Naslovnica Vijesti Svijet

Eutanazija – naručena smrt za kraj agonije ili igra za ‘gospodare života’

Nizozemska je prva zemlja koja je dopustila eutanaziju, nakon nje to su učinile i Švicarska, Luksemburg, Belgija, Kanada te američke države Washington, Oregon i Montana
27. lipnja 2019. u 18:53 9 komentara 421 prikaza
Noa Pothoven
Pogledajte galeriju 1/5

Kontroverzije koje izaziva eutanazija redovito polariziraju javnost pa se takva rasprava ponovno razbuktala u Srbiji početkom ovoga mjeseca. Susjedna zemlja eutanaziju predviđa u prednacrtu svog novog Građanskog zakonika i taj prijedlog stoji u ladici još od 2015. godine. Proteklih je dana bio tema javne rasprave što ju je organizirao Savez udruženja pravnika Srbije i Republike Srpske.

Tragedija u Italiji Osuđen bračni par: Kći umrla jer joj nisu dali da ide na kemoterapiju

Čelnik radne skupine za izradu zakonika Miodrag Orlić obrazlagao je da, ako zakoni jamče pravo na dostojanstven život čovjeka, isto tako trebaju omogućiti i pravo na dostojanstven završetak života.

– Teško i neizlječivo oboljeli imao bi mogućnost odlučiti o prestanku agonije i stanja koje je teško podnošljivo i izaziva samo muke i sažaljenje – rekao je Orlić.

Pravni skener, beogradska udruga čiji odvjetnici pružaju besplatnu pravnu pomoć građanima iz područja zdravstva i socijalnih prava, stava je da bi eutanaziju trebalo definirati Građanskim zakonikom, ali da bi cijelu proceduru trebalo precizno regulirati posebnim pravnim aktom.

Fernando Ricksen Za pamćenje Pršin bivši suigrač uskoro će umrijeti, kćeri je priredio rođendansku zabavu

Praksa prisilnog liječenja

– Eutanazija u središte stavlja pacijenta i njegovu želju koja se ispunjava samo ako za to postoje opravdani medicinski razlozi. To bi značilo da medicina ne može pružiti ni minimum dostojanstvenog života te da su iscrpljena sva sredstva liječenja. Pored toga, o eutanaziji govorimo kada su kod pacijenta prisutni takvi bolovi da ne postoje medicinska sredstva koja bi eliminirala patnju i bol. Dakle, da bi se pristupilo eutanaziji, potrebno je ispuniti nekoliko kumulativnih uvjeta, a ne samo da pacijent izrazi želju – objašnjava nam Lidija Jovanović iz Pravnog skenera.

Prihvaćanje prednacrta Građanskog zakonika koji predviđa pravo na dostojanstvenu smrt značilo bi da se mora mijenjati i Zakon o pravima pacijenata i Kazneni zakonik, napominje naša sugovornica, jer Zakon o pravima pacijenata iz 2013. godine izričito propisuje da pacijent ima pravo na najviši nivo olakšavanja patnje i bola, ali da to ne podrazumijeva eutanaziju. Iz Kaznenog zakonika, pak, morao bi se izbrisati članak 117. koji inkriminira eutanaziju, odnosno lišenje života iz samilosti punoljetne osobe ako je to učinjeno zbog teškog zdravstvenog stanja te osobe, a na njegov ozbiljan i izričit zahtjev.

bolest JACPO Čak 72 posto oboljelih rak je otkrilo tako što su sami posumnjali u bolest

– Kada se spomene pitanje eutanazije, uvijek se kreće od zloupotrebe, ali rijetko se čuje jasna argumentacija u čemu se ogleda zloupotreba. S druge strane, ne može se zanemariti ni činjenica da se svaki zakon i podzakonski akt može zloupotrijebiti, odnosno svaki se propis može prekršiti. Zbog toga uvijek postoje mehanizmi koji sprečavaju zloupotrebu i sankcioniraju one koji su povrijedili prava – ističe Lidija Jovanović.

Pacijenti u Srbiji imaju pravo odbiti terapiju, a jednako se ni u Hrvatskoj bolesnika koji odbije terapiju na nju ne prisiljava. Zakon o zaštiti prava pacijenata 2004. godine propisao je suodlučivanje pa otad hrvatski pacijenti imaju pravo na obaviještenost i pravo na prihvaćanje, odnosno odbijanje pojedinog dijagnostičkog ili terapijskog postupka, što je suština tzv. informiranog pristanka.

