John Gašparac gotovo je tri desetljeća bio jedno od prepoznatljivih lica PwC-a, globalne konzultantsko-revizijske kompanije, a danas je na čelu Burai Globala, nove tehnološke tvrtke koja umjetnu inteligenciju želi dovesti što bliže stvarnim poslovnim procesima. U razgovoru za Večernji list govori o razlozima svog profesionalnog zaokreta, o tome kako razlikovati pravu vrijednost od “AI priče”, zašto vjeruje da umjetna inteligencija ne ugrožava ljude nego im daje novu snagu, te zašto smatra da je odgovorna, etična primjena tehnologije važnija od same brzine inovacija. Dotaknuli smo se i teme europske regulative, uloge Hrvatske u razvoju AI rješenja te krhke granice između učinkovitosti i gubitka ljudskosti u svijetu koji sve više vode algoritmi.
Gotovo trideset godina proveli ste u PwC-u, jednoj od najvećih konzultantsko-revizijskih svjetski tvrtki. Zbog čega ste baš sada odlučili izaći iz te branše, okrenuti sasvim novu stranicu i prelaskom u Burai Global ući u svijet umjetne inteligencije?
Istina je, gotovo tri desetljeća proveo sam u PwC-u, od čega sam dvije i pol godine bio stacioniran u Moskvi, a ostatak vremena proveo sam u Zagrebu, što mi je dalo priliku da iz prve ruke vidim kako se globalna tržišta razvijaju i koliko brzo tehnologija mijenja način poslovanja. Iako dolazim iz financijsko-savjetodavne industrije, uvijek sam bio usmjeren na optimizaciju procesa i razumijevanje gdje nastaju neučinkovitosti. Burai Global me privukao jer povezuje ono što najbolje razumijem, a to su poslovni procesi i ljudi koji ih pokreću te tehnologija koja omogućuje stvarnu učinkovitost i mjerljive rezultate. Za mene to nije promjena smjera, nego prirodan nastavak puta prema novoj fazi poslovne evolucije.
Burai Global ulazi na hrvatsko tržište s jasnom vizijom — povezati umjetnu inteligenciju sa stvarnim poslovnim procesima. No danas već imamo more tvrtki koje se predstavljaju kao „AI kompanije“. Kako razlikovati one koje doista stvaraju vrijednost od onih koje samo prodaju priču?
Danas gotovo svaka tvrtka u nekom trenutku koristi pojam “AI”, ali tek se rijetke mogu pohvaliti konkretnim rezultatima. Ključna razlika je u stvarnom učinku, ako tehnologija ne olakšava svakodnevni rad, to nije inovacija, nego priča. U Burai Globalu nastojimo razvijati rješenja koja se ne nameću korisniku, nego se prirodno uklapaju u postojeće procese i donose opipljive koristi.
Jedan od vaših naglasaka je da AI mora „podržavati ljude, a ne ih zamjenjivati“. Nije li to romantično gledanje na situaciju, da ne kažem - zavaravanje? Nije li neizbježno da će umjetna inteligencija s vremenom preuzeti i one poslove koji se danas smatraju „ljudskima“?
Ne, to je realan pogled na budućnost rada. Ljudski faktor ostaje presudan jer donosi razumijevanje, etiku i kreativnost. U tom smislu, umjetna inteligencija nije prijetnja, nego evolucijski alat koji nam omogućuje da se usredotočimo na ono u čemu smo najbolji, a to je donošenje odluka, inovacije i međuljudske odnose. Kad se koristi promišljeno, AI ne umanjuje vrijednost zaposlenika, već oslobađa potencijal zaposlenika i podiže vrijednost cijele organizacije.
U Buraiu razvijate alate koji optimiziraju radne procese, smanjuju pogreške i povećavaju učinkovitost. Neki bi rekli – to znači manje potrebe za radnicima. Kako pomiriti tu brutalnu ekonomsku logiku s idejom društvene odgovornosti?
Naša filozofija polazi od toga da tehnologija mora služiti čovjeku, ne obrnuto. Društveno odgovorna primjena tehnologije znači koristiti je da ljudima olakša posao, a ne da ih zamijeni. U većini organizacija zaposlenici i dalje troše previše vremena na ponavljajuće i administrativne zadatke. Tvrtke koje primjenjuju Burai sustav “ne gube” ljude, nego dobivaju njihovo vrijeme. Kada im tehnologija preuzme rutinu, oni se mogu usmjeriti na strateške projekte, inovacije i odnose koji tvrtki donose stvarnu vrijednost. Takav pristup povećava i zadovoljstvo zaposlenika jer im vraća osjećaj svrhe, kontrole i utjecaja na rezultat. Društvena odgovornost, po mom mišljenju, ne mjeri se samo po tome što radimo, nego i u načinu na koji to radimo.
