Prije više od dva desetljeća, 20. ožujka 2003. godine, koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama pokrenula je operaciju "Iračka sloboda". Ta invazija, koja je bila opravdana tvrdnjama o postojanju oružja za masovno uništenje i vezama s Al-Qaidom, srušila je režim Saddama Husseina, no ujedno je zemlju gurnula u desetljeće potpunog kaosa, krvavog građanskog rata i stravične patnje, od čega se Irak niti danas nije u potpunosti oporavio. Američki predsjednik, George W. Bush, 17. ožujka 2003. uputio je otvoren ultimatum - Saddam Hussein i njegovi sinovi, Uday i Qusay, imali su 48 sati da napuste Irak ili će se suočiti s vojnom intervencijom. Od tog dana cijeli je svijet s neizvjesnošću i napetošću pratio svaku sekundu odbrojavanja do isteka američkog ultimatuma.
Dugotrajni i iscrpljujući diplomatski napori unutar Ujedinjenih naroda, usmjereni na pronalaženje mirnog rješenja krize, doživjeli su potpuni krah, pa su, strahujući od izbijanja sukoba, oči međunarodne javnosti bile prikovane uz vijesti. Iako, ni unatoč višemjesečne potrage, inspektori za oružje nisu pronašli nikakve opipljive i nepobitne dokaze koji bi potvrdili da u Iraku postoje strogo zabranjeni arsenali oružja za masovno uništenje - odluka je pala. U ranim jutarnjim satima, 20. ožujka, dok je Bagdad još spavao, tišinu su prekinule prve eksplozije. Dva nevidljiva lovca F-117 Nighthawk ispustila su četiri precizno navođene bombe, a meta je bio kompleks Dora Farms, na periferiji grada, jer su obavještajne službe bile uvjerene da se upravo tamo skriva Saddam Hussein.
Uz zračne udare, s američkih ratnih brodova u Perzijskom zaljevu i Crvenom moru ispaljeno je četrdesetak krstarećih raketa Tomahawk. Taj prvi udar, koji je bio osmišljen kao precizan i razoran, imao je za cilj trenutačno uklanjanje i neutralizaciju samog državnog i vojnog vrha. No, udar koji je trebao obezglaviti iračko vodstvo i prije no što rat počne, promašio je metu - Saddam Hussein nije bio na toj lokaciji. Nekoliko sati kasnije pokrenuta je masovna kopnena invazija, koju je Pentagon nazvao operacija "Šok i strah". Više od 148.000 američkih vojnika, 50.000 britanskih, dvije tisuće australskih i dvije stotine poljskih vojnika, koji su bili stacionirani u Kuvajtu, prešlo je granicu i krenulo prema srcu Iraka. Napredovali su munjevito. Strategija je bila zaobići veće gradove te tako izbjeći iscrpljujuće, ulične borbe u gusto naseljenim gradskim jezgrama, ciljajući izravno na samo središte moći - Bagdad.
Otpor demoralizirane i tehnološki inferiorne iračke vojske bio je slab i neorganiziran. Dok su se specijalne snage borile za kontrolu ključnih naftnih polja na poluotoku Al-Faw, glavnina oklopnih divizija napredovala je kroz pustinju. Jedan od rijetkih, ozbiljnijih okršaja dogodio se kod grada Nasirije. Američka je kolona tamo upala u zasjedu, pri čemu je poginulo jedanaest, a zarobljeno sedam američkih vojnika, među kojima je bila i tada devetnaestogodišnja Jessica Lynch. Dramatična akcija njezinog spašavanja iz iračke bolnice kasnije je bila pomno koreografirana i pretvorena u prvorazredni, medijski spektakl, čiji je cilj bio podići moral domaće javnosti.
Pad Bagdada i početak kaosa
Unatoč sporadičnim borbama, koalicijske su snage, u manje od tri tjedna, prešle pet stotina kilometara te su stigle do predgrađa Bagdada. Simboličan kraj jedne ere dogodio se 9. travnja 2003. godine, kada su američke snage ušle u Bagdad. Grad je pao uz minimalan otpor, a svijet su tada obišle scene rušenja golemog kipa Saddama Husseina na trgu Firdos. Ti su prizori trebali označiti oslobođenje iračkog naroda od dvadesetčetverogodišnje tiranije. Irački su vojnici odbacivali uniforme i nestajali u gomili, a institucije režima raspale su se u samo nekoliko sati. U tjednima koji su uslijedili, koalicijske su snage zauzele i preostale važne gradove, uključujući i Saddamov rodni grad, Tikrit. Samo tri tjedna kasnije, 1. svibnja, s palube nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln, predsjednik Bush je, ispod transparenta s natpisom "Misija izvršena", proglasio završetak velikih borbenih operacija.