I hrvatski Kazneni zakon za ubojstvo iz milosrđa predviđa tri godine zatvorske kazne, a ozbiljnijih inicijativa za legaliziranje eutanazije nema.

Žena adriana prlić O čemu govorimo kad pričamo o bolestima

– Povremeno se sramežljivo pojavljuju razgovori o tome da bi trebalo prekinuti s praksom prisilnog liječenja i održavanja na životu teško oboljelih osoba u situacijama kada liječenje ne donosi nikakvo poboljšanje pacijentu, već mu stvara dodatne tegobe i nelagodu, i kako bi se trebalo usmjeriti na kvalitetnu palijativnu skrb i palijativno liječenje koje bi omogućilo dostojanstveno umiranje pacijentima koji više nemaju koristi od liječenja. U stručnim krugovima, nisam se još susreo s razgovorima o eutanaziji, a s obzirom na kulturni i svjetonazorski okvir u kojem se nalazimo, mislim da je ta ideja teško prihvatljiva – kaže Ivica Belina iz Koalicija udruga u zdravstvu. Njihov je stav da treba razvijati učinkovite modele sveobuhvatne skrbi koji bi mogli pružati potrebnu podršku teško oboljelim pacijentima i njihovim obiteljima.

– To je osobito važno kod terminalno oboljelih osoba. Svatko ima pravo na dostojanstveni odlazak lišen boli i neugode, uz psihološku i, kada je to potrebno, duhovnu potporu te s mogućnošću odabira uvjeta u kojima želi dočekati kraj života – napominje Belina.

Liječnici se većinom protive samoj eutanaziji i zagovaraju razvoj palijativne skrbi. Istodobno upozoravaju i na neprimjerenost distanazije – umjetnog produljivanja života i odgađanja smrti bolesnika unatoč tome što nema nade za izlječenje.

Ivica Belina | Autor : Igor Kralj/Pixsell Foto: Igor Kralj/Pixsell

Život bez ‘narudžbe’

– Mi nismo gospodari života ni smrti, barem ne bismo trebali biti. Liječnik treba ublažiti bol i patnju, osobito umirućemu, a namjerno skraćivanje života neetično je. Eutanazija dovodi u pitanje povjerenje bolesnika u liječnika. To se nedavno pokazalo konkretno u praksi države Beneluxa gdje se vodi sudski postupak protiv liječnika koji su izvršili eutanaziju, iako je ona u toj državi dozvoljena – kaže prof. Lada Zibar, nefrologinja i predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatske liječničke komore.

Ističe, međutim, da eutanaziju treba razlikovati od izostanka aktivnosti za održavanje života. Kodeks medicinske etike i deontologije kaže da nastavljanje intenzivnog liječenja pacijenta u nepovratnom završnom stanju smrtonosne bolesti (distanazija) medicinski nije utemeljeno i isključuje pravo umirućeg bolesnika na dostojanstvenu smrt.

– Ono na čemu treba zakonski, ali i praktično poraditi je institut raspolaganja pacijenta. To, među ostalim, uključuje mogućnost anticipirane naredbe, odnosno donošenja odluka građanina za budućnost, za stanje u kojemu možda neće moći donositi odluke. To bi smanjilo zbunjenost liječnika izloženoga mogućem negodovanju obitelji zbog određenih nepostupanja prema umirućemu. No, takvo nepostupanje nije eutanazija – ističe prof. Zibar i kao primjer navodi situaciju u kojoj bolesnik umire od proširene zloćudne bolesti i, kada se u situaciji sve nižega krvnog tlaka ne daju lijekovi koji bi taj tlak još neko vrijeme održavali, produljujući agoniju prema izvjesnoj skoroj smrti.

Lada Zibar | Autor : Luka Stanzl/Pixsell Foto: Luka Stanzl/Pixsell

Bioetički principi pristupa čovjeku, koji nije samo tjelesna nego duševno-duhovna jedinstvena i neponovljiva osobnost, ne bi smjeli podržati “naručenu smrt”, mišljenja je psihijatrica Maristela Šakić, ravnateljica Specijalne bolnica za psihijatriju i palijativnu skrb Sveti Rafael Strmac.