U svijetu, pa tako i Hrvatskoj, još uvijek postoji snažan strah od umjetne inteligencije – da će „pojesti“ radna mjesta, zamijeniti prevoditelje, novinare, odvjetnike, matematičare, povjesničare, revizore... Nitko nije siguran! Što biste poručili ljudima koji taj strah osjećaju? Je li opravdan ili promašen?
Razumijem taj strah, on je prirodan i potpuno ljudski, svaki put kad se pojavi nova tehnologija koja mijenja način rada. Umjetna inteligencija ne traži da svi postanemo programeri, već da razumijemo kako tehnologija može podržati našu struku i olakšati nam posao. Iz osobnog iskustva znam da je jedino što mogu uistinu kontrolirati način na koji reagiram na promjene. Ne mogu utjecati na odluke korporacija ili vlada, ali mogu odlučiti prilagoditi se i učiti nove stvari. Nismo svi u istoj početnoj poziciji, to je realnost, ali gdje god bili, uvijek možemo učiniti nešto što nas čini spremnijima i otpornijima na promjene. Promjene koje donosi prelazak na umjetnu inteligenciju bit će zahtjevne i neizbježne, ali to nije kraj, već proces prilagodbe koji će otvoriti put novim poslovima i novim prilikama, a uspjeh će ovisiti o tome koliko brzo se uspijemo prilagoditi. Dugoročno, to je jedini put naprijed, umjesto da se borimo protiv novih tehnologija, trebamo naučiti kako ih iskoristiti za vlastiti rast.
Europska unija donijela je prvi sveobuhvatni AI Act, zakon koji pokušava uspostaviti okvir za sigurnu i etičnu uporabu umjetne inteligencije. Mislite li da regulativa može pratiti tehnološki razvoj, ili se birokracija i dalje bori s razumijevanjem onoga što regulira?
AI Act je važan jer postavlja temelje za odgovornu primjenu umjetne inteligencije. Nitko ne želi sustav koji djeluje kao „crna kutija“. Kvalitetna regulativa mora biti jasna, ali i dovoljno fleksibilna da ne guši inovacije. Cilj je stvoriti okvir u kojem umjetna inteligencija može biti i sigurna i korisna, bez da se usporava njezin razvoj. AI Act je početna točka, a kako tehnologija bude napredovala, sigurno će se pojavljivati nepredviđene situacije i iznimke koje će zahtijevati prilagodbe.
Iz perspektive Burai Globala – koliko europske regulative otežavaju inovacije? Je li Europa previše oprezna, dok Sjedinjene Države i Azija brže eksperimentiraju i preuzimaju tržište?
Europa jest opreznija u pristupu tehnologijama poput umjetne inteligencije, ali to ne mora biti prepreka. Regulativa u Europi polazi od načela povjerenja, sigurnosti i zaštite privatnosti, što dugoročno gradi održivije tržište. Brzina inovacije važna je, ali još je važnije da tehnologija bude sigurna i etična. U tvrtki Burai od početka gradimo sustav koji je usklađen s europskim i međunarodnim standardima, uključujući GDPR i SOC2, što znači da su sigurnost podataka, transparentnost i odgovornost ugrađeni u samu arhitekturu našeg proizvoda. Vjerujem da će upravo takav pristup dugoročno razlikovati ozbiljne tehnološke tvrtke od onih koje idu logikom „brzo pa kako ispadne“. Europa možda jest opreznija, ali kad nešto odobri, to obično ima kvalitetu, stabilnost i povjerenje korisnika.
Hrvatska se, iako mala, nastoji pozicionirati kao dio europskog AI ekosustava. Realno, gdje vidite naš prostor – možemo li stvoriti vlastite proizvode i rješenja, ili ćemo ostati servis za strane korporacije?
Hrvatska ima izuzetne stručnjake, pogotovo u područjima računarstva, analitike i inženjerstva. Problem nije znanje, nego skaliranje, odnosno kako od pojedinačnih uspjeha doći do sustavnog razvoja proizvoda i rješenja. Ako spojimo akademsku zajednicu, privatni sektor i investicijski kapital, Hrvatska može postati relevantan igrač, a ne samo servisni centar. Burai to već pokazuje, globalna tehnologija može rasti iz Hrvatske, uz lokalne timove i međunarodne standarde. Ipak, moram dodati da smo već propustili neke prilike upravo zbog manjka skalabilnih resursa, što je velika šteta. Hrvatska treba nastaviti usmjeravati pažnju na demografiju, jer se radna snaga i dalje smanjuje, što dugoročno ograničava potencijal rasta i razvoja gospodarstva. Ključno je zadržati postojeće talente i stvoriti uvjete da se oni koji su otišli, uključujući i dijasporu, požele vratiti.
Kad govorimo o umjetnoj inteligenciji, često se spominje i pitanje odgovornosti – tko snosi krivnju ako AI donese pogrešnu odluku koja uzrokuje štetu? Kako vi gledate na tu etičku i pravnu sivu zonu?
