Uz psihologa Luku Škrinjarića, muškoga gimnastičkog izbornika Vladimira Mađarevića, voditeljicu tima zdravstvene skrbi HOO-a Davorku Herman Mahečić, voditeljicu odjela za edukaciju i razvoj trenera Hrvatskog rukometnog saveza Lidiju Bojić Čačić, sudionik tribine o mentalnom zdravlju trenera održane na Kineziološkom fakultetu bio je i vaterpolski izbornik Ivica Tucak.
Prvo pitanje upućeno njemu bilo je kako si pomaže na terenu, tijekom utakmice i kad su emocije uzavrele.
– U trenerskom poslu najzahtjevnija je ravnoteža emocija između uspjeha i neuspjeha. Između dobivene i izgubljene utakmice. Kao trener ne smiješ si nikada dopustiti da upadneš u bilo kakvu zamku emocija i to nije lako – kazao je Tucak i naveo neke primjere iz svoje izborničke karijere:
– Bilo je to prije desetak godina. Igrali smo utakmicu Svjetske lige koja nam je značila izravan plasman na Olimpijske igre u Riju i izgubili smo od Brazila, vođenog od Ratka Rudića, koji smo pobjeđivali s desetak pogodaka razlike. A tu smo utakmicu izgubili deset razlike. Trenutak tog poraza je trenutak kada se urušava sustav vrijednosti unutar momčadi i vjera u vlastite sposobnosti, a sutradan te čeka utakmica protiv Mađarske, jedne od najboljih reprezentacija svijeta. Kako tada momčadi zadržati u pozitivnoj napetosti da se sve ne uruši. Dovoljna je jedna negativna gesta, jedno pogrešno obraćanje, i sve će se urušiti. Tražiš odmak, da se sve slegne na neku normalnu razinu da bi uopće mogao davati upute za utakmicu koja te čeka i koja je važnija od ove prethodne.
U tom dijelu obraćanja auditoriju spomenuo je Tucak i primjer kada i euforija može negativno djelovati. Tijekom tribine, koju su slušali studenti, treneri, sportskih psiholozi, fakultetski profesori..., stekao se dojam da si je izbornik zapravo i predbacio što nakon briljantnog četvrtfinala i polufinala nije stišao euforiju uoči pariškog olimpijskog finala sa Srbijom.
– Pa da. Iako nisam osjetio to. Oni su potpuno vladali situacijom, ali mislim da smo negdje pogriješili. Iako, kada bih radio analizu te utakmice, ustvrdio bih da nam je falio koji blok više, koja obrana više. Nismo bili pravi. Uvijek moraš krenuti od sebe. Kada je posrijedi reprezentacija, uvijek to činim, pokušavam prvo analizirati svoje pogreške. To sam rekao i nakon ovogodišnjeg Prvenstva Europe u Beogradu, gdje sam definitivno previše toga dopustio. Ništa nam nije odgovaralo, od hrane, lopti... sve sam to puštao. To su normalne ljudske pogreške, bitno je samo biti svjestan da ste ih radili, a ja jesam svjestan da sam radio određene pogreške, na kojima ćemo svi zajedno raditi.
To šesto mjesto na Prvenstvu Europe i sam Tucak doživio je traumatično.
– U takvim situacijama upadate u stanje koje nije normalno. Koliko god imao iskustva, ne mogu još naći način da pomognem sebi u trenutku poraza, kada se nešto izgubilo. Padam u stanje anksioznosti, u kojem mi ne treba nitko. To je neko stanje depresije, koje može rezultirati i zdravstvenim problemima. Nisi više svoj, udah više nije uobičajen. Ja, koji se trudim biti u fizičkoj formi, dolazim u stanje da na orbitreku ne mogu provesti pet minuta.
U ulozi izbornika Tucak je već 14 godina. Za što mu treba više vremena, za povratak u normalu nakon euforije ili nakon neuspjeha?
