Nakon 21 godinu trofejnog posta, košarkaši Splita konačno su osvojili jedan domaći trofej. Pobijedivši u finalu Alkar (77:60), žuti su osvojili Kup Krešimira Ćosića, a za kormilom tog pobjedničkog broda nalazio se Veljko Mršić, nekad i sam igrač, ali i trener tog kluba. Premda nije naglašeno euforičan tip, i Veljko je uživao u dočeku koji su njemu, stručnom stožeru i igračima priredili vjerni navijači, njih 500-tinjak.
– Slavilo je to mikrookruženje koje živi za klub, ono oko i unutar dvorane, ali ništa izvan toga. Mi smo ipak u zavjetrini Hajduka.
Koliko ovaj, toliko željeni i toliko čekani trofej može utjecati na posjećenost Gripa u ostatku sezone?
– Mi smo se nadali da ćemo s našim zalaganjem i igrama s 500-600 ljudi doći na 1000, a nakon toga na 1500 do 2000. A za to je jako bitno da se stvori sinergija s navijačima jer onda izvlačiš atom više, a kada tako radiš onda i napreduješ. Jedino to nas može podignuti na stepenicu više. Ta sinergija okoline najveći je motivator za napredak, stvaranje zajedništva. Osim toga, svatko želi pobijediti, no osnovno je pitanje čega si se spreman odreći da bi pobjeđivao.
U ovom dijelu priče Mršić je posegnuo za jednim zakonom iz divljine.
– Snagu čoporu daje vuk, a snagu vuku daje čopor. Ako netko postane samostalni strijelac, on mora biti uklonjen za dobrobit skupine.
A kapetan Shorter jedan je od onih koji zna krenuti u samostalne juriše.
– Mi smo tu da ga u tome korigiramo. On je kapetan momčadi i kao stariji igrač ima neka prava. No, zbog toga imamo i puno zahtjeva prema njemu jer je naš najiskusniji igrač i jedan od najplaćenijih.
Mršić je pustio Shortera da za vrijeme reprezentativne pauze skokne do Amerike. Hoće li se vratiti na vrijeme?
– Vidjet ćemo. U takvim situacijama s Amerikancima zna se dogoditi da im se uvijek netko razboli, ili čak i umre, ili im istekne putovnica, ili se pak nešto četvrto dogodi što iziskuje od njih da se ne vrate na vrijeme.
Je li kod preuzimanja momčadi novi trener Splita imao osjećaj da igrači osjećaju kompleks manje vrijednosti?
– Ne vjerujem da je to kompleks, ali stvorio se neki zazor, respekt prema njima zbog tih rezultata iz prošlih sezona. Stalno se pričalo o osvajanju trofeja i onda se i u tome stvorio strah od poraza. Ljudi znaju reći da se netko uplašio pobjede. No, to ne postoji. Nitko se ne boji pobjede, a svi se boje poraza. Možda se baš to osjećalo i ova je pobjeda možda neki zalog za buduće utakmice sa Zadrom.
Zanimljivo je da je Mršić svoj prvi trenerski angažman imao baš u Splitu.
– Zbilo se to prije 19 godina. Dotad nisam nigdje stažirao. Sportski direktor kluba bio je pokojni Pero Skansi, a klub baš nije bio u stabilnoj financijskoj situaciji, više je to sličilo sadašnjoj Ciboninoj situaciji. Neki su ga treneri odbili i on je posao ponudio meni. S obzirom na to da me je trenirao u nekim reprezentativnim ciklusima, on je procijenio da bih ja to mogao raditi. A ja sam i imao ambiciju postati trenerom.
Nažalost, Veljko tada nije dočekao kraj sezone.
