Ujedinjeni narodi uzimaju nam mjeru na svakom koraku. Izmjerili su tako
i hrvatske jednoroditeljske obitelji kako žive, kako se hrane,
odgajaju djecu... Nije sporna anketa, ni namjera UN-a i njihova
projekta za razvoj prikazati kako žive mali Hrvati s jednim
roditeljem nego su sporni rezultati koji su još jednom, tko zna
koji put (jer takve sramotne statistike nitko ne vodi), pokazali kako
je glavni krivac za težak život samohranih roditelja isključivo
država.
U Hrvatskoj je čak 180 tisuća jednoroditeljskih obitelji. Većinom je
riječ o samohranim majkama, razvedenim ili onima koje su izabrale,
odlučile da im je bolje biti same nego u lošem društvu njih 150
tisuća. Ostatak čine samohrani očevi koji su samohranim vodama
zaplivali uglavnom zato što za njihovu djecu nije bilo drugog rješenja,
što nikako i ničim ne umanjuje njihovu ulogu. Pa tko bi uostalom
poželio iz čista mira teret za dvoje nositi sam na svojim leđima da ga
splet životnih okolnosti nije na to naveo?!
Mali dio djece iz jednoroditeljskih obitelji, samo osam posto, prima
alimentaciju na koju ima pravo. One su u pravilu toliko bijedne da
jedva prelaze visinu još bjednijeg dječjeg doplatka koji je država
predvidjela za djecu onih roditelja koji imaju dovoljno mizerne plaće
da bi ga uopće smjeli primati.
No, recimo jasno još nešto važno kad je riječ o jednoroditeljskim
obiteljima: biti samohrani roditelji na našem je dijelu Balkana još
uvijek sramota i u pravilu se veže uz siromaštvo, glad i bijedu. Malo
tko na samohrane roditelje, majke i očeve, koji vrlo često, bez obzira
na to što žive po sistemu "dva u jedan", roditeljsku ulogu igraju i
bolje od općeprihvaćenih "normalnih" obitelji, gleda dobrohotno.
Ono što bi samohrani roditelji jednoglasno tražili, no u tome nisu
jedini, jest pravda. Da u Hrvatskoj nije toliko slijepa, ne bi bilo
smiješnih alimentacija, poput one od deset kuna po djetetu, niti bi se
njihova naplata rastezala godinama, ročišta sazivala svakih šest
mjeseci, sudovalo se godinama... Očevi su često bili "poslovno
neuspješni", "bez novca i imovine", "nezaposleni", "umorni" i
"bolesni"... Iako bi se i o nekim majkama, i o tome kako se postavljaju
nakon razvoda, dalo govoriti.
Ostaje li uza sve to ijedna kategorija opravdanja za samohrane majke i
očeve koji, često radeći i po dva posla, uime svoje djece traže njihovo
pravo da i drugi roditelj sudjeluje u uzdržavanju? Teško!
Baš kao što opravdanja nema ni za državu bez obzira na to tko
trenutačno jaše u prvom ešalonu a kojoj su alimentacijski fondovi
(nude ih, sjetimo se, sve stranke), prioriteti po dječjim tužbama za
uzdržavanje i obiteljski sudovi tek predizborni mamci. Ali na jaaako
dugačkom štapu.
Država najgora maćeha