karajan do kraja je dirigirao Hitlerovom palicom i nije poslije poraza nacizma izgubio posao za dirigentskim pultom, zato što ga je bila zanijela kriva politika. Htio je čovjek raditi ono što zna – ravnati. Nije politika za umjetnike. Ali ona se zna igrati s umjetnicima, osobito ako su iskreno odani krivoj politici, da ne razmišljaju što čine. Veliki umjetnici gubili su se u povijesnim bespućima; kako li je tek bilo umjetnicima koji nisu ni bili umjetnici?
Zapjevati u Kninu, u sjedištu jedne odmetnute, pobunjeničke i u biti zločinačke vlasti koja je u tome mješovitom kraju počistila sve što nije bilo srpsko, nije reklama nikome. Pogotovo onima koji se u tom nevremenu nisu sasvim pogubili, koji nisu pjevali pjesme kojih bi se trebali odricati ili sramiti. Pjevali su na krivom mjestu i u krivo vrijeme. U Kninu je, u isto vrijeme, televiziju vodio čovjek koji je do samoga rata vodio Radioteleviziju Zagreb, središnju takvu kuću u Hrvatskoj. Franjo Tuđman je Veljka Kneževića prihvatio kao veleposlanika Republike Srbije, kojom je vladao Slobodan Milošević, u Republici Hrvatskoj. Dao mu je potrebno povjerenje, koje države mogu i uskratiti, ako imaju ozbiljnije primjedbe na rad i biografiju ponuđenog veleposlanika. Ako Tuđman nije koristio to pravo, procijenio je da ne treba zatezati konop sa Srbijom, da pokaže dobru volju za pomirenje između dviju država. I u Kninu, nakon Oluje, i u Vukovaru, nakon mirnog uključenja okupiranih dijelova u sastav nove države, prvi hrvatski predsjednik obvezivao je Hrvate da se ponašaju pobjednički. A to znači da se ne ponašaju osvetnički.
Hrvatska ne bi smjela nasjedati na Vučićev nacionalizam i na protjerivanja Hrvata odgovarati zabranama nastupa srpskim pjevačima i pjevaljkama. Upala bi u isti provincijalizam. Hrvatska je slobodna i otvorena zemlja, njezini branitelji su najzaslužniji za slobodu koju uživaju svi njezini stanari, u zajedničkom, slobodnom domu koji se zove državom. Ali branitelji bi iznevjerili svoju misiju i doveli u pitanje svoju zaslugu ako bi ograničavali slobodu drugima, i pravo na razliku. Nije Hrvatska stvorena da u njoj može pjevati samo jedan pjevač ili da se smije čuti samo jedna pjesma; vratili bismo se u totalitarizam. Između Povijesti i Vrijednosti, piše Albert Camus, postoji stalna napetost. Poremeti li se ravnoteža, dolazi do diktature ili bezvlašća. Kad Vučić iz Srbije protjeruje Hrvate, Hrvatska neće odgovoriti dobro zabranjujući Srbima da u Hrvatskoj budu sigurni i da se osjećaju slobodno. "Ako se razbije zrcalo, što će ostati", pitao je Camus. Njegov "Pobunjeni čovjek" mogao bi se koristiti kao katekizam u demokratskoj civilizaciji koja odbacuje svaki totalitarizam. "Ušutkati pravo dok se ne uspostavi pravda znači ušutkati ga zauvijek. Pravda će se povjeriti moćnicima."
Praštati je katolički, ako je to potrebno podsjećati u zemlji koja ističe svoje katoličanstvo kao jedan od stupova vrijednosti. Usred rata, kardinal Kuharić slao je pozdrave u Srbiju i poručivao Srbima da ih voli; zadrtim Hrvatima i danas iskazi ljubavi izgledaju kao svetogrđe, kao uvreda borbi koju je vodio napadnuti narod za svoju slobodu. U nas ljudi zaboravljaju što je jedan Franjo propovijedao o ljubavi i praštanju, a drugi govorio o pomirenju. Može li se prije podne opraštati dugove svojim dužnicima, a poslijepodne ih naplaćivati s kamatama? Hrvatska ima sve razloge da slavi Domovinski rat i svoju pobjedu, ali ne da je predstavlja kao poraz Srbije. Na srpskoj je eliti, političkoj i intelektualnoj, da raspravi i zaključi što se dogodilo u njihovu narodu da krene protiv Povijesti.
Njemačka i Francuska i danas bi bile u ratu da nisu razgrnule prošlost i vidjele gdje su griješile. Kultura je odigrala manje vidljivu ulogu, ali veću i od politike i od ekonomije u približavanju naroda, ljudi. Francuzi su bez kompleksa organizirali u kultnom mjestu, Centru Georges Pompidou, izložbu Hitlerova kipara Arnoa Brekera, da pokaže kakva je bila nacistička umjetnost. Ista kao i politika: težila je monumentalnosti. Francuski su izdavači tiskali najotrovnije antisemitske pamflete velikog pisca Ferdinanda Celinea da građani vide kakve su ideje zanosile jedan dio književne elite i da istraživači mogu obrađivati to područje. Niti je itko hvalio Brekerovu lažno-klasističku estetiku, niti je itko veličao odvratne Celineove misli o Židovima. Naprotiv, transparentnost je način odvraćanja od ideja koje su doživjele povijesni poraz da se ne vrate na velika vrata, pošto su bačene kroz prozor. Tako bi se danas prema svojoj prošlosti trebale odnositi države, stare i nove, koje imaju razloga za nečistu savjest. Ne da vraćaju lošu prošlost, nego da je objasne.
Ako Marko Perković na domoljublju gradi karijeru pjevača i status nacionalne ikone, onda je to potvrda da se među domoljubima pravi gradacija. Lijepo je Albert Camus napisao: "Ako postoji jedna i univerzalna istina, sloboda nema razloga da postoji."
Otvori KEKS Pay