– U regionalnoj ligi krenuli smo s omjerom 2-2, a onda nam se ozlijedio američki razigravač Stinson pa je posao organizatora igre preuzeo tada mladi Ante Delaš. Imali smo vrlo mladu momčad u kojoj je Hrvoje Perić bio najiskusniji igrač. Nažalost, dogodila nam se serija od devet poraza u nizu i ja sam dobio otkaz. A trener koji me naslijedio, Slobodan Subotić, nije do kraja ligaškog dijela natjecanja nije dobio nijednu utakmicu pa je klub završio sa skorom 2-24.
Karijeru je nastavio u talijanskom prvoligašu Vareseu.
– Iskustvo u Vareseu bilo je lijepo, no kako nisam imao njihovu trenersku licenciju nisam smio ustajati s klupe. Ti su počeci bili teški i onda je došao Valerio Bianchini kojem sam pristao biti pomoćnikom da bih učio od njega.
Nakon toga, bio je trener juniora Cibone, ali i juniorske Cedevite, na čijem je kormilu vodio vrlo zanimljivu utakmicu. A to će ga kasnije dovesti i do mjesta trenera seniorskog sastava Cedevite s kojom će osvojiti tri naslova prvaka Hrvatske.
– U finalu juniorskog prvenstva države igrali smo protiv Zagreba za koji su tada igrali Šarić i Hezonja. No, Cedevitini juniori tu su utakmicu dobili ponajviše zahvaljujući Filipu Bundoviću. I dok je Šarić na drugoj strani zabio 34 koša, Bundović je zabio 35 i osvojio epitet najboljeg igrača te završnice. Taj momak nikad nije realizirao sav svoj potencijal, a bio je jedan od najtalentiranijih igrača. On i sada s vremena na vrijeme pokaže svoj potencijal, no nikad nije doveo svoje tijelo u stanje da ga i realizira.
Bundovića, nažalost, neće biti u petak u utakmici protiv Francuske jer je ozlijeđen. Je li i Mršić kao izbornik, a to je bio od svibnja 2019. do siječnja 2022., bio u takvoj "biti ili ne biti" situaciji?
– Imao sam u polufinalu olimpijskog kvalifikacijskog turnira u Splitu kada smo izgubili od Njemačke, što je protumačeno kao neuspjeh, a ta je Njemačka u sljedeće dvije godine bila svjetski prvak i treća u Europi.
Bi li mogući prvi neodlazak na Eurobasket bio katastrofičan događaj za cijelu hrvatsku košarku?
– Sigurno je da bi to bio bolan i težak udarac, no imamo mi problema na kojima moramo itekako raditi, plasirali se mi na Eurobasket ili ne. Ako na tome ne budemo radili, opet će se ovo događati.
A koji su to problemi na kojima bi trebalo primarno raditi?
– Moramo smanjiti broj klubova u najvišem rangu, mijenjati sustav natjecanja, ali i jačati klubove. Potrebno je stabilizirati i ojačati Cibonu, Split, Zadar pa i Šibenku, klubove koji su proizvođači, koji bi trebali proizvoditi reprezentativce. Treba raditi na tome da nam liga bude jača, da imamo 8-10 klubova dobre kvalitete, da se pune dvorane, onda će iz toga proizlaziti i bolji igrači. Ako već u kvalifikacijama ne možemo računati na NBA igrače, moramo imati desetak igrača koji igraju jaka europska klupska natjecanja i još desetak reprezentativnih potencijala. A bez jakih klubova to nećemo imati.
Francuzi koji imaju puno veću igračku bazu dolaze u Jazine kao favoriti.
– To nam mora biti čak i neki temelj na kojem ćemo graditi moguće iznenađenje. Moramo na tome graditi naše zajedništvo i snažnu obranu, ostvariti sinergiju publike i momčadi. Očekivati da će ambijent u Jazinama dobiti utakmicu nije realno, no on nam može pomoći da steknemo dozu želje i volje. Moramo biti odgovorni, koncentrirani i kompaktni pa da to izbaci nekoliko pojedinaca koji će odigrati odličnu utakmicu.
