Ivan Kvesić, 22-godišnji karataš Hercegovine Zagreb, četvrti je pojedinac koji se izborio za nastup u finalu Svjetskog prvenstva otkako je Hrvatska neovisna.
Nakon Juniora Lefevrea (2000., 70 kg) i Danila Domdjonija (2008., 60 kg), Ivan u subotu ima priliku postati treći hrvatski borac svjetski prvak. A do takve iznimne prigode došao je nakon nekoliko dramatičnih borbi.
>> Pogledajte kako je Thompson iz ringa pjevao za Hrgovića!
– Protiv Bjelorusa Isakaua, u osmini finala, gubio sam 0:3. Primio sam nogu u glavu, potom sam uzvratio istom mjerom, a pobjedu sam izvukao kizame tsukijem.
A to vam je ono što u boksu zovu prednjim direktom, a tim udarcem izborio je i finale.
– Gubio sam 0:1, što je mom polufinalnom protivniku Turčinu Aktaşu davalo prednost za slučaj da borba završi neodlučeno. Nakon toga sam ga uspavao i poentirao za pobjedu devet sekundi prije kraja borbe. Nas dvojica ove godine imamo 2-2. On je dobivao u Premijer ligi, a ja sam na velikim natjecanjima. Dobio sam ga u četvrtfinalu Europskog prvenstva i polufinalu Svjetskog prvenstva.
Slijedi finale s Čobotarom
A dotični je prvorangirani poluteškaš svijeta što bi, pobijedi li u finalu Čobotara, postao Kvesić.
– S Čobotarom ove godine imam 1-1. On je mene dobio u Premijer ligi u Dubaiju za broncu s 2:0, a ja sam njega pobijedio s 4:0 u polufinalu EP-a. Inače, Čobotar je primjer pehista jer je u Premijer ligi već 12 puta izgubio za broncu. Inače, ja sam prije SP-a još u Zagrebu sanjao da sam osvojio broncu, a prijatelj me nazvao i rekao da je on sanjao da sam ja svjetski prvak.
S obzirom na to da se za finale izborio u utorak, Ivanu su preostala tri puna dana do finala.
– Već u četvrtak imamo prvu momčadsku borbu protiv Hong Konga, a ako njih prođemo, onda nam u petak slijede jaki Nijemci.
Ne bi li bilo bolje da se odmara za subotnji finale?
– Teško je to pitanje. Ne bi dobro bilo ni da sam izoliran sam u sobi. Ja volim raditi momčadski, a u ovoj situaciji jedino me strah neke ozljede. Opet, ja sam jedan od nositelja te momčadi i ona bez mene ima znatno umanjene izglede za uspjeh.
Ivan je košarkaške visine (194 cm) i ti dugi ekstremiteti jako mu dobro dođu u karateu.
– Ja sam jedan od najviših u svojoj kategoriji. Košarku, a ni neki drugi sport, nisam trenirao, već sam u karateu još od prvog razreda osnovne škole. Prvi je krenuo godinu stariji brat Anđelo, a zajedno smo došli u Zagreb kada smo shvatili da ćemo ovdje bolje napredovati. S nama je ovdje, ali i od prvog dana, trener Danijel Vučić.
I brat je svjetska klasa
I brat Anđelo svjetska je klasa. Uostalom, na prošlom SP-u osvojio je broncu u teškoj kategoriji.
– Brat i ja smo se dogovorili da ću ja biti taj koji će skidati kilograme pa sam za ovo natjecanje skinuo oko sedam kilograma.
Uspijevaju li pratiti jedan drugoga? Ili to izbjegavaju kao blizanke Zaninović? Dok bi se jedna borila, druga se šetala oko dvorane.
– O tome sam razgovarao sa psihologom Matejem Tomazinom. Da gledam brata ili ne? Na koncu sam došao do toga da je meni lakše znati što se događa nego ne znati, no pokušavam se emotivno isključiti, ne smijem vrištati ni skakati.
Ovaj se put tako posložilo da se za vrijeme Ivanova polufinala brat Anđelo borio u repasažu. A njega je to stajalo pobjede.
– Izgubio sam od Portugalca Reisa, borca koji je za klasu slabiji od onih koje sam prethodno izbacio. Baš u vrijeme te borbe borio se i moj brat, dva borilišta dalje, i koliko god se trudio da to ne gledam, ipak mi je oko bježalo tamo pa sam i tu borbu proživljavao. I valjda sam zbog toga ostao bez usredotočenosti i ideje što bih trebao raditi u borilištu.
