Je li 8. svibnja 1945. Zagreb oslobođen ili okupiran? Je li Bleiburg postao mjesto pijeteta ili političkog nadmetanja? I zašto se Hrvatska, 80 godina poslije, još uvijek vraća istim ranama? U emisiji Večernji TV-a “Sve u 16” Mirko Galić, Neven Budak, Žarko Ivković i Dragan Bagić otvorili su jednu od najosjetljivijih hrvatskih tema — i pritom izrekli nekoliko rečenica koje će se sigurno prepričavati.
Svibanj 1945. u Hrvatskoj nikada nije bio samo povijesni datum. To je istodobno kraj NDH, ulazak partizana u Zagreb, poraz fašizma, početak komunističke vlasti, Bleiburg, Križni put, obiteljska trauma, ideološki rov i politička municija. Upravo zato je nova epizoda emisije “Sve u 16” brzo prerasla iz povijesne rasprave u otvoreni sudar interpretacija.
Povjesničar Neven Budak odmah je upozorio da svibanj 1945. nije moguće svesti na jednu formulu. “Ne mogu svi imati istu sliku niti isto sjećanje na to. Obiteljska tradicija i obiteljska interpretacija onoga što se tada dogodilo jako su važne”, rekao je Budak, dodajući da se “ne može zanijekati” da je za mnoge došlo do oslobođenja od ustaškog režima, ali i da je za dio ljudi “počelo razdoblje represije, i to vrlo teške represije”.
Najžešći dio rasprave otvorio je Žarko Ivković, koji je odbacio i jednostavni narativ o oslobođenju i onaj o okupaciji. “Prejednostavno bi bilo reći da je Zagreb oslobođen, a s druge strane da je okupiran”, rekao je Ivković. Po njemu je preciznije reći da je Zagreb oslobođen od ustaškog režima, ali da je istodobno počelo preuzimanje komunističke vlasti, praćeno zločinima. Još je oštriji bio kada je govorio o Bleiburgu i Križnim putevima: “To nije bila odmazda, nego obračun sa stvarnim i potencijalnim neprijateljima budućeg jugoslavenskog režima.” U jednom trenutku upotrijebio je i izraz koji je obilježio emisiju: “To je bila industrija smrti.”
S druge strane, Mirko Galić inzistirao je da se ne smije izgubiti iz vida karakter NDH. “O karakteru ustaške države ne može se raspravljati. On je bio zločinački”, poručio je Galić, podsjećajući na rasne zakone, Jasenovac i činjenicu da NDH nije bila međunarodno priznata država. No Galić nije relativizirao ni zločine pobjednika: “U Hrvatskoj je uspostavljena politika osvete i to kompromitira realni, pozitivni oslobodilački doprinos oslobođenju od hrvatske verzije nacizma.”
Jedna od najnapetijih razmjena dogodila se oko pitanja može li se vojska NDH nazivati “hrvatskom vojskom”. Ivković je tvrdio da može, jer su u njoj mahom bili Hrvati i jer je, kako je rekao, “očito bila na pogrešnoj strani povijesti, ali je bila hrvatska vojska”. Galić mu je odmah odgovorio iz pravno-političkog kuta: ako NDH nije bila priznata država, problematično je njezinu vojsku tretirati kao regularnu hrvatsku vojsku.
Tu se uključio i Dragan Bagić, koji je upozorio da terminologija nije nevina. “Kad se koristi pojam hrvatska vojska, time se u političkom i interpretativnom smislu ne želi samo opisati etnička pripadnost, nego se želi uspostaviti veza između te vojske i suvremene Republike Hrvatske”, rekao je Bagić. Upravo je to, po njemu, središnji problem današnjih polemika: gdje završava pijetet prema žrtvama, a gdje počinje simboličko povezivanje današnje Hrvatske s NDH.
Rasprava se neminovno prelila i na sadašnjost. U Hrvatskoj se i dalje svake godine vode polemike je li 8. svibnja 1945. dan oslobođenja ili okupacije Zagreba, dok su nakon velikog Thompsonova koncerta na zagrebačkom Hipodromu ponovno planule rasprave o “Za dom spremni”, revizionizmu i odnosu politike prema ustaškim simbolima. Vlada je tada odbacivala optužbe da koncert znači promociju ustaštva, dok su kritičari upozoravali da su upravo takvi događaji dokaz da se stare podjele nisu smirile.
Galić je u emisiji upravo na tome inzistirao. “Pred pola milijuna ljudi koncert počinje pozdravom ‘Za dom spremni’ i to su marginalne pojave?”, upitao je, odbacujući tvrdnju da je riječ samo o ekscesima. Kasnije je dodao da svako povezivanje današnje Hrvatske s NDH “šteti današnjoj Hrvatskoj i ugrožava njezinu demokratsku bit”.
Budak je pak upozorio da se u suvremenoj Hrvatskoj često govori samo o jednoj strani zločina. “Danas mi iznenada govorimo gotovo isključivo o zločinima komunista, a ove druge zapravo zaboravljamo”, rekao je. No u završnici je bio jednako jasan i oko Bleiburga: “Ne znam tko normalan može dovoditi u pitanje zločinački karakter toga što se tada dogodilo.”
Najpolitičkiju dijagnozu dao je Bagić. Po njemu, i ljevica i desnica imaju koristi od toga da se ove teme nikada ne zatvore. “Postoje akteri koji politički profitiraju na činjenici da te teme nisu zatvorene”, rekao je. Desnici je prigovorio da često nema suvremen politički sadržaj izvan identitetskih bitaka, a ljevici da se rado drži antifašizma kao simboličkog kapitala, ali ponekad ne zna što učiniti s njegovom tamnom postratnom stranom.
Ivković je, pak, najviše kritizirao hrvatsku ljevicu. “Hrvatska ljevica mora odijeliti antifašizam od kulta ličnosti Josipa Broza Tita”, poručio je, tvrdeći da antifašizam jest pozitivan element hrvatske državnosti, ali “samo jedan od elemenata”, a ne jedini temelj Republike Hrvatske. Na kraju je najmirniji ton ponudio Budak. Ne konsenzus po svaku cijenu, rekao je, nego sposobnost da se uopće razgovara. “Trebalo bi usvojiti filozofiju umjerenosti. Da se sagledavaju argumenti jedne i druge strane, a ne da se uporno inzistira samo na vlastitim pogledima”, zaključio je.
I tu je možda najtočnija dijagnoza cijele emisije: Hrvatska se ne svađa samo oko 1945. Svađa se oko toga što iz te godine želi uzeti za vlastiti identitet, što želi osuditi, a čega se još uvijek boji odreći.
Otvori KEKS Pay
Samo je jedna istinska Hrvatska vojska, ona koja je osnovana 1991. godine.