Tomislav Ivić nas je prije točno četiri godine napustio, svega šest dana prije 78 rođendana. Ostavio je time veliku prazninu u hrvatskom nogometu i sportu uopće. Jer, rijetki se ne bi složili da je riječ o našem najboljem treneru, ali i s 15 različitih naslova jednim od 20 najtrofenijih u povijesti nogometne igre.
Rodio se 30. lipnja 1933. godine gdje je i preminuo - u Splitu. A već sa 17 godina njegov životni poziv mogao se naslutiti. Ušao je u nogomet, a sve je počelo u RNK Split da bi u najvećoj ljubavi, Hajduku, odigrao svega 11 utakmica. Jasno, shvatio je da kao igrač ne može napraviti sve o čemu je sanjao i vrlo brzo počinje pristupati nogometu na drugačiji način, sa strane.
Trenersku karijeru dugu 39 godina započeo je 1967. godine, ponovno u RNK Splitu. No nakon samo jedne godine odlazi u Hajduk i preuzima mlađe kategorije, da bi 1972. nakratko otišao u Šibenik i vratio se nakon par mjeseci u Hajduk. Sve ostalo je povijest. S bijelima osvaja dvije titule prvaka Jugoslavije u sezonama 1973./74. i 1974./75., a uz to je osvojio i četiri kupa (1972., 1973., 1974., 1976.), a način na koji je to napravio uistinu je impozantan. Priključio je 1973. godine mnoge juniore i malo tko im je davao šanse za naslov. No tako je uvijek bilo, Ivić protiv svih, kontra struje.
Uspjesi u Splitu nisu bili nezapaženi pa ga je 1976. angažirao nogometni gigant iz Amsterdama - Ajax. Bili su u sedamdesetima strah i trepet u Europi tako da je Ivićev transfer prošao uz mnogo pompe. Domaći mu nisu baš vjerovali jer ipak je bio samo "tamo neki trener" iz "tamo nekog Splita". To "povjerenje" vratio im je osvajanjem kupa i prvenstva, a nakon manje od dvije godine vraća se u Split, nije mogao biti dugo vani. Također, s Ajaxom je uhodao novi sustav igre - ofsajd zamku. I dan danas treneri to koriste jer to je sastavni dio igre.
S Hajdukom potom osvaja prvenstvo i 1979. godine, ali zbog neslaganja s vodstvom kluba odlazi u Belgiju. Angažirao ga je Anderlecht 1980. godine i s njime osvaja također prvenstvo i kup. Ostao je do 1983. na kormilu velikog belgijskog kluba da bi otišao u Galatasaray i tamo prvi put ostaje bez titule. Nastavilo se to kad je preuzeo najvećeg rivala Hajduka - zagrebački Dinamo. Očekivanja nisu bila posebna jer modri su imali mladu momčad, a i konačni rezultat bio je te 1984./1985. takav - završili su šesti. Nedostajao im je bod do plasmana u kup UEFA. No pamtit će se da je Ivić protiv Hajduka izborio bod (2:2) i pobijedio na Poljudu (4:2). Tih pet izgubljenih bodova koštali su Splićane naslova jer na kraju su imali 44, a prvak Sarajevo 48.
Time je završila Ivićeva avantura u Dinamu. Od 1985. do 1986. vodi talijanski Avellino, od 1986. do 1987. je u grčkom Panathinaikosu, nakon toga 1987. godine kratko u Hajduku, zatim je od 1987. do 1988. godine trener portugalskog Porta s kojim postaje prvak, osvajač kupa, pobjednik europskog Superkupa i pobjednik Interkontinentalnog kupa. Trener francuskog Paris St.Germaina postao je 1988. godine gdje ostaje do 1990. godine. Potom od 1990. do 1991. vodi madridski Atletico s kojim osvaja španjolski kup. Od 1991. do 1992. trener je francuskog Olympiquea, a od 1992. do 1993. vodi portugalsku Benficu. Portugalski Porto ponovno trenira od 1993. do 1994. godine. Od 1994. do 1996. tehnički je direktor hrvatske nogometne reprezentacije, a 16. studenog 1994. godine Palermu, u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo, u kojoj je Hrvatska pobijedila Italiju, sa 2:1, bio je izbornik.
Od 1996. do 1997. je izbornik reprezentacije Ujedinjenih Arapskih Emirata. Nakratko se 1997. godine vraća u Hajduk gdje je potpredsjednik kluba zadužen za struku, a nekoliko kola obavlja posao trenera. U 1998. godini postao je trener reprezentacije Irana, a od 1998. do 2001. godine je trener belgijskog Standarda. U francuski Olympique vraća se 2001. godine i ostaje kao trener do 2002. godine. Od srpnja pa do kraja 2004. godine šef je stručnog stožera u klubu Al Ittihad iz Saudijske Arabije. Potom je od 2004. do 2006. godine savjetnik u Standardu iz Belgije.
Uspjeha je mnogo, a da su kod nas vodstva klubova, prvenstveno Hajduka, pratili viziju svoj najvećeg vizionara i trofejnog trenera, rezultati bi bilo još i bolji. Najbolje to opisuju njegove riječi o naslovima sedamdesetih godina i neuspjesima u Europi. Prenio ih je sportski kroničar Jurica Gizdić.
- Kao i svaki klub, Hajduk je počivao na logistici, struci i igračima. U sve tri komponente Hajduk je u to vrijeme prerastao Jugoslaviju. E, ali ne i Europu. Za bit prvak Europe valja udovoljiti u sve tri. Nisam ni ja tada bio onaj najbolji, i ja sam rastao zajedno s momčadi. Da je taj klub ostao na okupu, sigurno bi bio prvak Europe i postao bi jednom stalnom vrijednošću. Čim je jedan od tri faktora napukao, Hajduk je počeo padati. Prvo sam otišao ja i bilo je odmah slabije, onda su otišli pojedini igrači, a najgore stanje zavladalo je kada je otišao Tito Kirigin. Bez njega Hajduk je ostao bez vizije.
>> Preminuo najveći hrvatski trener Tomislav Ivić
Koja karijera i uspjesi, čovjek ispred svog vremena, revolucionar, čovjek od kojeg je mourinho učio, ostaje jedino žal sto mu nismo dali ozbiljnu priliku da nam stvori svoje nasljednike, čovjek s dugodisnjim vizijama. Veliki šjor Ivić!