Pilot je otvorio prozor prizemljena zrakoplova na vojnome dijelu
zagrebačkog aerodroma. Ugledali smo stotinjak vojnika s cijevima
uperenima u avion. Čuo sam vojnike kako govore: “Ja ću, bre, da ih
pobijem”, drugi ga ja nadglasao: “Nećeš ti, nego ja!”. Zbunjeni pilot
pitao me što govore. Rekoh mu: “Svađaju se koji će nas ubiti!” Ugledao
sam grašku znoja na njegovu licu. Ni meni nije bilo svejedno, pomirio
sam se sa smrću. Prava tortura nastala je kada su me priveli i počeli
ispitivati.
Stalno su ponavljali: “Koliko si srpske dece hteo pobiti ovim
oružjem?”, a onda su udarci pljuštali sa svih strana. U jednom trenutku
osjetio sam bol u rebrima. Kada sam izišao iz zatvora jugovojske, bili
su mi oštećeni zglobovi na nogama, bubrezi, imao sam rane po tijelu od
udaraca.... - prisjetio se Anton Kikaš, građevinski poduzetnik iz
Kanade i hrvatski domoljub, događaja otprije 17 godina, kada je
ugandski avion kojim je dopremio oružje u Hrvatsku prisilno prizemljen
u zagrebačku Zračnu luku, a potom je on uhićen i prebačen u beogradski
vojni zatvor.
Boli ga “agent KOS-a”
Ugledni hrvatski iseljenik koji je svoje poslovno carstvo podigao u
Mississaugi, gradu nadomak Torontu u kanadskoj državi Ontario, do toga
trenutka bio je gotovo nepoznat hrvatskoj javnosti. Malo je tko znao da
je Anton Kikaš, kojega prijatelji zovu Toni, rođen u Kaknju, malom
bosanskom gradiću, i da se u bijeli svijet zaputio potkraj šezdesetih
godina s diplomom Geodetskog fakulteta u Zagrebu, bez znanja engleskog
jezika te da je stekao takav ugled među hrvatskim iseljenicima u Kanadi
i SAD-u da je na početku rata za obranu Hrvatske sakupio milijune
dolara.
Kikašev rodoljubni pothvat dopremanja punog aviona oružja u Hrvatsku
nije uspio, u beogradskom zatočeništvu proveo je gotovo tri mjeseca,
kada je razmijenjen za generala Aksentijevića.
Njegov domoljubni čin u to vrijeme punio je stranice hrvatskih, ali i
svjetskih novina. Kikaš se vratio u Kanadu, gdje je i dalje prikupljao
novac za pomoć Hrvatskoj, ali je u domovini posljednjih godina gotovo
zaboravljen.
Iako je s predsjednikom Tuđmanom prijateljevao i puno prije Domovinskog
rata (te ga ugošćivao kod sebe u Kanadi i prije stvaranja Hrvatske),
nikada nije primio ni jedno hrvatsko odličje za zasluge jer oni koji su
ih dijelili raznim “zaslužnicima” njega i njegova pothvata se nikada
nisu sjetili.
Što je još gore, i što mirnog i tihog Bosanca hercegovačkih korijena
najviše boli, jest to što su “neki tadašnji moćnici” (koje ipak ni
danas ne želi imenovati, baš kao ni “progovoriti” o događajima koji su
prethodili “akciji oružje”), perući ruke od njega i njegova dopremanja
oružja, širili glasine o njemu kao o agentu KOS-a. No, među hrvatskim
pukom i braniteljima Anton Kikaš ostao je zapamćen kao junak i domoljub
s početka rata koji je svoj poslovni ugled, bogatstvo i sve što je
stekao u Kanadi stavio na kocku kako bi pomogao svojoj napadnutoj
domovini.
Zato priznanja za njegov doprinos u stvaranju Hrvatske, koja će idući
petak dobiti u zagrebačkoj Esplanadi - gdje će na gala večeri biti više
od stotinu uzvanika - od Udruge hrvatskih branitelja, invalida i
udovica Domovinskog rata te od Hrvatskog žrtvoslovnog društva, znače mu
više od svih priznanja i odličja koje je dobio tijekom svog života i
rada u Kanadi. A tamo mu je kanadski guverner i zastupnik britanske
kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade, a Vijeće
etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”.
- Počašćen sam tim priznanjima, a posebice onim koje dolazi od
branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata. To je dokaz koliko me
ljudi cijene i poštuju u domovini. A svima onima koji su početkom
devedesetih širili glasine o meni kao o agentu KOS-a, kategorički
tvrdim, da su sto posto neosnovane. Za njih imam samo jednu poruku:
“Bože, oprosti im jer ne znaju što čine”. Oni ne shvaćaju da u meni ima
toliko žara i ljubavi za Lijepu Našu te da sam ja, što me više
pokušavaju ocrniti, sve jači i jači u toj ljubavi za svoju domovinu”. I
danas bih, da treba, učinio isto - kaže Kikaš.
