Dana 8. prosinca 2024. godine, nakon 13 godina krvavog rata, pao je režim Bashara al-Assada. Sirija, godinu dana nakon tog povijesnog sloma, izgleda kao zemlja u kojoj se povijest prelama kroz slojeve boli, straha, osvete i krhkog, neizvjesnog mira. Tektonski lom koji je srušio višedesetljetnu alavitsku vladavinu otvorio je prostor silama koje su desetljećima bile potisnute – i silama koje su strpljivo čekale trenutak da izađu na površinu. Kad je Assadova država kolabirala, nije se urušio samo režim, nego i krhki balans religijskih zajednica koje su desetljećima živjele u stanju kontroliranog rivalstva. Iz tog vakuuma izronili su najopasniji demoni sirijskog rata: sektaški obračuni, etničke milicije, lokalni ratni lideri, strani pokrovitelji i beskrajne borbe za teritorij.
Najkrvavije posljedice toga osjetile su manjinske zajednice – kršćani, Druzi i alaviti. Bez državnog aparata koji ih je, makar selektivno, štitio od ekstremističkog nasilja, preko noći su postali mete osvete, čistki i fundamentalističkog fanatizma. U mnogim miješanim područjima masakri su se događali u valovima, kao da su se potisnute mržnje, nataložene desetljećima, odjednom otvorile poput razlivenog požara koji nitko više nije mogao zaustaviti. Kršćanske zajednice, već uništene u velikoj mjeri, u ranijim fazama rata, doživjele su egzodus bez presedana: sela su spaljena, crkve razorene, a tisuće ljudi ubijeno, oteto ili nestalo. Druzi su, razapeti između svoje tradicionalne lojalnosti državi i potrebe da očuvaju neutralnost, postali mete radikalnih sunitskih skupina koje su ih optuživale za suradnju s “otpadničkim režimom”. Alaviti, dotad kičma Assadove moći, našli su se na udaru brutalne odmazde u područjima gdje su njihove obitelji živjele generacijama. U dijelovima Jabal al-Akrada i oko Latakije zabilježeni su najgori zločini, u kojima su čitave obitelji ubijene isključivo zbog svoje vjerske pripadnosti.
Na ruševinama Sirije formirala se nova karta zemlje – karta koja više podsjeća na mozaik odvojenih entiteta nego na jedinstvenu državu. Kurdi su, uz podršku dijela Zapada, konsolidirali svoju široku autonomnu regiju na sjeveru i istoku, povezujući kantone koji su godinama funkcionirali poluneovisno. Njihov projekt “demokratskog konfederalizma” sada pokušava evoluirati u jasnu proto-državnu strukturu, iako su pod stalnim pritiscima Turske i arapskih frakcija koje ih optužuju za separatizam. Druzi su se povukli u teško probojnu enklavu oko Suweide, oslanjajući se na lokalne sigurnosne formacije, starješine i pregovore s Jordanom i plemenskim savezima na jugu. Alaviti su se, duboko traumatizirani padom režima i razaranjem priobalnih pokrajina, konsolidirali u obrambenom pojasu Latakije i Tartusa, pod patronatom ostataka starog aparata, preživjelih lojalističkih milicija i diskretne, ali snažne zaštite Irana. U takvoj, fragmentiranoj i krvavim iskustvima obilježenoj državi međunarodna zajednica počela je tražiti figuru koja bi mogla ponuditi barem privid stabilnosti. Tako se na političku scenu uzdigao Ahmed al-Sharaa – jedan od najkontroverznijih ljudi suvremene povijesti Sirije. Notorni terorist, osnivač Hayat Tahrir al-Shama – ogranka Al-Qaide u Siriji – i čovjek čije je ratno ime Abu Mohammed al-Julani godinama izazivalo strah, povezuje se s odgovornošću za smrt desetaka tisuća ljudi u najkrvavijim godinama sukoba. Sjedinjene Američke Države raspisale su za njim tjeralicu od 10 milijuna dolara, a njegove metode borbe – javna smaknuća, tajna zatvaranja, politička likvidiranja protivnika i kontrola teritorija putem terora – postale su sinonim brutalnosti sirijskog rata.
Ipak, kada se Assadov režim srušio, a Sirija se raspala na zone moći, al-Sharaa je iskoristio jedinu prednost koju je imao: kontrolu nad najvećim militantnim savezom na terenu, sposobnost pregovaranja s radikalnim frakcijama kojima Zapad i regionalne sile nisu mogle pristupiti te iznimno razgranatu mrežu utjecaja u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Zapad, suočen s mogućnošću potpunog kolapsa i širenja ekstremizma na sve strane, procijenio od strane zapada i SAD-A je da bez al-Sharaa neće biti ni primirja, ni nekakvog poretka, ni minimalne kontrole nad militantnim grupama. Naposljetku je pokazalo pogrešnom procijenim.
U godini dana prošao je gotovo nevjerojatnu transformaciju – od najtraženijeg terorista na Bliskom istoku do političara kojeg Washington, Bruxelles i Pariz nazivaju “pragmatičnim” i “ključnim za stabilizaciju Sirije”. Ironija te promjene izaziva nelagodu i cinizam: čovjek koji je godinama bio simbol radikalizma i nasilja postao je predsjednik koji govori o miru, pomirenju, obnovi Sirije i zaštiti manjina. Al-Sharaa je vješto preuzeo narativ o tranziciji, govorio o potrebi za “novim društvenim ugovorom”, poslao borce da zaštite neke kršćanske enklave od daljnjih napada i otvorio politički kanal prema Kurdskoj autonomnoj administraciji. Međutim, na terenu se malo toga bitno promijenilo: njegovi ljudi i dalje kontroliraju ključne sigurnosne strukture, milicije ostaju snažne, a njegova vlast počiva na krhkom kompromisu između sile, straha, dogovora i međunarodnih interesa.
Sirija godinu dana nakon Assadova pada ostaje zemlja bez pobjednika, rastrgana na autonomne zone, iscrpljena, razorena do temelja, i okovana traumama koje će obilježiti generacije. Novi predsjednik možda uživa naklonost Zapada, no u očima milijuna Sirijaca ostaje figura duboke kontradikcije – dokaz da se u svijetu razorenom ratom moral lako gubi, a pragmatizam postaje jedina valuta političkog preživljavanja. Sirija je otišla predaleko da bi se brzo oporavila, i predaleko da bi ponovno izdržala još jednu iluziju stabilnosti. Pred njom je nova, neizvjesna faza, daleko od stvarnog mira, ali dovoljno stabilna da se odgodi potpuni raspad države.
Otvori KEKS Pay
eto, sta je bilo za ocekivati? Europa se raduje slomu diktature u Libiji i SIrija, a da je nakon toga puno gore, to kao nije vazno