– Čovjek nije na ovaj svijet došao kao objekt, nego kao subjekt kojemu je život darovan bez njegove “narudžbe”. Kao liječnik i psihijatar, član multiprofesionalnog palijativnog tima, dostojanstveno sam ispratila mnogo bolesnika, neke u zajedništvu i s članovima njihove obitelji i svjedočila prijelazu u neku drugu dimenziju, koja čovjeka nikada ne ostavlja ravnodušnim. Mogu kazati da je za one koji vjeruju u Boga, te u sebi nose osjećaj zahvalnosti za darovani život, prelazak uz zajedničku molitvu, ali i neposrednu prisutnost drugoga, umiranje kao i rađanje, zapravo samo oslobađanje za drugu dimenziju. Naravno, isto ne poriče prisutan i doživljen osjećaj osobne patnje, straha i ljudske neizvjesnosti po pitanju misterija onostranosti i univerzuma uopće. Svjesni smo kako je čovjek primarno socijalno biće, stoga trebamo biti dostojanstveno prisutni uz njega u trenucima njegova umiranja. Nakon takvog ispraćaja umirućeg bolesnika, svi zadobivaju svoj mir, onaj koji odlazi i oni koji ostaju. Naravno, isto ne poriče prisutan i doživljen osjećaj osobne patnje, straha i ljudske neizvjesnosti po pitanju misterija onostranosti i univerzuma uopće – iznosi dr. Šakić.

Maristela Šakić (desno) | Autor :

Za postizanje uvjeta za pružanje optimalnog dostojanstvenog kraja života, potrebno je uložiti veliki trud. Idealno bi bilo da bolesnik posljednje dane života provede u humanom komforu – u toplome, urednome, čistome, uz dostupnu hranu i piće, njegu, po mogućnosti uz dovoljno analgetika za smanjenje boli i često nerealnu okolnost – u svome domu i okružen svojom obitelji.

– No, kako je to nerealno za očekivati zbog današnjeg načina života, potrebno je naći sredstva za institucijsko pružanje ovakve skrbi svima kojima je to potrebno. Pomalo se, ipak, krećemo u tom pravcu, a nažalost smo još daleko od željenih kapaciteta – napominje prof. Zibar.

Takav je pristup u skladu s preporukama Vijeća Europe državama članicama da neizlječive bolesnike zaštite od rizika boli, gušenja, umiranja u siromaštvu, usamljenosti i napuštenosti, bojazni da predstavlja teret ili zbog nedostatka njege te da im se suprotno želji produljuje život. Preporuka predstavlja uvođenje filozofije palijativne skrbi u zdravstveni sustav. “Kada je medicinski tretman beskoristan, a smrt neizbježna, tada je primarni cilj medicinskih postupaka ublažiti bol i patnju. Medicinska obveza ublažavanja patnje je poboljšanje kvalitete života pacijenata u terminalnom stadiju života pomoću palijativne skrbi”, piše u članku “Bioetički ogledi o kvaliteti života – Pitanje eutanazije i distanazije” bioetičarke prof. Aleksandre Frković.

Prof. Zibar krajnje neetičnom smatra inicijativu o promjeni postupnika kad je riječ o kandidatima za eutanaziju tako da se predlaže prvo eksplantacija njihovih organa, kojom bi se ujedno izvelo i usmrćivanje. Na to gleda kao korak dalje u smjeru u kojem se gubi svaka mjera u nekim zemljama u kojima je eutanazija legalna pa se eutanaziraju i mlađe osobe s duševnim problemima i osobe koje nisu u terminalnoj fazi bolesti.

FERNANDO RICKSEN Bivšem suigraču Dade Prše odbrojani dani: Dođite na moju posljednju večer, neka se pamti

Traže je i oni koji ne boluju

Posljednji je takav slučaj 17-godišnje Nizozemke koji je potresao svjetsku javnost. Noa Pothoven legalno je eutanazirana, tj. prestalo je se hraniti na silu, a hranu i vodu odbijala je jer je godinama bila depresivna nakon višekratnog silovanja u djetinjstvu. Prošle je godine također u Nizozemskoj liječnica optužena za zloupotrebu eutanazije jer se usmrćena starica borila dok joj je liječnica davala smrtonosnu injekciju. Liječnica se pravdala činjenicom da je žena prethodno ovjerila vlastiti zahtjev da je se usmrti ako postane potpuno dementna pa je njezino opiranje u trenutku usmrćenja bilo irelevantno.

