U sklopu dvodnevnog programa zadarskog 3x3 Fiba World Toura trebala se odigrati i utakmica poznatih, ponajprije bivših košarkaša, ali i sportaša iz drugih sportova. Nažalost, Majka Priroda odlučila je taj događaj sabotirati, što nas ipak nije spriječilo da porazgovaramo s akterima nesuđene utakmice, odreda bivšim hrvatskim reprezentativcima i igračima euroligaškog kalibra, Krunom Simonom, Markom Popovićem, Markom Tomasom i Lukom Žorićem i svima je bilo žao što se njihov hakl nije dogodio.
A s njima smo razgovarali o tome jesu li oni guštali u haklanju i koliko je košarka tri na tri pridonijela njihovim karijerama kasnije.
– Meni je to pomoglo jako puno. Oblikovalo me kao igrača, ali i karakterno. Ta ulična košarka bila je surova, a igrajući je, razvijao si čvrstoću i drskost. Ona te učila kada smiješ biti drzak, a kada moraš prešutjeti neke stvari jer kao klinac igraš i protiv igrača od 40 pa i 50 godina – rekao je Marko Popović (Valencia, Efes, Žalgiris) dodavši da je "street basketball" bio i "trening" strpljenja.
– Prvo se čekao red da bi se uopće moglo igrati, a kada bi izgubio, opet bi čekao. U našem kvartu Bili brig to je bilo jako popularno. To igralište zvali smo Jordanovim dvorištem jer su bili iscrtani Bullsi i Jordan. Na tom igralištu se svake godine održava i ljetni turnir, takozvani Jordanov kup, i ja sam prošle godine prvi put sudjelovao.
Žorić: Na basketu učiš finte i cake
Još je jedan bivši reprezentativac košarkaški odrastao na betonskim igralištima grada košarke, a to je Luka Žorić (Cibona, Unicaja, Fenerbahçe).
– U vrijeme mojeg odrastanja, dakle 90-ih, košarka je u Zadru bila doručak, ručak i večera. Igralo se na svakom uglu. Ja sam imao igralište pored kuće, ali i ispred škole. Po gradu je bilo na stotine koševa. Većini klinaca to je bio prvi sport i na basketu se rodila moja ljubav prema košarci. Igrajući basket, imao si priliku učiti raznorazne finte, sitne cake i prijevare i to bi se kasnije u karijeri vidjelo i u pravoj košarci – kazao je Žora i dodao:
– Basket se igra na puno manjem prostoru pa razvijaš te neke sitne vještine, a moraš i brže misliti pa ti je onda na velikom prostoru sve nekako lakše.
Baš o tim vještinama, korisnim u košarci pet na pet, govorio je i Kruno Simon (Unicaja, Milano, Anadolu Efes), nekad prvak Europe s Efesom, a danas sportski direktor Hrvatskog košarkaškog saveza.
– Velikog sam uvjerenja da današnjim klincima to nedostaje, da mane koje kod njih primjećujemo proizlaze iz toga da nisu odigrali dosta utakmica na asfaltu sa starijim dečkima. Današnji naraštaji su za to zakinuti, za razliku od moga, mi smo "odrasli" na ulici baveći se ne samo haklom nego i drugim sportovima.
Evo što se, po Kruni, moglo naučiti na asfaltu.
– Na haklu znaš da će te netko udariti laktom, da će ti postaviti nogu i, ako si mlad, nećeš zvati faul pa se tako razvija i karakter. Tada se znalo, pobjednička trojka ostaje, a ako izgubiš, čekaš i više od sat vremena, a nikome nije u interesu da ispadne jer to znači kraj dana pa su se svi borili iz petnih žila.
I Marko Tomas (Real, Fenerbahçe, Cibona) jako dobro pamti svoje dječačke haklove.
– Kao klinac sam često haklao, bio nam je to sastavni dio treninga, a i svaki slobodni trenutak koristio sam za odlazak na vanjska igrališta. No, nakon 15. godine prestao sam igrati zbog ritma treninga i utakmica u organiziranoj košarci. I to mi je pomalo i žao jer hakl te potiče na bržu pripremu šuta i brži izbačaj, a i zabijaš koševe iz svakojakih pozicija, kakvih u treningu pet na pet nema.
U društvu košarkaša vidjeli smo i jednog jedriličara jer je i on, Mihovil Fantela, dobar dio djetinjstva proveo igrajući na jedan koš.
- Svaki kvart je imao dva terena gdje nisu bili parkirani automobili. Srećom, ja sam na Voštarnici odrastao i taj kvart je imao teren ograđen. Od tri do četiri si mogao još igrati a onda bi došli stariji. Ako fali koji igrač možda i uskočiš s njima. Uvijek se visilo. Haklao je i brat Šime i usudio bih se reći da je i bolji od mene, on je imao vica u igri, i za nogomet i košarku.
Tri na tri je znatno drugačiji
Svu četvoricu košarkaških asova pitali smo je li ih iznenadilo to što je u međuvremenu košarka tri na tri postala olimpijski sport i što misle o tome.
– To mi je drago jer koliko god da je blizu košarci pet na pet toliko je to i različit sport. Tri na tri je puno dinamičniji. Tu ne trebaš biti fizički moćan, ali moraš biti tehnički potkovan, brzo misliti i anticipirati – kazao je Marko Popović, a Kruno Simon se nadovezao:
– Bez omalovažavanja bilo koga, tri na tri je ozbiljniji od nekih sportova koji su postali olimpijski. Nov je sport, još u ekspanziji i dobar je za popularizaciju košarke, a predstavlja i priliku za one koji u pet na pet nisu dosegli neku visoku razinu da preko ovog sporta dođu čak i do Olimpijskih igara.
Kad smo kod Olimpijskih igara, Žorić se s prijateljima na tu temu nekoć šalio.
– Kada je tri na tri postao olimpijski sport, mene je to iznenadilo pa smo se tada šalili da imamo drugu priliku otići na Olimpijske igre. No, čak i da smo turbo spremni, pitanje je kako bismo prošli s profesionalcima tri na tri jer, koliko vidim, to je sasvim drukčiji sport.
A 3x3 tako doživljava i Marko Tomas:
– Vidi se da je to neka nova energija, da je to ljudima zanimljivo jer se igra u središtima gradova. To i onima koji nisu od košarke postane zanimljivo. Tri na tri je rastući sport i baš je dobro da je postao i olimpijski.
Otvori KEKS Pay
dokad više ofe floskule..vremena se mijenjaju a ne razumijem ovaj hype oko 3x3!! Jučer pokušao gledati, pa to je negledljivo!!! Tko to gura i kako je postalo olimpijski sport nije mi jasno!! Zašto ne rukomet u vodi ili vaterpolo na pijesku npr...