"Kada su mala djeca previše izložena ekranima, ne razviju osnove komunikacije i kada nam dođu na pregled, nemaju kontakt očima, doimaju se kao da ne čuju kad ih se zove. Igraju se u svom svijetu, ignoriraju stvarnost. Nemaju geste ni emocije na licu, uglavnom govore slabije, nekada uopće ne govore i u biti prezentiraju se kao klinička slika autizma, ali nije u pitanju autizam, nego "ekranizam", pojam koji se sve više koristi za djecu previše izloženu ekranima – kazala je Marija Bolfan, specijalistica dječje i adolescentne psihijatrije na tribini "Dječji mozak u digitalno doba" na zagrebačkom Medicinskom fakultetu na ovogodišnjem Tjednu mozga u organizaciji Hrvatskog društva za neuroznanost. Digitalno okruženje znatno utječe na razvoj dječjeg mozga, mijenja način na koji djeca uče, komuniciraju... obrađuju informacije, dok društvene mreže mogu dovesti do socijalne isključenosti adolescenata, anksioznosti, poremećaja u jelu, cyberbullyinga.
Bolfan navodi da roditelji djece od pet-šest godina najčešće potraže pomoć zbog straha od autističnog spektra poremećaja jer im djeca ne govore ili ne govore dovoljno dobro ili dolaze zbog poremećaja ponašanja jer su djeca nesuradljiva, nervozna, imaju burne emocionalne reakcije (tantrume). U slučaju "ekranizma", koji nije dijagnoza, već se koristi kao pojam za pretjeranu izloženost djece ekranima nakon što se obradom isključi autizam, roditelji joj ne znaju reći koliko im je dijete dnevno pred ekranima jer djeci daju mobitel da bi ih umirili kad jedu, kad su u autu, kad idu spavati, kad ga sami traže...
Prvo im kaže da na nekoliko tjedana posve maknu ekrane od djeteta i ako je riječ o "ekranizmu" nakon tri tjedna kad joj to dijete dođe na pregled, to je sasvim drugo dijete koje je, kaže, u kontaktu, gleda vas, smije se... Kod djeteta previše izloženom ekranima nema dvostrane komunikacije, pa ne može doći do razvoja komunikacijskih vještina, socijalne interakcije, emocionalne regulacije, empatije...
Bolfan drži i da adolescentima i njihovu mentalnom zdravlju društvene mreže nikako ne pomažu. – Adolescenti imaju veliku potrebu pripadanja vršnjačkom skupinama, a danas imamo jako puno ružnih primjera gdje u tri klika možete napraviti grupu u koju stavite svu djecu, a jedno izdvojite. Djeci u toj dobi je iznimno važna prihvaćenost, imaju potrebu za vanjskom validacijom, lajkovima, lažnim prezentiranjem savršenog tjelesnog izgleda.
Oni mogu čak prihvatiti da u obitelji neke stvari nisu idealne, ali im jako teško pada isključivanje od vršnjaka. U dobi kad razvijaju sliku o sebi jako im je bitna povratna informacija vršnjaka, a često imamo lošu situaciju da djeca jedna druge, nažalost, isključuju, diskriminiraju i zlostavljaju. Poremećaji u jelu, agresivno ponašanje, samozljeđivanje, suicidalne misli sve je to povezano i s odnosom s vršnjacima koji je nužno povezan s društvenim mrežama i mobitelima – kazala je Bolfan, dodajući i da društvene mreže imaju i prednosti za djecu koja s prijateljima komuniciraju preko videopoziva. Neuroznanstvenik, doc. dr. sc. Dinko Smilović podsjetio je da je Australija lani zabranila djeci do 16 godina korištenje društvenih mreža.
– U kontekstu svega što se događa u svijetu socijalne mreže za djecu do 16 godina donose više štete nego koristi jer uzrokuju anksioznost, poremećaje u jelu, cyberbullyng. No, to je moje osobno mišljenje i razumijem težinu te zabrane, ali u medicini je sve vaga. Smatram da bi većini djece ta zabrana pomogla. Unazad 10 do 20 godina u neuroznanosti je velika ekspanzija istraživanja o posljedicama prekomjernog korištenja tehnologije, ali isto tako za koronakrize svjedočili smo i benefitima te tehnologije. Kad je riječ o maloj djeci, pred ekranima to nije samo pitanje što rade nego što u to vrijeme ne rade, a u ekstremnim slučajevima provode 6 ili 8 sati dnevno za ekranom.
To znači da se ne igraju, ne trče, ne razvijaju motoričke sposobnosti, zbog čega može doći do usporavanja razvoja nekih funkcija. Zaostajanja u razvoju motoričkih, socijalnih, vokabularnih vještina. Srećom, mozak je plastičan i u ranoj dobi i uz puno truda sve se to može popraviti, ali što ide dalje to je sve teže i teže – kaže Smilović, koji je svjestan i da socijalne mreže omogućavaju nekoj djeci da se kroz težak period mogu čuti s prijateljima.
Edukacijska rehabilitatorica, doc. dr. sc. Ana Katušić kazala je kako su istraživanja o interakciji roditelja s djecom koja imaju tradicionalne igračke u kućanstvu i tzv. digitalne igračke pokazala: – Broj riječi u interakciji koju daje roditelj kada ima digitalnu igračku se smanjuje, frekvencija glasa roditelja se mijenja, a posljedično broj vokalizacija dojenčeta opada – kazala je Katušić. Testovi spremnosti djece za školu pokazuju da velik broj djece ima slabije grafomotoričke sposobnosti te socijalno-emocionalnu nezrelost. Djeca su motorički nespretnija nego prije, a gruba motorika temelj je razvoja fine motorike. Istraživanja, dodala je, pokazuju da veća izloženost djece ekranima dovodi do oskudnih vještina vidno-motoričke integracije, no djeci koja imaju određene izazove u razvoju ista digitalna tehnologija pomaže u savladavanju pismenosti, ali zato što je to ciljani sadržaj razvojno primjeren i dijeljen od odrasle osobe.
>>> VIDEO Digli cijenu popularne čokolade, a smanjili pakiranje
