Strah od promjena širi se svijetom kao španjolska gripa prije stotinu godina, strah koji rađa nove strahove, da bi na kraju možda mogao zaprijetiti ozbiljnim udarom na temelje liberalne demokracije. Zapadni bi svijet na svaki način htio zaustaviti seobe naroda iz Afrike i Azije u Europu, iz Meksika u SAD. Useljenici se više ni u SAD-u, zemlji nastaloj na slobodnom useljavanju, ne doživljavaju kao ljudi koji mogu biti iskra novog prosperiteta. Umjesto toga, kako to za Foreign Policy piše američki novinar Christian Caryl, svijet je potpuno zarobljen mračnim osjećajima. “Zapadne demokracije kao da pate od kolektivnog nervnog sloma. Tjeskoba zbog puževa ekonomskog rasta spaja se sa strahom od terorizma i migracija, proizvodeći razorne posljedice.”
Ozbiljne stranke neće radikale
Ako je tako u starim demokracijama, kako je tek u novima? Na istoku Europske unije zemlje nekadašnjeg istočnog bloka prednjače u ksenofobiji, pa i Slovenija koja nije bila pod sovjetskom čizmom. Zidovi, ograde, žice; o njima govore i nevjerojatni američki predsjednički kandidat Donald Trump, mađarski populist Viktor Orban i navodno umjereni slovenski premijer Miro Cerar. No, Trump nije na vlasti i po svoj prilici neće ni biti, ali zemlje bivšeg istočnog bloka takve su populiste već izabrale, pa Poljskom vlada konzervativni Jaroslaw Kaczynski, Mađarskom već godinama nekadašnji liberal Orban koji guši i medije i ustav. Ni Češka, najnaprednija među zemljama Višegradske skupine, sekularnija od drugih, manje ksenofobična, nije se proslavila odnosom prema migrantima. Pa tako riječi češkog predsjednika Miloša Zemana za britanski “Guardian” upravo odjekuju svijetom. Nasljednik velikog Vaclava Havela pozvao je tako Čehe da se naoružaju jer bi Češka mogla postati meta džihadista, pa bi, rekao je, mogao uslijediti superholokaust! “Uz Miloša Zemana se i Nigel Farage doima kao dobar dečko”, komentira “Guardian”.
Možda je nešto slično pomislila i njemačka kancelarka Angela Merkel kad joj je Zeman, što je sam prepričao, rekao kako “ako nekoga pozovete u svoju domovinu, ne šaljete ga na ručak susjedima”. Zeman se boji radikalizacije muslimana pa povlači usporedbu koja je zapanjila mnoge. “U 30-ima, velika većina Nijemaca bili su pristojni ljudi, narod Goethea i Schillera. U nekoliko godina, postali su nacisti, čak fanatični nacisti. Tako bi se mogli radikalizirati i danas umjereni muslimani, čak i lakše, jer imaju jako radikalnu ideologiju temeljenu na religiji”, rekao je Zeman. U Češkoj je, prema službenim podacima, samo 3500 muslimana od 10,5 milijuna stanovnika. Azil je zatražilo samo 1156 migranata, no novine su ipak izlazile s naslovima poput “Val od 200 tisuća izbjeglica samo što nije preplavio Češku”. Socijaldemokratski premijer Bohuslav Sobotka pridružuje se ostalima iz Višegradske skupine i kaže da Češka odbija kvote obveznog primanja migranata. “U tim slučajevima samo pojedine zemlje članice mogu kvalificirano procijeniti i odlučiti za koliko izbjeglica mogu osigurati smještaj, na temelju svoje ekonomske, socijalne i sigurnosne situacije”, izjavio je Sobotka, ističući da podržava pravo zemalja da slobodno odluče o stupnju svoje solidarnosti. Isto o useljenicima poručuju i iz Poljske, no od zemlje koja je zamalo zabranila abortus čak i u slučaju silovanja to se vjerojatno prije očekuje. Kaczynski je uspio na noge dignuti desetke tisuća Poljakinja, no i to je debelo zakasnjelo jer abortus je i u ovom trenutku praktično zabranjen, osim u slučaju incesta ili silovanja, opasnosti za zdravlje žene ili teške malformacije ploda. Povratak u srednji vijek, konzervativna revolucija, viču prestrašeni liberali.
