Snage Hayat Tahrir al-Shama, odnosno snage sirijskih pobunjenika, napreduju prema gradu Homsu. Očito je veliko samopouzdanja u njihovim redovima jer je njihov vođa Mohammad Al-Golani dao i svoj prvi intervju od početka napredovanja njegovih snaga, i to, jasno, američkom CNN-u. Prema nekim navodima u Homs su stigle i elitne postrojbe Hezbollaha kako bi ojačale obranu. Kurdi u Siriji tvrde kako je ISIL ponovo zauzeto neke dijelove teritorija na istoku Sirije. Usred zabrinutosti da će HTS nastojati nametnuti strogu islamističku vladavinu u novim područjima koja kontrolira, Golani je za CNN rekao da se njegova skupina "može raspustiti bilo kada. To nije cilj sam po sebi, već sredstvo za obavljanje jedne važne zadaće: Suprotstavljanje ovom režimu." Golani je rekao da njegov HTS svojom ofenzivom ima za cilj vratiti sirijske izbjeglice iz građanskog rata koji su raspršeni po Bliskom istoku i Europi natrag u njihove domove.
U medijima je bilo govora da je moguće kako su za brzu organizaciju i proboj Golanijevih snaga zaslužni i strani čimbenici. No, geopolitički analitičar Denis Avdagić sumnja da su redovi sirijskih pobunjenika ozbiljnije povezani s nekom silom izvana koja bi im omogućila ovakav prodor. - Dok nema konkretnih dokaza to su doista samo spekulacije. Kao i kada je zadnji puta bio u ovako bezizlaznoj situaciji pokazalo se da se Assad nije i ne može braniti samostalno. Jer nema povjerenje većine građana u Siriji, nikoga osim uže skupine što je alavitska elita koja upravlja Sirijom. A većina u Siriji su Suniti koji su već pokazali kako Assada ne smatraju nekim tko treba nastaviti vladati. Tu je splet silnih problema i puno je upitnika oko toga tko, koliko i što želi. U ovom trenutku gledamo organizaciju koja je u jednom trenutku bila bliska i ISIL-u, pa Al Qaedi, pa niti jednom niti drugom. Nema toliko jasnih veza niti s Turskom, jer već postoje proturske snage u Siriji. A vidimo i nešto što zapravo niti nije neki novitet u Siriji, gdje se postupa prema svima s porukom kako svi ondje imaju smisla i nisu protiv nikoga. Dapače, ova organizacija šalje i Rusima poruku kako su i oni dobrodošli kao partneri.
- Riječ je o jednom zanimljivom okretnom momentu u onome što se događa u Siriji, ali u svakom slučaju povezivati to s bilo kim drugim je vrlo diskutabilno dok nemamo jasnije informacije o tome. Pa i vođa organizacije je rođen u Saudijskoj Arabiji pa bi se i o tome moglo spekulirati, iako se Saudijci u vojnom smislu nisu dokazali na terenu. No, on je ratovao i u Iraku i kao vođa ima jako puno vojnog iskustva. Problem proasadovskih snaga je to što nema jasne i jake motivacije za obranom, koliko će se oni daleko povlačiti ključno je pitanje. Ali, spekulacije o nekim stranim elementima u redovima pobunjenika vrlo je suspektna - kaže Avdagić. Za njega je pitanje ne čak hoće li Rusija odustati od Assada nego može li uopća pružati vojnu pomoć, ne samo Siriji nego i Hezbollahu pa i samom Iranu. - Bio bi to spektakularan udarac za Iran ako bi se i ovdje srušila ta njihova konstrukcija i veze. Oni će biti motivirani da pomognu Assadu, ali ćemo vidjeti koliko su i oni to u stanju nakon svega što se dogodilo na Bliskom istoku i njihov poraz u sukobu s Izraelom, govori. Smatra kako se radi o međusobnom iscrpljivanju Zapada i Rusije.
VEZANI ČLANCI:
- Otvaranje fronta u Siriji trebalo je poslužiti za iscrpljivanje zapadne pomoći Ukrajini. Ali otvaranje te fronte se obilo o glavu i Iranu i Rusiji. Na Bliskom istoku nisu postigli ono što su trebali jer se ne može reći da je kolektivni Zapad usmjeren na Bliski istok, to je manje-više samo SAD. A tamo je odlazeća administracija. Europa je primarno zainteresirana za pitanje Ukrajine na ovaj ili onaj način jer vidimo da ta politička potpora ne pada. Vidimo da to sve doista jako zabrinjava Rusiju te je činjenica da bez obzira na teritorijalne dobitke oni nisu uspjeli pobijediti Ukrajinu. Sada traže način da to učine u miru, govori ovaj analitičar. A Rusija mora postići mir u Ukrajini kako bi se koncentrirala na žarišta poput Sirije. - Mislim da je to jasno. Oni gube konce bez obzira i na ovu situaciju. Imate jedan moment u Abhaziju gdje su zastupnici tamošnjeg parlamenta jednoglasno odbili investicijske zahtjeve prije svega prema nekretninskim posjedima od strane Rusije koja ih jedina i priznaje. Sve zajedno je pokušaj povratka Rusije na scenu kao jednakopravnog partnera Sjedinjenim Državama neslavno propao. Kada pogledamo sve zadnjih godina pa onda zadnjih mjeseci onda vidimo koliko je svijet bio usmjeren na SAD, prvo za rezultate izbora, a onda i na to što će učiniti Donald Trump. U multipolarnom svijetu naći ćemo se samo ako tako odluče same Sjedinjene Američke Države, misli Avdagić.
>>FOTO Putin ima 14 jasnih meta: Ako doista posegne za nuklearnim oružjem, Rusija bi prvo gađala ove lokacije>>
Od kraja Hladnog rata, ruSSija je napala Gruziju 1991., 1992. i 2008., Moldaviju 1992. i Čečeniju 1994., sve prije bilo kakvog dodatnog proširenja NATO-a. Nakon ovih agresija, Češka, Mađarska i Poljska pridružile su se NATO-u. Zatim je ruSSija ponovno napala Čečeniju 1999., anektirala je do 2000., a Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija pridružile su se NATO-u. Nakon toga, ruSSija je ponovno napala Gruziju 2008. prije nego što su Albanija i Hrvatska ušle u NATO. ruSSija je 2014. napala Ukrajinu, pripojila Krim, nakon čega su se Crna Gora i Sjeverna Makedonija pridružile NATO-u. Konačno, 2022. godine ruSSija je pokrenula još jednu invaziju na Ukrajinu, a od tada su se Švedska i Finska pridružile NATO-u. Da nema ruSSije ne bi bilo ni NATO saveza.