Bilo je to u prvim danima siječnja ratne 1992. godine. Izdana je zapovijed da tada 27-godišnji hrvatski branitelj Đuro Glogoški s položaja u Čepinu u večernjim satima krene u Bjelovar po topove, no u posljednji trenutak onamo je otišao ipak netko drugi. Nekoliko sati kasnije, u ranim jutarnjim satima 3. siječnja, okrutnom igrom sudbine, taj je vojnik pod kišom granata, zasut kišom gelera, zaplesao na granici života i smrti. Od tog trenutka, taj stopostotni ratni vojni invalid napustio je rovove, no posljednjih je dana preko noći zauzeo jedan novi rov, onaj u Savskoj 66, predvodeći prosvjed branitelja koji tinja već 39. dan.
Parketar i stolar
Priznaje da nikada nije mislio da će pravdu za svoje suborce tražiti na ulici, ali za njega kompromisa nema, kao ni 1991. godine. Tada ga je, u svibnju, na proputovanju kroz Trpinju, jedan događaj natjerao da napusti posao parketara i stolara u privatnoj tvrtki i da si iz temelja poremeti dotadašnji miran obiteljski život sa suprugom Tatjanom i dvojicom sinova. A bile su im tek dvije i četiri godine.
– Na ulazu u Trpinju naišao sam na barikade i nisam mogao prihvatiti da mi netko u vlastitoj zemlji priječi da idem svojim putom, netko s oružjem u ruci. Došao sam kući i rekao supruzi da prestajem raditi i da odlazim – prisjeća se 51-godišnji Osječanin. Priključio se samostalnom vodu HOS-a, a kasnije, osnivanjem ZNG-a, 106. i naposljetku 130. brigadi HV-a, braneći položaje oko Osijeka. Na žalost, na ratištu je proveo samo sedam mjeseci.
– Dobro se sjećam dana kad sam ranjen, kada me geler pogodio u vratnu kralježnicu. Istog trenutka osjetio sam da sam potpuno oduzet i odmah prijatelju rekao da mi stavi zavoj da ne iskrvarim. U osječku bolnicu stigao sam brzo, ali je taj dan u gradu bilo više od 20 mrtvih i stotinu ranjenih pa sam na red za operaciju došao tek navečer. Operirao me liječnik koji nije stručnjak za to područje tijela. Da je bilo drukčije, možda bih danas hodao, ali s tim liječnikom dobar sam i danas i ne pada mi na pamet prebacivati krivnju. Taj dan bilo je toliko smrti oko nas, i znam da je svatko od liječnika dao sve od sebe – prisjeća se Đuro Glogoški. Nakon rehabilitacije u Varaždinskim toplicama, iste se godine u jesen vratio u Čepin kao prognanik, ali malodušju se nikada nije predao.
Vožnja osječkim korzom
– Psihički sam, od prvog trenutka, prihvatio ranjavanje, i zato sam nakon povratka kući zatražio da me već prvi dan provezu osječkim korzom, da već pri prvom susretu s ljudima razbijem tu barijeru. Jer, na žalost, mnogi moji suborci ni danas ne mogu savladati taj trenutak – kaže Đuro Glogoški, koji je 2001., nakon prvog smanjivanja prava najtežih HRVI, pokrenuo udrugu kojoj je i danas na čelu, čije su nedaće pokrenule braniteljski bunt u Savskoj.
– Nakon što im dvije godine nisu bile dovoljne da riješe naše probleme, tog 20. listopada nismo željeli pristati na trgovinu. Nakon dvije noći na hladnoći, ponudili su nam hotelski smještaj, a mi bismo zauzvrat trebali biti mirni i tihi, ali nismo na to pristali jer želimo da se riješe problemi svih branitelja. Sigurno nećemo otići dok se ne ispune naši zahtjevi, neovisno o hladnoći i našem zdravstvenom stanju, jer čaša našeg strpljenja prelila se onaj dan kad su nas počeli svrstavati uz različite stranke. A branitelji imaju samo jednu stranku, a to je Hrvatska!
Đuro, evo žugaju ovi poraženi da ti imaš mirovinu a oni da nemaju ni za traktor.