Krapović je odbio poziv, nitko iz Ministarstva obrane i Vojske Crne Gore nije sudjelovao na vojnoj paradi, iz razumljivih razloga – „uvažavajući cjelokupan povijesni i regionalni kontekst“, kao i „posebnu osjetljivost koju ova tema nosi u crnogorskom društvu“. Pitate se odakle sad ovo kada je Krapović prihvatio poziv i preko dva visoka časnika Vojske Crne Gore sudjelovao na Vučićevoj vojnoj paradi?!
Nije riječ o igri riječima, već o jednostavnoj činjenici – „crveni“ ministar Dragan K. i njegova crna stranka krajem srpnja su na sva zvona objavili kako su ponosno odbili poziv službenog Zagreba za vojnu paradu, da bi mjesec i pol kasnije časno priopćili da prihvaćaju Vučićev poziv za sličnu manifestaciju. I jedno i drugo, kako objašnjavaju riječi samog ministra, odnosno njegovog resora – uvažavajući cjelokupan povijesni i regionalni kontekst, kao i posebnu osjetljivost koju ova tema nosi u crnogorskom društvu.
Povijesni i regionalni kontekst crvenog ministra i njegove crne stranke nije pojašnjen, ali valjda bi trebao značiti sljedeće – Hrvatska i Srbija su nam susjedi, Hrvatska je članica NATO-a, a Srbija nije, Hrvatska je članica EU kojoj i mi težimo, dok se Srbija samo šali po tom pitanju, Hrvatska nikada nije napala crnogorski teritorij kroz stoljetnu povijest, a Crna Gora jest njezin, više puta, kao što Crna Gora nikad nije napadala ili okupirala dio srpskog teritorija, dok Srbija je njezin, više puta. Čudo su riječi. Što sve one skrivaju i objašnjavaju.
Dakle, ako krenemo od ovih nepobitnih činjenica vezanih za „regionalni i povijesni kontekst“, logičan zaključak bio bi da su Vlada Crne Gore, Ministarstvo obrane, crveni ministar i crna parlamentarna većina trebali prije poslati dva visoka časnika na vojnu paradu u Zagreb nego u Beograd. Ali, dogodilo se suprotno. I očekivano.
Još je jedan detalj zanimljiv kada je riječ o „regionalnom kontekstu“ na koji se Krapović pozvao kada je odbio poziv susjedne Hrvatske. Naime, kod studenata u Srbiji, tamošnje opozicije, nezavisnih medija, ali i kod europskih stručnjaka za Balkan, nekih europarlamentaraca, vlada jednoglasno mišljenje da je Vučićeva vojna parada zapravo privatno i stranačko okupljanje, osmišljeno kako bi se spasio posljednji autokrat s prostora bivše Jugoslavije i njegov korumpirani, sada već i krvavi režim. „Htjeli ste prisvojiti zastavu u političke svrhe, mi smo je vratili narodu. Htjeli ste prisvojiti himnu u političke svrhe – mi smo je vratili narodu. Htjeli ste prisvojiti vojsku u političke svrhe, mi ćemo je vratiti narodu. Vojska nije privatna i osobna, vojska je narodna“, poručili su uoči parade studenti u blokadi, ali Krapo suzama ne vjeruje. Naprotiv. „Obavještavamo vas da će Ministarstvo obrane i Vojsku Crne Gore na paradi u Beogradu predstavljati dva časnika Generalštaba Vojske Crne Gore“, priopćili su iz Ministarstva obrane. Čime su ministar, Vojska Crne Gore, načelnik Generalštaba i njihova crveno-crna stranka stali na stranu prve obitelji Srbije i armije njezinih pomagača.
To što je usput Vučić pokušao iskoristiti paradu kako bi priprijetio susjedima nekakvom vojnom silom, navodno izgrađenom da brani Srbiju od izmišljenog neprijatelja – djeluje tragično-komično, pa to ne navodim kao neki sramotan aspekt spomenute Krapovićeve odluke. AV je uspio dezintegrirati Srbiju više nego Milošević, učiniti je manjom i slabijom nego što je bila 1999. nakon „rata sa svijetom“, i samo zahvaljujući pristašama poput Dodika, Mandića, Kneževića, a sada i Krapovića, Bečića, Metodija, Porfirija i sličnih, AV može glumiti odnosno sanjati nekakvo srpsko jedinstvo i snagu.
Usporedbe radi, u slučaju Hrvatske i njezine vojne parade, koja je „časno“ bojkotirana, „regionalni kontekst“ bio je sasvim drugačiji. U Zagrebu nitko ne tuče, lomi i hapsi, nadstrešnice i korupcija ne ubijaju ljude, opozicija i slobodna inteligencija ne traže pravdu na ulicama i kroz prosvjede i krvave obračune s trulim i nasilnim režimom, već se polemika o pravnoj državi i neovisnim institucijama vodi u parlamentu, medijima i javnim nastupima.
Također, nitko od hrvatskih dužnosnika, ni Plenković ni Milanović, nije predstavljao paradu kao demonstraciju sile i vojne moći Hrvatske, organizirane i spremne braniti sve Hrvate svijeta, jer bi to onda uključivalo i Hrvate u Boki. Kao što Vučić hrabri „balvan revolucionare“, od Banjaluke do Botuna i Prizrena, da ako zatreba, računaju na njegovu silu!
