Više od 670 milijuna eura vrijednog voća i povrća uvezli smo lani u Hrvatsku, što je 14% ili 83 milijuna eura više nego godinu ranije. A zna li se da nam izvoznu statistiku od 225 milijuna eura "pumpa" i izvoz/provoz banana u treće zemlje u vrijednosti od oko 13 milijuna eura, kokosovi orasi, datulje, smokve, ananasi... za 6 milijuna te agrumi, za oko 35,7 milijuna eura, za koje je teško povjerovati da su to samo mandarine – jer naranača i limuna praktično ni nemamo – vanjskotrgovinski deficit u tim kategorijama i veći je puke računice od 445 milijuna eura. Zar smo toliko jadni da i uz sve poljoprivredne strategije, programe ruralnog razvoja i "ulupane" potpore u domaću poljoprivredu svake godine tonemo sve više, pitaju se mnogi. S mandarinama smo, prema posljednjim "privremenim" podacima DZS-a, lani i podbacili za oko 13 tisuća tona te je u odnosu na godinu ranije ostvaren ukupan prinos od svega 30.000 tona (u nekim najboljim godinama i više od 60.000!). To znači da nam je, kad odbijemo domaću potrošnju od oko 15.000 tona, svega 15-ak tisuća tona mandarina ostalo za izvoz, a ostatak do 39,5 tisuća tona agruma u izvoznoj statistici očito "priča" istu priču kao i banane.
U tvornici pod vedrim nebom nije lako, plastenici i staklenici, zaštitne mreže, gnojivo, navodnjavanje, zaštitna sredstva..., a naročito ljudski rad kojega kronično nedostaje – i te kako koštaju. Zna li se da smo lani proizveli oko 346 tona manje jagoda, kupusa za 5438 tona, graha za 800 tona, dinja za 618, cikle za 615, luka i češnjaka za 549 tona, te krastavaca i kornišona za 437 tona, povećanje ukupne proizvodnje rajčica za 74% (za 19.800 t, pa je ukupna proizvodnja iznosila 46,8 tisuća tona), mrkve za 56% (za 4817 t), graška za 37% (1419 t) ili paprike za 35% (3410 t) mala je utjeha. Jer, s druge strane, samo smo svježe rajčice lani uvezli za oko 32 milijuna eura, za 4,6% više novca nego 2023., dok rast količina za 24.231 t, ili 16,2% govori kako nam svaka druga rajčica na tržištu iz uvoza. Očito je i dalje najisplativije proizvoditi pšenicu i kukuruz kojih godišnje posijemo na oko 400.000 hektara – te više od polovice prinosa tih kultura izvezemo da bi nam se vratili kroz dodanu vrijednost, tjesteninu, kruh i meso. A kad pričamo o povrću – dovoljno bi nam bilo još svega 10.000 hektara za postizanje samodostatnosti, s kojom smo sada na manje od 50%, kaže konzultantica za poljoprivredu i prehrambenu industriju Zvjezdana Blažić.
Blažić ističe kako je u lanjskoj godini došlo do značajnijeg rasta proizvodnje povrća u odnosu na prethodnu godinu. Ukupno je za tržište i vlastite potrebe proizvedeno 190 tisuća tona, od čega za tržište 163.254 tone (s 29.133 t lubenica, koje pripadaju kategoriji povrća), što predstavlja povećanje od 15,5% u odnosu na 2023. No razloga za zadovoljstvo baš i nema. Primjerice, u razdoblju između 2015. i 2020. nijedne godine nismo imali manje od 200.000 tona prinosa, a 2020. čak 250.000 t na 10.221 ha. - Lani smo izvezli 58.322 tona povrća, a uvezli čak 278.323 tona, (od čega je 34.000 t zamrznuto, sušeno, privremeno konzervirano), što čini deficit od čak 220.000 tona - priča Blažić. S druge strane, potrošnja povrća u Hrvatskoj raste, s 88 kg po stanovniku u promatranom je razdoblju narasla na više od 102 kg, u što je uključena i proizvodnja i potrošnja krumpira (koja se vodi zasebno), a odvijala se na 7000 ha. Prinosi su lani iznosili 136 tisuća tona, a 2020. 170.000 t na 10.000 ha. - U takvim uvjetima i samodostatnost u proizvodnji povrća nam pada pa je 2023. bila svega 48,5%, a krumpira 46,8% - objašnjava Blažić. Lani smo tako uvezli više od 70.000 tona krumpira za 33,2 milijuna eura.
- Kada promatramo obradu poljoprivrednog zemljišta kroz godine, za svježe povrće koristi se oko 8200 ha poljoprivrednog zemljišta te još 1600 ha povrtnjaka. Stoga je jasno da nam za rastuću domaću potrošnju nedostaje još oko 10.000 ha, pri čemu valja imati na umu i da se kod nas jako malo zemljišta koristi za proizvodnju povrća u zaštićenim prostorima na kojima se mogu ostvariti značajno veći prinosi - dodaje Blažić, ističući kako su osnovne karakteristike proizvodnje povrća u Hrvatskoj nestabilnost te velike oscilacije u proizvodnji, neuređeno tržište, probleme u tehnologiji proizvodnje... Za povećanje prinosa i proizvodnje povrća potrebno je povećati površine pod navodnjavanjem i unaprijediti tehnologiju proizvodnje. Ministarstvo poljoprivrede bi trebalo promijeniti Zakon o poljoprivrednom zemljištu i usmjeriti dodjelu državne zemlje proizvođačima koji se bave proizvodnjom povrća uz točno utvrđene uvjete. To mogu napraviti i jedinice lokalne samouprave koje u svojim programima raspolaganja imaju mogućnost odrediti namjenu zemljišta za pojedine vrste proizvodnje, napominje Blažić.