AI ne može i ne smije biti izgovor za izbjegavanje odgovornosti. Iza svakog sustava stoje ljudi koji su ga osmislili, trenirali i odlučili kako će ga koristiti. Upravo zato, transparentnost je presudna, moramo znati kako i zašto sustav donosi određene odluke. Samo tako možemo zadržati povjerenje i osigurati da tehnologija ostane pod ljudskom kontrolom, a ne obrnuto. Svjestan sam da je to lakše reći nego učiniti, ali upravo zato o tome treba stalno razgovarati i držati to pitanje u središtu pažnje.
U PwC-u ste desetljećima savjetovali kompanije kako upravljati rizicima. Može li se AI uopće staviti pod kontrolu – ili je to sustav koji, jednom kad se pusti u rad, više ne možemo u potpunosti razumjeti?
Može i mora. AI je moćan, ali nije nepredvidiv ako se razvija uz jasna pravila i nadzor. Opasnost ne dolazi iz same tehnologije, nego iz njezine nepromišljene primjene. U tvrtki Burai Global zato inzistiramo na sustavima koji su transparentni i nadzirani. Brzina i učinkovitost vrijede samo ako su praćene povjerenjem i odgovornošću, a ne ako se žrtvuje sigurnost i integritet. To je iznimno važno jer se povjerenje u poslovanju gradi godinama, a može se izgubiti u jednom trenutku ako nismo oprezni. Tempo razvoja umjetne inteligencije iznimno je brz i moramo ga barem djelomično usporiti prije nego što nas potpuno pretekne. Naš cilj mora biti usmjeren korištenju umjetne inteligencije kako bi nam pomogla da postanemo učinkovitiji i da nam život bude lakši, a ne da preuzme kontrolu nad njim. AI je, na neki način, poput imigranata, pojavljuje se bez granica i bez dokumenata, jednostavno ulazi u sustav i počinje raditi. Upravo zato moramo biti svjesni svih posljedica, ne samo u implementaciji, nego i u regulativi koja mora prepoznati takve promjene.
Sve češće se govori o AI umoru ili Ai zamoru – ljudi su preplavljeni tehnologijama koje obećavaju previše, a isporučuju malo. Smatrate li da bi AI mogao završiti kao buzzword koji će izgubiti povjerenje javnosti prije nego što pokaže puni potencijal?
Ako tehnologija ne donosi vidljivu korist, ljudi se brzo razočaraju. AI ne smije biti sam sebi svrha, mora biti alat koji mjeri rezultate, štedi vrijeme, smanjuje pogreške i povećava kvalitetu odluka. Također, vrijedi napomenuti da istraživanja pokazuju kako većina AI inicijativa teško uspijeva dokazati stvarni povrat ulaganja, dok se gotovo polovica projekata prekida prije nego što dođu do faze primjene jer nisu uspjeli potvrditi svoju vrijednost. Burai je nastao upravo s tom idejom da pokaže konkretne učinke, a ne samo apstraktne mogućnosti.
Hrvatska ima solidnu tehnološku bazu, ali i kroničan manjak strateške vizije. Može li privatni sektor, kroz tvrtke poput Burai Globala, povući zemlju naprijed i stvoriti stvarnu digitalnu transformaciju, unatoč sporoj administraciji?
Mislim da već povlači. Država ima važnu ulogu u stvaranju okvira, ali stvarna transformacija dolazi iz privatnog sektora. Tvrtke koje se usude ulagati u tehnologiju i ljudski kapital stvaraju momentum koji pokreće cijelo gospodarstvo. Kad se poslovni sektor poveže s akademskom zajednicom i startupima, Hrvatska može ostvariti izvanredne rezultate.
I za kraj, jedno osobno pitanje: što Vas fascinira u umjetnoj inteligenciji, a što Vas iskreno plaši?
Nakon tri desetljeća u poslovnom svijetu dobro znam da svaka velika promjena donosi i prilike i rizike. Umjetna inteligencija nije iznimka. Ono što me najviše zabrinjava, upravo zato što umjetna inteligencija simbolizira produktivnost, jest činjenica da ona radi neprekidno, 24 sata dnevno, ali bez osjećaja i bez ljudskog dodira. Moj je strah da bismo mogli dopustiti da nas tehnologija povede u svijet u kojem se ljudskost postupno zaboravlja i izbacuje iz svakodnevice. To je trenutak preokreta, onaj u kojem se postavlja pitanje našeg smisla, tko zapravo upravlja svijetom koji stvaramo? Ne smijemo dopustiti da postanemo pasivni i prestanemo razmišljati. Da, mi razmišljamo sporije, ali svatko od nas obrađuje vlastite „podatke“, iskustva, emocije, intuiciju i upravo to čini razliku u ljudskom odlučivanju. Granica između korištenja umjetne inteligencije za učinkovitost i prepuštanja da ona razmišlja umjesto nas vrlo je tanka. Na nama je da tu granicu prepoznamo i ne prijeđemo, koliko god to bilo teško. Vjerujem da će upravo to biti jedno od ključnih etičkih pitanja budućnosti, ako već nije i danas.
Otvori KEKS Pay