Kako god bilo, u Njemačkoj, kako to ovih dana za Večernji list ističe njemačka književnica hrvatskih korijena Jagoda Marinić, radikalni AfD dobiva ipak samo 15 posto. A u zemljama nekad prikovanima za Sovjetski Savez slične stranke bez problema dobivaju vlast. I na Hrvatsku iz komunističkog perioda podsjetio je ovih dana Zeman, koji bi ekonomske migrante iz Afrike smjestio na neki nenaseljeni grčki otok, ne dosjetivši se da jedan takav na kojem se već prisilno boravilo imamo i u Hrvatskoj. Zeman je sad socijaldemokrat, ali bivši komunist, a sve zemlje koje sad žele novu željeznu zavjesu, između Europe i nadirućih muslimana, nekad su bile dio istočnog komunističkog bloka. Je li ta totalitarna prošlost izvor iz kojega se crpi takva nesnošljivost i natražnjaštvo da radikali dobivaju vlast, pitamo politologa Davora Bobana, docenta na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
– Od rušenja lijeve komunističke autokracije u tim zemljama prošlo je četvrt stoljeća. Na početku tranzicije bilo je nesigurno kako će ona završiti, hoće li završiti padom u novu diktaturu. Ipak, tranzicija je uspjela, sve te zemlje, izuzev Hrvatske, samo su 13-14 godina nakon pada komunizma ušle u Europsku uniju. Time su pokazale da su liberalne demokracije. Naravno, to ne znači da su to zemlje napredne ili razvijene liberalne demokracije kao što su to stare članice, ali minimalni kriteriji su zadovoljeni. I Hrvatska je danas liberalna demokracija, nije defektna demokracija, iako ima niz manjkavosti – optimističan je Boban, ističući kako je to bio velik uspjeh. No, pokazuje se razlika između starih i novih članica. Zbog čega?
– Naravno, i zato što su zemlje Srednje Europe bile totalitarne, s izuzetkom, po nekim autorima, Poljske koja je bila diktatura, ali je imala “samo” autoritarni sustav, bila je liberalnija od drugih. Jugoslavija je, pak, imala prvo totalitarni sustav 50-ih godina, pa kasnije nešto mekši, poslijetotalitarni sustav. Zašto je to važno? Zbog tzv. rezervoara demokracije. Primjer je Njemačka u kojoj nikakva kriza ne može ugroziti demokraciju jer su se naraštaji uvjerili da je demokracija najbolji sustav, ne samo u pogledu njihovih prava i sloboda, nego je odlična za ekonomski rast i razvoj – kaže politolog, ističući kako nema opasnosti za demokraciju.
Jedina igra u gradu
– Ako i dođe do ekonomske krize, građani to neće povezati s tipom političkog sustava, tipa “demokracija je kriva”, kao što je to bilo u međuratnom razdoblju, kad je došlo do sloma demokratskog sustava i to nije bio problem. Danas u zapadnoj Europi na taj način neće doći demokracija u krizu. Doći će do rasta ekstremnih političkih opcija, najčešće desnih, jer lijeve – komunisti ili anarhisti – nemaju nikakvih izgleda. Zbog konkretnog problema mogu ući u parlament, ali to je ograničeno, oni ne mogu postati relevantna politička stranka koja će ući u vladu jer s njima ozbiljne stranke ne žele koalirati – ističe Boban, dodajući kako je liberana demokracija, srećom, ostala “jedina igra u gradu”.
– Zemlje bivšeg istočnog bloka bez ikakve su sumnje liberalne demokracije, s nizom manjkavosti, neke s većim stupnjem manjkavosti kao Letonija ili Mađarska, ili s manjim kao Hrvatska, Slovačka ili Poljska, i još manjim kao Češka i Litva, ali liberalna je demokracija, srećom, ostala jedina igra u gradu. Demokracija se učvrstila i čak kad dođe na vlast netko kao Orban ili Kaczynski, presudnu ulogu igra vanjski faktor – Europska unija – koja ipak ima načina, kao što je to učinila u slučaju Mađarske, postići povlačenje spornih odluka. U ovom trenutku ne postoje nikakvi realni pokazatelji koji bi ukazivali na slom liberalne demokracije u tim zemljama – ocjenjuje Boban ističući kako do smanjenja kvalitete liberalne demokracije dolazi, ali ne i do sloma, što god Orban mislio o njoj.
No, Orban je doživio poraz na referendumu, na koji je izašlo samo 40 posto birača.
– Nije sigurno da je to Orbanov poraz, treba biti oprezan. To nije nužno pokazatelj da je mađarsko društvo liberalnije nego što je Orban očekivao. Da je liberalnije, ne bi Orban dobivao praktično dvotrećinsku većinu, rijetku u Europi. Možda bi Mađari izašli na referendum da su znali da će propasti – kaže Boban.
> > Orban: Mađarska je na strani "europske slobode"