- Sredstava za investicijska ulaganja u zaštićene prostore u povrtlarstvu iz Strateškog plana ZPP trebala bi biti konačno utvrđena i pažljivo programirana da se natječaj ne raspisuje samo radi natječaja nego da stvarno doprinese podizanju povrtlarske proizvodnje. Upravo je nevjerojatno da takvih sredstava do sada u raspisanim natječajima nije bilo - upozorava naša sugovornica. Optimizma u tu sumornu sliku daje činjenica da će samo u Virovitičko podravskoj županiji uskoro pod navodnjavanjem 8000 hektara, da su hrvatski proizvođači povrća krenuli s udruživanjem i gradnjom logističko distributivnih centara te da će i ulazak Podravke u poljoprivrednu proizvodnju sigurno utjecati na povećanje proizvodnje, zaključila je Blažić.
U voćarstvu dominira proizvodnja jabuka kojih je lani proizvedeno oko 7,5 tisuća tona više nego 2023. – ukupno 69,3 tisuće tona, no zbog vremenskih nepogoda, mrazeva... čak dvije trećine ih je lani završilo u kategoriji industrijske – za preradu. Ukupan uvoz voća u 2024. u RH iznosio je vrtoglavih 386,3 milijuna eura. Željko Ledinski, predsjednik Kriznog stožera Hrvatske voćarske zajednice kaže kako zbog velikih suša lani s jabukama nismo bili samodostatni ni 30%. Dobro je da se uopće i pobrala, a oštećeni plodovi, tzv. industrijska klasa, dobrim su dijelom završili u Austriji, Sloveniji u preradi u sokove, praškove i ostalo...
- Za nedjelju i ponedjeljak najavljen je još jedan oštri val mraza, a kako su voćke u cvatu bojimo se da bi nam ti dani mogli biti kobni. Od ranijeg mraza već je stradalo oko 50% ranih sorti marelica, bresaka i nektarina, 30-ak posto ranih trešanja... Nažalost, od 2012. pogodilo nas je već devet loših godina, svega tri su bile normalnije, pa proizvodnja voća u nas postaje sve više upitna i sve više je iskrčenih površina. Mjere poljoprivredne politike nisu omogućile da voćari od početka imaju mogućnost navodnjavanja, odnosno orošavanja iz EU fondova, tek se zadnje dvije godine mogu javljati na natječaje, a sada je za mnoge kasno. Zato je došlo do značajnog smanjenja površina pod voćnim kulturama. Nauštrb njih pojavile su se lijeska, orasi... koji su se sadili samo zbog poticaja, a ozbiljni proizvođači voća su nestali. U zadnjih 15-ak godina samo je na mom području općine Rovišće voćarstvo s oko 120 ha palo na 20-ak ha, odnosno na četiri srednja i veća proizvođača, koji si previše uložili da bi se povukli - rekao je Ledinski. Dodaje kako su općenito veliki problemi s natječajima, s Agencijom za plaćanja koja se trudi da voćarima na svaki način umanji poticaje, s bankama oko osiguranja nasada...
- Toliko je problema da se bojim da ćemo u Hrvatskoj ostati bez voćnjaka. Prije 15-ak godina u Hrvatskoj se samo jabuke proizvodilo oko 120-150 tisuća tona, a prošle jeseni jedva 30-ak tisuća za konzumaciju pa sada u trgovačkim lancima dominira uvozna. To je dovoljan podatak da je stanje alarmantno, pogotovo ako se zna da nam je jabuka u Hrvatskoj glavna voćna vrsta. Krušaka gotovo uopće nemamo i već od početka jeseni uvozimo ih iz Srbije i BiH, šljiva imamo jako malo, trešanja isto tako... A i kad krenu trešnja i jagoda, paralelno krene uvoz iz Španjolske i Grčke kod kojih je proizvodnja na kraju – i to po dampinškim cijenama kojima se u startu ruši cijena domaćim voćarima - objašnjava. Poljoprivredne strategije nema, nema ni regionalizacije proizvodnje da bi se znalo što se gdje preporučuje saditi jer ne može sve svugdje dobro uspijevati, savjetodavna služba uopće ne radi svoj posao pa na mrazištima sadimo voćke koje svake godine uništi mraz..., nabraja. - Imate i shemu školskog voća koja je zamišljena da nam djeca jedu domaće, kvalitetno voće, od domaćih, lokalnih proizvođača, a najveći prodavači tog voća su firme i j.d.o. - i koji nemaju proizvodnju i uvoze voće. I nikoga to ne zanima - zaključio je Ledinski.
Otvori KEKS Pay
Za save su krivi drugi, samo ne mi ovako lijeni i pohlepni. Nista nam se ne isplati proizvodit, a Poljacima se sve isplati.