To trijumfalno proglašenje pobjede ubrzo se pokazalo tragično preuranjenim - bio je to tek kraj prve, one izravne, klasične i frontalne vojne faze rata, a ujedno i početak višegodišnjeg, mnogo kaotičnijeg i duboko traumatičnog razdoblja strane vojne okupacije, koje je Iraku donijelo dugotrajnu nestabilnost. Ubrzo nakon pada režima, kao vrhovno, prijelazno tijelo vlasti, uspostavljena je Privremena koalicijska uprava (CPA), a na njezino je čelo postavljen američki diplomat, L. Paul Bremer. Njegovo upravljanje Irakom obilježile su dalekosežne i duboko kontroverzne odluke koje su, prema mišljenju mnogih analitičara, imale izravne i apsolutno katastrofalne posljedice za buduću stabilnost cijele države. Raspuštanje cijele iračke vojske, koja je brojila gotovo 400 tisuća ljudi, i proces "debaatizacije", kojim su deseci tisuća članova vladajuće stranke Ba'ath, uključujući učitelje i inženjere, ostali bez posla, stvorilo je golemu masu nezadovoljnih, naoružanih i obučenih muškaraca.
Oni su postali okosnica pobune koja je buknula već u ljeto 2003. godine. Dok su se ulice postale poprišta pljački, brutalnog nasilja i općeg kaosa, zemlja je nepovratno utonula u stanje potpunog bezvlašća. Napadi na koalicijske snage postajali su sve češći i brutalniji, a Irak je ubrzo postao poprište krvavog, sektaškog sukoba između većinskih šijita i sunitske manjine, koja je desetljećima dominirala zemljom. Niti hvatanje Saddama Husseina, u prosincu 2003. godine, kao ni njegovo kasnije pogubljenje, nisu zaustavili krvoproliće.
Od pobune do građanskog rata
Godine koje su uslijedile pretvorile su Irak u najopasnije mjesto na svijetu. Pobunjeničke skupine, predvođene ostacima starog režima i novopridošlim džihadistima, poput Abu Musaba al-Zarqawija, vođe Al-Qaide u Iraku, vodile su gerilski rat protiv koalicijskih snaga. Bombaški napadi, otmice i zasjede postali su svakodnevica. Moralni autoritet Sjedinjenih Država dodatno je potkopao skandal sa zlostavljanjem zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib 2004. godine, koji je dao vjetar u leđa pobunjenicima. Posebno krvave bile su bitke za grad Fallujah, koji je postao epicentar sunitskog otpora. Istovremeno, razoran i simboličan bombaški napad na šijitsko svetište Al-Askari, poznatije kao Zlatna džamija u Samari, pokrenuo je, u veljači 2006. godine, val sektaškog nasilja koji je zemlju doveo na rub potpunog građanskog rata. Sunitski i šijitski odredi smrti provodili su etnička čišćenja po gradovima, što je svakog mjeseca životima plaćalo na tisuće civilnih žrtava. Kako bi se situacija smirila i stabilizirati, Bushova je administracija 2007. godine odobrila slanje dodatnih trideset tisuća vojnika, a to je vojno pojačanje privremeno smanjilo razinu nasilja.
Glavno opravdanje za rat palo je u vodu
Nakon iscrpne potrage, Iraq Survey Group (ISG), mješoviti tim od preko tisuću međunarodnih stručnjaka, obavještajaca i vojnih istražitelja, koji su bili zaduženi za pronalaženje dokaza o zabranjenim programima naoružanja, zaključio je da Irak uoči invazije nije posjedovao zalihe oružja za masovno uništenje, niti je imao aktivan program za proizvodnju takvog oružja. Time su se ključni obavještajni podaci, na kojima se temeljila odluka o invaziji, pokazali potpuno pogrešnima. Rat, koji je započeo s ciljem da se opasan režim razoruža, pretvorio se u dugotrajnu i skupu okupaciju, bez jasne izlazne strategije. Osmogodišnji sukob službeno je završen 18. prosinca 2011. godine, kada su posljednji američki vojnici napustili Irak, ostavljajući iza sebe duboko ranjenu i destabiliziranu zemlju s iznimno krhkim, tek uspostavljenim institucijama te nepremostivim, duboko ukorijenjenim unutarnjim podjelama koje su prožimale sve pore društva.
Cijena rata bila je zastrašujuća - procjenjuje se da je ubijeno više od stotinu tisuća iračkih civila, dok je koalicija izgubila gotovo 4800 vojnika, od čega preko 4400 Amerikanaca. Dugotrajna politička nestabilnost, opći društveni kaos i opasan vakuum moći, koji su nastali nakon pada Saddama Husseina, stvorili su plodno tlo za uspon najbrutalnije terorističke skupine u modernoj povijesti - Islamske Države, koja će, u godinama koje su uslijedile, ponovno gurnuti, ne samo Irak, nego i čitavu regiju Bliskog istoka u novi, zastrašujući ciklus ekstremnog nasilja, razaranja i potpunog društvenog kaosa.
Otvori KEKS Pay
