Završavajući svoju ovozemaljsku životnu i „karijeru“ navješćivanja nauka Isusa Nazarećanina, sv. Pavao će suradniku Timoteju samouvjereno napisati sljedeće: „Doista (…) došlo je vrijeme mog odlaska. Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao. Čeka me odsad vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego svima koji s ljubavlju iščekuju njegovo pojavljenje.“ (2 Tim 4,6-8)
Međutim, banjolučki biskup Franjo Komarica, primajući – kako sam kaže – u predvečerje svoje životne „karijere“ prestižnu nagradu “Dr. Elemér Hantos” u Sarajevu 17. lipnja 2019. neće biti tako samouvjeren, nego će, pak, pun gorčine i sumnje, reći: „Želio bih da netko nad mojim grobom može s pravom reći: Franjo Komarica, biskup, živio je služeći Bogu i svojim bližnjima, bio je protiv rata i mržnje, protiv laži i nepravde, protiv zakona jačeg, protiv gaženja čovjeka i dostojanstva, protiv oduzimanja prava ikome na njegova od Boga dobivena prava slobode; trudio se brisati suze ucviljenima i prezrenima, nabavljati kruh gladnima, praviti krov nad glavom beskućnicima, odijevati neodjevene, nabavljati lijekove i omogućavati liječenje bolesnima”.
A služio je svima: kako Hrvatima katolicima tako i Srbima pravoslavcima i Bošnjacima muslimanima te nevjerujućima i vucibatinama svih (nad)nacionalnih boja.
Prihvatio zbilju kako bi služio
Svi oni koji malo bolje poznaju biskupa Komaricu reći će: pa, biskupe, zaboga, zar smo dotle došli? Zar sumnjaš da će biti onih koji to neće moći reći? A bit će ih! Zna to biskup Komarica jako dobro. Mnogima je smetao: od hrvatskih političara i crkvenih ljudi u BiH i u RH, do (veliko)srpskih političara i crkvenih ljudi u RS-u i Srbiji, ali i do najviših predstavnika međunarodne zajednice.
Stoga, svjestan da je mnogima od njih svojim neprestanim zanovijetanjem oko povratka izbjeglih i raseljenih „mrsio račune“, unaprijed upozorava na ono što bi se moglo dogoditi. Naravno, Franjo Komarica nije ni svetac ni čovjek bez grijeha ni je sve ono što je činio bilo svima prihvatljivo. Jedan sam od onih koji nije bio „sretan“ njegovim pristankom da u povodu 20. obljetnice utemeljenja Republike Srpske 9. siječnja 2012. primi najviše odličje RS-a: Orden časti sa zlatnim zracima bez obzira na to što je tada isto odličje primio predsjednik HDZ BiH, Dragan Čović i što je ondašnji predsjednik RH, Ivo Josipović, uputio brzojav-čestitku predsjedniku RS-a. Bilo mi je to neshvatljivo, posebno zbog činjenice da je banjolučki muftija imao hrabrosti odbiti primiti to odlikovanje.
No, i tada i sada si postavljam isto pitanje: zašto je to dobri i plemeniti Franjo Komarica uradio? I uvijek kad o tome razmišljam, sam sebi dajem odgovor: možda nije imao drugog izbora nego – da bi mogao raditi na povratku svojih vjernika – prihvatiti postojeću zbilju. Jer je bio svjestan i sljedećih momenata:
1) Svetoj Stolici u njenoj tzv. istočno-pravoslavnoj politici više je odgovaralo prihvaćanje političke realnosti, nego ulaženje u sukobe i trvenja s postojećim srpsko-pravoslavnim vlastima;
2) Veliki dio vladajuće hrvatske političke elite u BiH i u RH prihvatio je velikosrpski koncept konačnog rješenja tzv. „hrvatskoga pitanja“ u BiH: RS bez Hrvata uz formiranje Trećeg entiteta isključivo na području Federacije BiH, bez obzira na sukobe s Bošnjacima. Jer, zbog tih nekoliko tisuća protjeranih Hrvata – koji bi se kao vratili – ne isplati se ulaziti u sukobe sa srpskim političarima u RS-u i u Srbiji, ali ni s međunarodnom zajednicom. Čime su i ti možebitni povratnici kao i oni još preostali Hrvati katolici u RS-u postali ‘smetnja’ u ostvarivanju nacionalnih interesa, ako ne i „nacionalnim otpad“ koji zbog toga treba što prije ‘zbrinuti’;
3) Nisu samo političari na toj „liniji“. Ne čujemo još uvijek jasnog i glasnog zahtjeva iz ovdašnje Crkve prema Vladi RH da se učini sve da se izbjegli Komaričini Hrvati vrate svojim kućama. Razlog bi mogao biti sljedeći: tada bi pusta ostala lička i kordunska područja u koja su oni progonom i zbjegom došli i time popunili već ranije nastale nacionalno-religijske ‘rupe’.
Svjestan da su ga gore spomenuti iz svojih interesa „ostavili na cjedilu“, ne čudi njegov strah, hoće li mu tko nad grobom reći ono što je on uistinu činio: služio Bogu i svojim bližnjima.
Zemlja ‘velikosrpskih’ Hrvata
Komarica je gore spomenutu nagradu primio u Sarajevu, pod zastavom BiH, zastavom svoje istinske domovine, zemlje koja je mnogim „velikosrpskim“ Hrvatima postala tuđa, balijska, srpska, čifutska, ničija zemlja, zapravo svačija samo ne hrvatska. I to stoga jer su tu zemlju svojim bh-sunarodnjacima ogadili ne samo njihovi politički predstavnici nego i mnogi svećenici, potpomognuti kako lokalnim tako i nacionalnim medijima i njihovim trabantima.
Učinili su da se ljudi stide kazati odakle su. Ne čudi stoga činjenica da, prema riječima prof. Franje Topića, predsjednika HKD Napretka, ni u jednoj Hrvatskoj katoličkoj misiji u svijetu nije moguće naći zastavu BiH. No, unatoč tome, biskup Franjo Komarica moći će sa sv. Pavlom samouvjereno reći: “Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao!”
Biskupe Franjo, čestitam Ti na nagradi! Zaslužio si je jer si volio svoju zemlju i sve njezine ljude.
Mnogi katolici, hrvati izbjeglice iz BiH - e, kao i muslimani su protjerane iz Njemačke zahvaljujući i biskupu Komarici, koji je mislio kao i njemački političari da ako se vrate izbjeglice, BiH će biti ista kao i prije rata. Kojaa naivna razmišljanja biskupa. Znam župe u Banjalučkoj biskupiji, gdje su svećenici napustili župe, iako je u njima još bilo katolika, iako Kanon kaže da svećenik treba zadnji otići.