Razgovor sa zadarskom košarkaškom legendom, jednim od pet najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena, vodili smo u njegovu "dnevnom boravku". Naime, svakog prijepodneva Giuseppe Giergia provede barem dva sata u popularnom caffe baru "Lovre", na Narodnom trgu, gdje legendarni Pino sa svojim standardnim prikama Draženom, Perom, Vilijem, Borbenom... ćakula o svim bitnim i nebitnim događajima i stvarima koje nas okružuju.
Kako bi naši mlađi čitatelji lakše shvatili o kakvoj je igračkoj veličini riječ reći ćemo da se dobar dio čuvenog slogana "Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku" odnosi upravo na njega i na, dakako, neprežaljenog Krešimira Ćosića. A upravo je Giergia u jednoj prilici vratio visokog i krhkog Krešu na klupski trening i to nakon što ga je jedan procjenitelj talenta etiketirao nedovoljno talentiranim.
- S obzirom na njegovu krhku staturu djeca su Krešu, a djeca znaju biti okrutna, zvala Aušvic pa se jedno vrijeme nije htio skidati iz trenirke. Ja sam ga uzeo pod svoje pri čemu je on neko vrijeme trenirao s tamponima u nosu jer mu je išla krv na nos. Izdržao je tu torturu, dišući isključivo na usta, i postao igračina.
Kriva procjena Krešinih krajnjih mogućnosti dogodila se i u oči Svjetskog prvenstva u Montevideu (1967.).
- Tada je izbornik Žeravica htio voditi jednog beogradskog centra Marojevića. Ja sam tada reagirao rekavši da onda niti meni u putovnici nije potrebna ta viza pa je 19-godišnji Krešo ipak zaigrao na tom Svjetskom prvenstvu na kojem smo osvojili srebro. Kada sam ja govorio da će Krešo biti najbolji centar Jugoslavije si su se sprdali sa mnom a kada je on to postao onda su se odjednom javili mnogi njegovi "učitelji".
Osim tog srebra, osvojio je ovaj hitronogi razigravač i svjetsko srebro četiri godine prije (1963) ali i naslov doprvaka Europe 1965. A upravo je te godine osvojio prvi od pet naslova prvaka sa Zadrom, od kojih je bio posljednji onaj osvojen 1975. kada mu je bilo 38 godina i kada je proglašen s najboljeg igrača Prvenstva tadašnje SFRJ. Premda je još uvijek bio u igračkoj moći, na Olimpijskim igrama u Meksiku (1968.) i Svjetskom prvenstvu u Ljubljani (1970.) nije ga bilo iz sljedećeg razloga.
- S obzirom da ste u našoj košarci igrali amaterski, iz zadovoljstva, da bih nešto zaradio otišao sam raditi kao trener u Goriziju pri čemu sam, za ulazak u najviši rang, dobio sedam milijuna eura. I tu sam zaradio za stan od 135 četvornih metara a mogao sam si priuštiti i tip Citroena kakav je, recimo, vozio i francuski predsjednik De Gaulle. Dok su neki stanove dobivali mukte ja sam ga morao sam platiti. Zaraditi sam uspijevao i kada me je trener Đorđo Zdrilić puštao da u Italiji igram ekshibicijske utakmice koje su bile dobro plaćene. Šteta je bila ne iskoristiti to što me tadašnji talijanski tisak zvao "Božjim sinom" dok sam u svojoj zemlji pak bio sin državnog neprijatelja.
Jedno od većih igračkih priznanja, ali neizravno, svakako je bio i dopis od Hrvatskog košarkaškog saveza na adresu skopske lokacije na kojoj je služio vojni rok.