– To nije usporediva priča. Lijepo je kada se pobjeđuje, postižu lijepi rezultati, ali je i teško kada se gubi. Puno sam puta rekao da je jutro nakon poraza nešto najbolnije što se može dogoditi. Kada ste u stanju stresa, pojačanih emocija, niste toliko racionalni. Kada sve to padne, kada dođe do teškog buđenja, suočavanja sa samim sobom, s pogreškama koje su napravljene, s neispunjenjem svojih želja, ciljeva, onda su to teški momenti. I često te bace u neka stanja. Ja tada bježim od svih, pa čak i od dragih ljudi, od rodbine, prijatelja, koji žele pomoći. Oni tvoji najbliži zaslužuju da im posvetiš malo pažnje, no tada to nisi u stanju. To su teški momenti, no svaki posao nosi svoju težinu. Način života sportskog trenera je poseban i ako ga ne živiš onako kako treba, onda se time ne treba ni baviti.
Nisu stres samo neostvareni ciljevi već je stres i kada nekom starijem igraču morate reći da je prekobrojan.
– Upravo dolazeći na ovu tribinu, imao sam razgovor s jednim starijim igračem o tome da ćemo morati povući kočnicu u našoj suradnji, koja traje od mog dolaska na izborničku funkciju. Nije to lako, to troši, to je teško. Ja te momke doživljavam kao svoju djecu s kojom sam prošao i lijepih i bolnih trenutaka. Sve te to skupa ojača te čini i boljim trenerom i čovjekom. Porazi su dio života, ali uvijek treba biti normalan čovjek i to u svom radu nastojim biti. Imam sreću da surađujem s novinarima koji su normalni ljudi, koji to vole i koji su tu da kritiziraju i mene i reprezentaciju. To je sreća, no imao sam i peh da nisu svi bili takvi pa to tako i prihvatiš. Nastojim prihvatiti poraz kao dio života iako mi to nije lako jer sam temperamentan čovjek i ne prihvaćam to tek tako.
Koliko je obitelji trebalo vremena da se navikne na njegovu ulogu, njegove rutine?
– Oni to žive na način na koji živim ja. Znaju da kada se izgubi utakmica, nema poziva ni poruka. Znam sjediti sam po mjesec dana, bez potrebe za društvom, sabirući svoje misli, tražeći zaključke. Tada bježim od ljudi, nisam dobar za njih. No kada prođe neko vrijeme, vraćaš se u normalan život. A da sve to ostavlja tragove na zdravlje, tu nema nikakvih dvojbi.
S obzirom na to da se novi olimpijski ciklus zahuktao, a da u našoj reprezentaciji ima veterana koji su bliži 40. nego 30., smjena naraštaja očito je nužna.
– Jest, i ona će se događati već sada na Svjetskom kupu koji nam slijedi početkom travnja. Slijede određene promjene. Imamo još nešto što pripremamo u bliskoj budućnosti. Da, bit će novih stvari.
Nakon šestog mjesta na Prvenstvu Europe, iz ove perspektive gledano, čini se da se uvođenje mladih snaga u nacionalnu vrstu moglo dogoditi već u Beogradu. No to je sada rezoniranje naknadnom pameću.
– Ne. Svi smo se složili da idemo s najjačom mogućom momčadi pokušati osvojiti još jedno odličje. Možda smo bili i malo previše kritični. Istina je, kritika treba postojati jer samo dobra i osnovana kritika sutra te čini boljim. No, rekao sam, mi smo od Grka, pa i Talijana izgubili na jednu loptu. Ono što je pokvarilo cijeli dojam jest ta utakmica za šesto mjesto sa Španjolskom, koju nismo bili u stanju odigrati, a nije nevažno završiti natjecanje pobjedom, zbog boljeg završnog dojma. No to je utakmica koja nikome nije trebala i nakon samo 24 sata nismo bili u stanju odigrati nijedan milimetar bolje. Da smo imali 48 sati odmora kao Španjolci, sve bi to drukčije izgledalo. A Španjolci su bili glavni favoriti za zlato pa su na kraju završili na petome mjestu.
Otvori KEKS Pay