Sretna obitelj: Kikaš sa suprugom
Marijom te sinovima Robertom i Markom u njihovu domu
Gradio i u Meki
Za nešto manje od mjesec dana, točnije 15. svibnja, Anton Kikaš u
Torontu sprema još jedno veliko slavlje na kojemu će se okupiti više od
stotinu uglednika iz poslovnog, javnog i političkog života toga grada i
okruga. Kikaš slavi 35. obljetnicu osnutka svog projektnog biroa što je
prerastao u veliku građevinsku tvrtku koja je poslove radila širom
svijeta pa čak i u Saudijskoj Arabiji.
Tamo je u muslimanskome svetištu Meki projektirao i gradio novu cestu
koja vodi do svete džamije Al-Haram Ash-Sharif. Mnoga naselja koja su
niknula u Torontu i Ontariju gradila je Kikaševa građevinska tvrtka, a
bio je i jedan od aktivnijih hrvatskih iseljenika u Kanadi u pomoći za
gradnju nove crkve u Norvalu u blizini Toronta.
- Za gradnju crkve u Norvalu vodio sam banket na kojem se skupljao
novac i u jednoj večeri uspjeli smo skupiti 220 tisuća dolara. Pomogao
sam u dobivanju građevinske dozvole, jer se time bavi moja tvrtka -
kaže Kikaš, koji živi u obiteljskoj kući u elitnom dijelu Mississauge.
Kaže da je novi život započeo nakon izlaska iz zatočeništva i povratka
u Kanadu. Nakon prvoga braka, u kojemu nije imao djece, u hrvatskom
klubu u Torontu u proljeće 1992. godine susreo je svoju današnju
suprugu Mariju, koja je kao prognanica iz Petrinje stigla u posjet
stricu Josipu Klobučaru. Ljubav je planula i godinu dana poslije Marija
i Anton su se vjenčali. Danas su njihova dva sina, Robert i Marko,
veliki dečki koji pored škole treniraju hokej i nogomet.
- Djeca su mi nadahnuće i daju mi snage i motivacije da još više radim
i angažiram se u hrvatskoj zajednici u Torontu - kaže Kikaš.
Kulturni mecena
No, Kikaš nije samo veliki poduzetnik i domoljub koji je na početku
rata pokušao donijeti oružje u svoju Hrvatsku nego i pravi sportski i
kulturni mecena te pjesnik i autor mnogih hitova koje su otpjevali
poznati hrvatski pjevači.
- Najdraži hobi mi je pisanje i komponiranje pjesama. Na Hrvatskom
glazbenom festivalu u Torontu dvaput sam osvojio nagradu žirija, a moje
pjesme bile su izvođene na Splitskom festivalu te festivalima u Požegi
i Cavtatu. Moje pjesme pjevali su Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda,
pokojni Tomislav Ivčić, Mladen Grdović, Dražen Žanko i drugi - dodaje
Kikaš, koji je financijski pomogao i snimanje filma o Međugorskoj
Gospi. Prikupio je novac i za snimanje filma “Enigma Mimara” u kojemu
je bio producent, a organizirao je i brojna gostovanja hrvatskih
glazbenika, glumaca, umjetnika i pjesnika u Kanadi.
Jedan je od najzaslužnijih za otvaranje prve Katedre za hrvatski jezik
i kulturu izvan domovine na Waterloo sveučilištu u blizini Toronta. Na
dva banketa koja je vodio prikupio je milijun dolara, što je bio
preduvjet za otvaranje katedre. Da su njegov kulturni i prosvjetni
angažman prepoznali i Kanađani, najbolje dokazuje činjenica da je Kikaš
postao član savjetodavnog Odbora za pripremu nastavnoga programa
Sveučilišta u Torontu.
- Dok sam živ i dok mogu, uvijek ću biti aktivan i pomagati u
promicanju svoje domovine - kaže ponosno Kikaš.
Od siromašnog dječaka do biznismena
Rodio sam se u predvečerje Drugog svjetskog rata. Moj otac Franjo je za rata časno obavljao dužnost žandarskog narednika pa je po završetku rata završio tri godine na prisilnom radu, a moju majku Stojku ostavio da se sama brine za sebe i nas petero djece - kaže Kikaš kojega je život poslije srednje škole odveo u Zagreb. - Nakon što sam završio Geodetski fakultet u Zagrebu, donio sam životnu odluku da odem u Kanadu. Otišao sam 1968. godine, a kada sam stigao u Toronto, nisam znao jezik. Prihvatio sam se knjige, naučio jezik, položio stručne ispite i nakon pet godina stekao pravo da osnujem vlastiti projektni biro koji projektira nova naselja te obavlja urbanističke, građevinske i geodetske poslove - kaže Kikaš.