- Sadržaj tog pisma u šatoru mi je predočio jedan plemeniti general rekavši mi da su na moje ime primili tri pisma i da se jednom od njih vojne vlasti zamoljavaju da me puste na revijalnu utakmicu protiv američkog Dream Teama koji je bio na turneji po Europi i to sa sastavom kojeg su činili najbolji svjetski košarkaši tog vremena poput Boba Cousyja, Billa Russella, Oscara Robertsona, Jerryja Lucasa, Boba Pettita, K.C. Jonesa... General me pustio a ja sam onako nespreman, bez treninga, pred osam tisuća gledatelja Amerikancima na Šalati zabio 22 koša što su Sportske novosti popratile s naslovom "Velemajstorska igra Đerđe". U utakmici igranoj u karlovačkom Šancu, mislim 16 ili 17 koševa. I dok smo mi zagrebačku utakmicu izgubili s 22 koša Srbi su na Tašmajdanu izgubili 52 razlike. Inače, kada sam se došao javiti tadašnjem predsjedniku HKS-a Cindriću onako u uniformi, s vojničkim rancem, on mi je odgovorio: "Hajde, vojniče, ne zajebavaj, ti si već deseti vojnik koji se predstavio kao Giergia".
Zanimalo nas je, dakako, što su bili sadržaji preostala dva pisma.
- Drugo pismo bilo je od Košarkaškog saveza Jugoslavije koji je molio da me puste na pripreme za Olimpijske igre u Tokiju no kako sam trebao biti još 25 dana u vojsci dotični general me pustio uz moje obećanje da ću se vratiti i odraditi i te dane i potom razdužiti opremu. Treće pismo stiglo je pak iz zadarskog vojnog odsjeka u kojem stoji kako sam ja sin državnog neprijatelja i kako su članovi moje obitelji, pa tako i ja, antidržavni elementi. Kada sam odslužio i tih 25 dana general mi je napisao karakteristike dodavši i ovo "reci ti tim idiotima u Zadru da si ti ova osoba kakvu ja opisujem".
Da bismo sve bolje razumjeli morali smo se vratiti u Pinovo djetinjstvo.
- Nakon što je završio Drugi svjetski rat ja kao osmogodišnjak hrvatski nisam znao pričati pa sam ga, da bih mogao pratiti nastavu, godinu dana učio privatno. Znam se našaliti da sam tako barato s padežima da sam neke sugovornike pogađao u koljeno a druge u glavu. Tako sam u prvi razred krenuo sam devet godina pri čemu je nastavnik mislio da sam ponavljač a ja sam mislio da on misli da je meni prezime Ponavljač. Kada sam se pobunio on je zapisao Đerđa s čime sam se ja složio. No, kako smo mi bili dobrostojeća obitelj, jer je moj otac bio veleposjednik, njega su zatvorili a to je bio najlakši način da nekoga opljačkate pa su tako nama uzeli 80 tisuća četvornih metara zemlje i srušili nam kuću. Nije tata ništa zgriješio nego je i u Jugoslaviji trebalo, kao u SSSR-u, uništiti kulake. A opljačkati čovjeka bilo je najlakše ako ga proglasite državnim neprijateljem. Sjećam se da smo nakon toga bonove za hranu odnosno točkice krišom morali kupovati od onih koju su ih imali.
U međuvremenu je otac sinu zabranio da se bavi nogometom.
- Kada sam izvodio škarice, bio sam u zraku gurnut, i nisam se dočekao kao obično nego sam pao na desnu ruku i slomio ju. Tada mi je otac rekao da odem igrati košarku jer je to manje opasan sport.
I mali Giuseppe je otišao i stasao u velikana tog sporta koji će, doduše, imat turbulentnu karijeru, ponajprije iz političkih razloga. A prvi problem s režimom bivše SFRJ doživio je već s 16 godina.
- Prigodom jednog gostovanja u Beču, a bilo je to 1953., ondje su odlučili ostati moj trener Isidor Maršan, njegov brat Benito i moj stariji brat Tonči što je protumačeno kao antidržavni čin. I od tada kreću moji problemi, jer se smatralo da ću kada odrastem i ja to učiniti pa su me po povratku izbacili iz kluba. A takav status rezultirao je da sam čak tri puta u svom gradu završio u lisicama.