Nizozemska je, inače, prva zemlja koja je dozvolila eutanaziju, nakon nje to su učinile i Švicarska, Luksemburg, Belgija, Kanada te američke države Washington, Oregon i Montana. U Nizozemskoj i Belgiji dopušta se eutanazija nad pacijentima mlađima od 18 godina. Zatraži li u Nizozemskoj eutanaziju pacijent u dobi između 16 i 18 godina, njegovi roditelji ili staratelji ne mogu na to staviti veto. Pacijenti u dobi između 12 i 16 godina također mogu tražiti eutanaziju, ali nju moraju odobriti roditelji ili staratelji.

U Belgiji pacijent mlađi od 18 može tražiti eutanaziju samo uz roditeljski pristanak. Istraživanje o potpomognutom samoubojstvu tijekom 25 godina u Nizozemskoj, objavljeno u medicinskom časopisu New England Journal of Medicine, pokazalo je da svaki dan ondje eutanazijom život okonča dvadeset ljudi. Također, sve je više onih koji je zatraže a da ne boluju od neizlječivih bolesti. Broj eutanazija raste i u Belgiji. No lani je, nakon zastrašujućeg slučaja starice koja se opirala ranije ugovorenom usmrćenju, prvi put broj eutanazija u Nizozemskoj pao, i to devet posto.

Noa Pothoven | Autor :

Prema riječima Ivice Beline, pacijenti ponekad odbijaju liječenje jer se više boje nuspojava liječenja ili su one tako loše sanirane da se odlučuju na prekid terapije. – Vjerujem da bi razvojem veće i kvalitetnije zdravstvene i palijativne skrbi takvih slučajeva bilo manje, kao i povećanjem zdravstvene pismenosti i povjerenja između pacijenata i zdravstvenih i medicinskih djelatnika. Osobno, imam iskustvo bliske osobe koja je odlučila da neće više primati terapiju jer od nje nije imala nikakve koristi i koja me je upoznala sa svojom odlukom. Prvi put sam se strašno angažirao u tješenju i ohrabrivanju, nalazeći razloge za nastavak borbe s bolešću, ali drugi put sam u istom razgovoru mogao samo poželjeti što manje boli i brzi odlazak. I poštovati odluku oboljele osobe.

Mislim da je u svim navedenim situacijama najteže bliskim osobama i članovima obitelji, kojima je ponekad teže prihvatiti smrt voljene osobe nego samim oboljelima, a s kojima se rijetko tko ima vremena i mogućnosti baviti te im pružiti podršku i djelatnu pomoć u situaciji kad im je član obitelji terminalno bolestan. To je još jedan dio zdravstvene skrbi na kojemu moramo mnogo i naporno raditi da bismo ga unaprijedili – rekao je Belina. 

Ugostitelji
DRAMATIČNE BROJKE
Anketa: Čak 80,5 posto radnika u ugostiteljstvu smatra da je za njih bolja opcija selidba u inozemstvo

A1 izdvaja za Vas

  • nik83:

    Igra za gospodare života i ništa drugo. Zato zapadna civilizacija i propada!

  • bakulušić:

    Zlo nikad ne dolazi samo! U paketu sa pobačajem, seksualnim slobodama, "pravom na izbor" i drugom "slobodama" i "pravima" koje uopće nisu slobode i prava, stiže i pravo na eutanaziju. Raskalašenost i razvrat dokone gospode koja negiraju Božje i prorodne ... prikaži još! zakone, želeći ljudsko društvo odvući u kaos. A znamo čiji je kaos i tko iza svega stoji. Oduprimo se održavanjem reda. I molitvom!

  • Megapolis:

    17-godišnjakinja žrtva silovanja NIJE eutanazirana u Nizozemskoj! Noa Pothoven tražila je eutanaziju i odbijena je. Nisu je nasilu hranili i poštovali su tako njenu želju da umre od gladi—ali to nije eutanazija.