Još prije dvadesetak godina, bivši savjetnik Tonyja Blaira za vanjsku politiku Robert Cooper napisao je da “ostatak svijeta reagira na Ameriku, boji je se, živi pod njezinom zaštitom, zavidi joj, zamjera joj, kuje planove protiv nje i ovisi o njoj”. Prema Cooperu, gotovo svaka država svoju strategiju definira u odnosu prema Sjedinjenim Državama, dok SAD svoju vanjsku politiku gradi oko ideje vlastite „nedodirljivosti“.
Kako piše Telegraphov analitiičar Sam Ashworth-Hayes, dvadeset, godina poslije Donald Trump tu je logiku doveo do krajnjih granica. Bombardiranje Irana, rušenje Nicolása Madura u Venezueli, prijetnje Kolumbiji i otvoreno razmišljanje o pripajanju Grenlanda pod izlikom obrane - sve to dio je iste politike u kojoj se američki interesi postavljaju kao trajni i neupitni. Predsjednici se mijenjaju, domaća politika se mijenja s njima, ali, kako upozoravaju analitičari, interesi američke države ostaju stalni.
Reakcija Europe na Trumpove teritorijalne ambicije otkriva dubinu tog odnosa. Danska je prigovorila da američki predsjednik ne pokazuje dovoljno poštovanja prema međunarodnom pravu, britanski premijer Keir Starmer pristojno ga je zamolio da prestane razmišljati o osvajanju teritorija savezničke zemlje. No izvan tih diplomatskih upozorenja, Europa zapravo nema ozbiljan odgovor. Ne zato što ne želi reagirati, nego zato što – ne može.
Malo je vjerojatno da će američke snage upadati u Kopenhagen ili da će se oko sudbine Grenlanda voditi rat. Europa se neće sukobiti s Amerikom jer nema snage, a Amerika nema potrebe ratovati s Europom jer joj je dovoljno primijeniti politički i sigurnosni pritisak. Ako bi Trump doista želio Grenland, tvrde europski izvori, mogao bi primijeniti bolan pritisak kroz smanjenje sigurnosnih jamstava i vojne prisutnosti, sve dok ne dobije ono što želi.
Sigurnost europskog kontinenta i dalje se temelji na američkim vojnicima raspoređenima po Europi, a ishod rata na istoku kontinenta ovisi o protoku američkog oružja prema Ukrajini. To daje Washingtonu polugu kakvu nijedna europska sila nema.
U tom kontekstu mnogi smatraju da Trump, ako dođe do kraja, neće posegnuti za otvorenom aneksijom Grenlanda, već će koristiti prijetnju povlačenjem američkih snaga i uvjetovanjem sigurnosne suradnje. Diplomatima će to možda uspjeti „ispeglati“ kroz sporazume i nove ugovore, ali pukotine u odnosima već su tu.
Europski lideri tek sada shvaćaju koliko je nelagodno oslanjati se na zaštitu sile čiji se interesi ne poklapaju uvijek s njihovima. Povijest je puna primjera: zapadnorimski car svrgnut je od saveznika koje je sam pozvao, Normani su iz plaćenika postali vladari, a mameluci od robova sultani. Europa je desetljećima živjela u sustavu koji je povjesničar Geir Lundestad nazvao „carstvom na poziv“ - dobrovoljnim prihvaćanjem američke dominacije u zamjenu za sigurnost.
Dok su interesi bili usklađeni, taj je odnos bio podnošljiv. No kako relativna američka moć slabi, prioriteti se razilaze. Već je prije nekoliko godina američki strateg Elbridge Colby upozorio da SAD nema kapaciteta istodobno ostati duboko angažiran u Europi i učinkovito braniti interese u Aziji. Danas je Colby jedan od ključnih ljudi američke obrambene politike i tu logiku provodi u praksi. Europa sada osjeća koliko je teško izići iz odnosa ovisnosti. Unatoč stalnim govorima o „strateškoj autonomiji“, europske države nikada nisu bile spremne platiti cijenu stvarne neovisnosti. Sigurnost su prepustile Amerikancima, uvjerene da će Washington uvijek biti tu da plati račun.
Ta ovisnost ne završava na vojnom planu. Iako su SAD i Europska unija najveći trgovinski partneri na svijetu, odnos je daleko od ravnopravnog. Američke tvrtke kontroliraju platne sustave, računalne oblake u kojima Europljani pohranjuju podatke, tražilice, umjetnu inteligenciju i društvene mreže koje oblikuju informacijski prostor. Ako bi došlo do ozbiljnog sukoba, „prekidač“ bi bio u Washingtonu, a ne u Bruxellesu.
Greška europskih političara, tvrde analitičari, bila je u vjerovanju da su ekonomski zakoni i međunarodno pravo dovoljni da osiguraju stabilnost. No ispod svega toga i dalje vrijedi jednostavna istina: moć nije samo u novcu i ugovorima, nego i u sili. Kada sigurnost i prosperitet prepustite drugome, prestajete biti potpuno suvereni. Europski čelnici to danas uče na teži način; u trenutku kada shvaćaju da se osloniti na tuđu vojsku i tuđu moć znači pristati na tuđe uvjete, čak i onda kada vam se oni više ne sviđaju.
Otvori KEKS Pay
Ispadne da je trošenje milijardi na tzv.emigraciju, integracije, socijalu tzv.europljana i afro-azijata a ne na samostalnost, sigurnost i naoružanje ipak bila pogrešna investicija.