Prvi put zbilo se to u godini osvajanja europskog srebra u Moskvi (1965.).
- Zamislite, tužio me trener Enzo Sovitti, Udbin denuncijant, da sam u Moskvi govorio protiv Staljina. S obzirom na to da su krajem Drugog svjetskog rata svi igrači Zadra bili Talijani njega su infiltrirali u klub kao doušnika a jedva da je znao igrati.
Izvjesna nepravda dogodila mu se i 1963., nakon povratka sa Svjetskog prvenstva na kojem je reprezentacija SFRJ osvojila srebro a Pino je izabran u najbolju petorku.
- Mi smo tada prvi put pobijedili najjače reprezentacije, Sovjete i Amerikance, pa su svi važni igrači te reprezentacije od svojih gradova dobili novčane nagrade a ja sam za nagradu poslan u vojsku, u Skopje koje je bilo poharano velikim potresom. Stoga sam ustajao svaki dan u četiri ujutro kako bih s pijukom i lopatom, čistio ruševine.
Što ste pak to pričali u Glasu Koncila pa da ste opet završili u lisicama?
- Bilo je to 1974. kada sam rekao da smo mi katolička obitelj, da poštujemo katoličke blagdane i da ja imam sve sakramente. Kazao sam i da sam ministrirao u crkvi Svetog Ivana u kojoj sam se, kasnije, i oženio. I zbog toga sam morao na razgovor u lisicama, u marici s psima. Zacijelo u svrhu zastrašivanja.
Što ste pak "zgriješili" devet godina kasnije, tada već u igračkoj mirovini?
- Te 1983. Zadar je bio na turneji po Australiji a na utakmicu protiv njihove reprezentacije došli su navijači i sa šahovnicama na svojim navijačkim rekvizitima. Tadašnje klupsko vodstvo reklo je da mi nećemo igrati utakmicu ako te navijače domaćin ne istjera van. Australci su na to rekli da je to slobodna zemlja i da ti ljudi imaju pravo navijati poručivši nam da ako ne želimo igrati možemo kući. Na koncu smo mi tu utakmicu odigrali, igrači su otišli na kupanje a ja sam ostao u kafiću. Ondje sam se slikao s nekim ljudima iz hrvatske emigracije što je, po povratku u zemlju, interpretirano kao moje druženje s ustašama.
Za kasnije optužbe da je kao direktor Zadra pronevjerio novac ne prikazujući porezno onaj s kojim su plaćani Amerikanci kazat će da je to samo nastavak ove priče.
- Petnaest godina sam se ja povlačio po sudovima, a bio je to samo nastavak cipelarenja, da bi prošle godine bio oslobođen bilo kakvih optužbi. No, čut će me zbog toga.
Kad smo već kod sudske problematike zamolili smo ga da nam pojasni što se to zbilo na Svjetskom prvenstvu u Torontu (1994.) gdje je Hrvatsku trenerski predvodio od svjetske bronce? Dojam je da nije imao baš jasnu predodžbu kako bi neke neslane šale i vicevi mogli djelovati na jednu damu u uniformi.
- Već sam to pričao. U hotelu u kojem smo odsjeli bila je jedna policajka, podrijetlom Talijanka. Znala je da sam izbornik jer me mogla vidjeti na televiziji da vodim utakmice. Kada je ona u jednoj prigodi sjela pored mene i naručila čaj s limunom ja sam ju pitao mogu li joj postaviti jedno pitanje pomalo neugodno. Na njeno "samo pitajte" ja sam ju pitao zna li ona razliku između sperme i limuna. Kada je rekla da ne zna, rekao sam "probajte limun". U drugoj prilici sam joj rekao da sam stručnjak za hortikulturu ali međunožja i tako sam završio kod suca za prekršaje. Krenule su odmah priče da sam ju pokušao silovati a da doista jesam vjerojatno bih još bio u zatvoru. A nisam ju ni taknuo.
