Ljetne Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine zauvijek će ostati upisane kao jedan od najblistavijih trenutaka u povijesti hrvatskog sporta. U jeku Domovinskog rata, dok se Hrvatska borila za svoje međunarodno priznanje i slobodu, njezina košarkaška reprezentacija otputovala je na svoje prve olimpijske igre pod vlastitom zastavom, ispisujući stranice koje će nadahnjivati generacije.
Bio je to trenutak nabijen emocijama, povijesni debi koji je značio mnogo više od pukog sportskog natjecanja. Dok su granate padale na hrvatske gradove, dvanaest mladića nosilo je boje svoje zemlje s nevjerojatnim ponosom i odlučnošću. Svaki koš, svaka pobjeda, odjekivali su diljem domovine kao simbol otpora, nade i neslomljivog duha. U atmosferi gdje je nacionalni identitet bio tek u povojima na globalnoj sceni, a zemlja prolazila kroz krvavi raspad bivše države, košarkaši su postali ambasadori Hrvatske, njezini najsvjetliji predstavnici. Tribine u Badaloni, predgrađu Barcelone, bile su ispunjene, a podrška je bila, kako je zabilježio New York Times, "eksuberantna", svjedočeći o posebnoj energiji koja je okruživala ovu momčad.
Put do finala bio je trnovit, ali hrvatska vrsta, predvođena legendarnim Draženom Petrovićem te uz ključne doprinose Tonija Kukoča, Dina Rađe i ostalih majstora ove igre, pokazala je iznimnu kvalitetu i srčanost. Polufinalna utakmica protiv Ujedinjenog Tima, sastavljenog od igrača bivšeg Sovjetskog Saveza, bila je drama za pamćenje. U napetoj završnici, Dražen Petrović je s linije slobodnih bacanja, 9.1 sekundu prije kraja, osigurao pobjedu 75:74, ubacivši ukupno 28 koševa.
- Veliki pritisak – rekao je Petrović nakon utakmice, svjestan težine trenutka, dodavši: Naša zemlja ima samo 4 ili 5 milijuna ljudi, a mi igramo protiv njih. Moram pogoditi slobodna bacanja.
Njegova mirnoća i odlučnost u tim ključnim trenucima bili su odraz cijele ekipe koja je igrala na krilima domoljublja i neizmjerne želje za uspjehom. Nakon te pobjede, Petrović je zgrabio hrvatsku zastavu s tribina i ponosno je podigao u zrak, simbolizirajući trijumf cijele nacije.
Finale je donijelo sraz s američkim "Dream Teamom", vjerojatno najjačom košarkaškom momčadi ikad okupljenom, sastavljenom od NBA superzvijezda poput Michaela Jordana, Magica Johnsona, Larryja Birda i Charlesa Barkleyja. Iako je ishod bio očekivan i SAD je slavio sa 117:85, Hrvatska je pružila dostojan otpor, posebice u prvih deset minuta kada je čak i povela s 25:23. Dražen Petrović je i u toj utakmici bio najefikasniji igrač na terenu s 24 postignuta koša, nadmašivši i samog Jordana koji je ubacio 22 koša. Taj dvoboj bio je najgledaniji sportski događaj te godine u svijetu, a hrvatski košarkaši su, unatoč porazu, osvojili simpatije publike svojom hrabrošću i vještinom. Sama činjenica da se mlada, ratom pogođena zemlja, našla u finalu protiv takvog sportskog giganta bila je nevjerojatan uspjeh.
Osvojena srebrna medalja bila je prva olimpijska medalja za samostalnu Hrvatsku, trenutak koji je zlatnim slovima upisan u sportsku, ali i nacionalnu povijest. To srebro imalo je zlatni sjaj jer je stiglo u najtežim vremenima, donoseći neizmjernu radost i ponos cijelom narodu. Bio je to dokaz da i mala nacija, suočena s ogromnim izazovima, može ostvariti velike snove. Uspjeh košarkaša u Barceloni postao je simbol zajedništva, sportske izvrsnosti i nepokolebljivog duha, ostavljajući trajan trag i nadahnuće za buduće generacije. Momčad koja je ostvarila ovaj povijesni uspjeh činili su: Dražen Petrović, Velimir Perasović, Danko Cvjetičanin, Toni Kukoč, Vladan Alanović, Franjo Arapović, Žan Tabak, Stojko Vranković, Alan Gregov, Arijan Komazec, Dino Rađa i Aramis Naglić. Njihova imena zauvijek će ostati urezana u srcima navijača kao podsjetnik na dane ponosa i slave.
Otvori KEKS Pay