Analizirajući dalje razloge koje su crveni ministar i njegova crna, odnosno nagrđena stranka, naveli u obrazloženju za odbijanje Zagreba (ali ne i Beograda), ostao je možda još jedan „argument“ – „posebna osjetljivost koju ova tema nosi u crnogorskom društvu“. Iako Krapović nije naveo bilo kakvo istraživanje javnog mnijenja koje pokazuje spomenutu „posebnu osjetljivost“, vjerojatno je mislio na „Oluju“, oružanu akciju koju službeni Zagreb baštini kao oslobodilačku, jer je nakon četiri godine okupacije različitih dijelova Hrvatske, „Olujom“ njezin teritorij konačno stavljen pod kontrolu vlastitih oružanih snaga. I tu je kvaka. „Posebna osjetljivost“ kod crvenog ministra i crne parlamentarne većine nije rezultat njihovog suosjećanja ili patnje zbog progona srpskog stanovništva iz Krajine i Slavonije, što je također bila posljedica „Oluje“, jer politika koju oni do danas baštine, tragična Miloševićeva stranica iz 90-ih, značajno je sudjelovala u egzodusu velike većine hrvatskih Srba s njihovih ognjišta. Krapa, Mandu, Aleka, Metodija i ostale pristaše i pipune zapravo frustrira nešto drugo – suverena i međunarodno priznata Hrvatska u njezinim avnojevskim granicama.
Zlokobna i antisrpska politika „crne ruke“ koja već više od jednog stoljeća satire Srbiju i regiju još uvijek ne prihvaća činjenicu da su izgubili sva četiri suluda rata koja su vodili u desetljeću 1990–1999. Demokrate su zapravo izvorni SNP, tu blizu je i novonastali PES, a da ne spominjemo ultra crni ZBCG – svi oni nikada nisu i nikada neće osuditi Miloševića, popove i topove zato što su vodili četiri rata, već zato što su ih izgubili. I kao što isti taj tragični i antisrpski narativ sapliće Srbe stotinama godina slaveći poraze kao pobjede, tako i danas. Pristaše iz Crne Gore asistiraju Vučiću na privatnoj paradi, zamišljajući tako srpski svijet do Karlovca, Karlobaga, Virovitice. Ili barem do nove linije povučene u povlačenju – Banjaluka, Herceg Novi, Berane, Prizren. Sanak pusti.
Budući da crveni Krapo i njegova crna stranka nisu dali precizno i značajno obrazloženje za odlazak na Vučićevu paradu, za to se potrudio spiker Mandić. Formacijski i politički šef crnogorske ekspedicije u Beogradu. Istakao je kako su on i MK, prvaci aktualne vlasti, „posebno ponosni na činjenicu što su današnjoj paradi prisustvovala dva časnika Generalštaba Vojske Crne Gore, jer je na taj način još jednom posvjedočena slavna zajednička vojna povijest i tradicija Srbije i Crne Gore“!
Dakle, velika sramota i bruka crnogorske povijesti 20. stoljeća, koju godinama i desetljećima Mandić i njegovi pokušavaju prebojati i pretvoriti u pobjedu, sada doseže vrhunac. Mojkovačka bitka, progon kralja Nikole, okupacija i nestanak Crne Gore, zatiranje autokefalne crkve, Drugi svjetski rat i kolaboracija četnika s Hitlerom – sve to sada je postalo dio baštine crnih Demokrata, PES-a, Bošnjačke stranke i dijela albanskih stranaka koje sudjeluju u većini, pod zapovjedništvom generala Mandića. Svi oni, dakle, smatraju da ne postoji ni regionalni ni povijesni kontekst, a još manje osjetljivost tog pitanja za crnogorsko društvo – da se ne ode na noge Vučiću. I njegovoj privatnoj paradi kojom je, kako su rekli studenti, nakon države, institucija, zastave, pokušao oteti od naroda i vojsku.
Rezultat pogubne politike spikera Mandića i njegove većine, koja je za samo tri godine, od 2022., podijelila i ponizila Crnu Goru koliko i DPS za ranijih tri desetljeća, jest prvi ozbiljan prosvjedni skup, onaj u Brčelima, s kojeg je ugledni privrednik Jovan Lekić poručio: „I zato smo danas tu da poručimo svima, a naročito SPC-u da nas i te kako ima i da ćemo se odbraniti, ali i da želimo u miru i ljubavi živjeti s nacionalnim Srbima, ali NE i s velikosrbima – koji su mrzitelji svega crnogorskog, a koji prave pakost i zlo i jednima i drugima. Niti će se Crna Gora razgraditi, niti ćemo se mi odreći Boga. Ni trobojke kralja Nikole, ni ćirilice, ni vojvode Mirka, niti jedne crkve i manastira u koje moramo ići i pokazati čiji su!“
Iako je poruka upućena Porfiriju, Joanikiju, Metodiju, Miloševićevim popovima i topovima, nju bi trebalo dobro poslušati i aktualna politička elita i vlast. Jer ovakvo poniženje i pokušaj razgradnje države mogu im se vratiti samo kao bumerang. Ako ne vjeruju, neka pitaju Đukanovića.
Otvori KEKS Pay