A o svemu tome, kaže, piše i u knjizi koja bi trebala izaći za nekoliko mjeseci.
- Svi materijali su napisani samo ih treba digitalizirati a zvat će se "70 godina mržnje i progona".
A među tim koricama bit će zacijelo i anegdota o tome kako ga za američku Košarkašku kuću slavnih, u kojoj imamo pet počasnika (Ćosić, Petrović, Novosel, Rađa, Kukoč), nije kandidirao njegov matični klub Zadar nego onaj (Voštarnica) u kojem se rekreirao.
- To vam puno govori o tome kako se moj klub kojem sam kao igrač a potom i trener i direktor donio dosta trofeja odnosi prema meni. Uostalom, kada sam bio trener Gorizije, a tada nije bilo niti Ćosića, ja sam dolazio vikendom i igrao za Zadar da ne bi ispao iz Prve jugoslavenske lige.
No, vratimo se mi ljepšim temama kao što je ona, recimo, o tome tko su u njegovim očima petorica najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena.
- Ja bih rekao da su to Krešo Ćosić, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Petar Skansi i Nikola Plećaš.
A Giergia je bio sjajan razigravač ali i dobar strijelac pri čemu je u jednom dijelu karijere bio prilično samouk.
- Imao sam u Americi tetu Danku koja mi je poslala vrpcu s igrama slavnog beka Boba Cousyja a taj zapis mi je u kinu Pobjeda puštao jedan moj prijatelj, Ćurković se zvao. Cousyjeve sam poteze kopirao pa sam tako naučio i dribling iza leđa i dribling kroz noge što me učinilo generacijski dominantnim pa me je na pritisak igrača Sovitt vratio u momčad ali kao 13. prase. Na koncu sam postao igrački toliko vješt da sam, reći će vam to mnogi suvremenici, mogao igrati u NBA ligi. Tko zna, da je mogao i da tada nisam bio u vojsci možda bi me i slavni Bostonov trener Red Auerbach, trener one Dream Team selekcije koja je gostovala u Hrvatskoj, poveo sa sobom.
A s obzirom na to kako danas vitalno djeluje mi bismo ga rado poveli na hakl u društvo 60-godišnjaka bez obzira na to što je njemu 27 godina više. Po dojmu kojeg je ostavio za ovog razgovora slobodno ćemo ustvrditi da je on najvitalniji 87-godišnjak kojeg smo ikad sreli.
- Očito imam i dobru genetsku predispoziciju no kada su u pitanju metode treninga i briga o vlastitom tijelu ja sam bio disciplinirana osoba znatno ispred svog vremena. A svi su se sprdali kada bih ja radio jogu na što bih ja znao reći "pa da, vi ste svi pametni, a meni glava služi samo da stojim na njoj". No, mnogih od tih kritičara više nema a ja sam još tu.
A ljudi koji vode hrvatsku košarku zamjeraju mu da je proteklih godina na istu temu prosipao samo žuč.
- Pa ne prozivam ih je već ih prozivaju njihovi rezultati. Hrvatska je bila košarkaška velesila a vidite gdje je sada. A kada sam ja kao izbornik 1994. osvojio svjetsku broncu poprilično su me popljuvali. Pa Dalmacija je nekad proizvodila svjetske aseve pa sam ja jednom zgodom tadašnjem predsjedniku Košarkaškog saveza Jugoslavije predložio da na jedno veliko natjecanje ode reprezentacija Dalmacije koju bi, između ostalih, činili Tvrdić, Šolman, Skansi, Ćosić i ja na što mi je on rekao da mu to smrdi na separatizam - prisjetio se Giergia kojeg pamćenje još uvije jako dobro služi u što smo se mogli uvjeriti kako barata imenima i datumima iz svoje prošlosti.
Otvori KEKS Pay
Veliki čovik, legenda, fizički i psihički zdraviji od 50% 50-godišnjaka- ali jakoooooo težak karakter.