Među svim onim hrvatskim boksačkim profesionalcima koji imaju pozitivan omjer, rekorder po broju nastupa u profesionalnom ringu jest Ivica Bačurin. Ovaj 42-godišnji Velikogoričanin upravo je odradio 54. profesionalni meč u kojem je izborio svoju 38. pobjedu, i to na priredbi koju je sam uspješno organizirao.
– Ovo je bila, mislim, već deseta priredba koju sam organizirao i na ovoj je bilo nekoliko dobrih mečeva. Uostalom, nastupila su neka poznata domaća boksačka imena poput Lovre Pavčeca, Petra Cetinića, Filipa Mimice, ali i Marka Martinjaka, svjetskog prvaka u boksu bez rukavica, koji pokušava osvježiti svoju karijeru u klasičnom boksu.
I s 42 spreman za borbe
Svog protivnika Nikolu Mrđu Bačurin je onesposobio u četvrtoj rundi. I, bez obzira na godine, ne misli da mu je ovo bila posljednja borba u karijeri.
– Nije ovo bio neki jako opasan protivnik, ali je čvrst pa mi je desna šaka bila jako otečena. Boksao sam četiri runde, a imao sam osjećaj da mogu još 20. Ako mi Bog dragi dopusti, borio bih se još dvije-tri godine. No, znate kako je to u boksu, svaka sljedeća borba može vam biti i posljednja.
S obzirom na to da ima svoj klub (BK Velika Gorica), sa sve većim brojem članova, što je to što ga još drži borbeno aktivnim?
– Iskreno, dobar dio svoje karijere boksu nisam bio posvećen kako sam trebao. Nisam bio dobro posložen. Imao sam problema sa samim sobom. Borio sam se s vlastitim demonima, no uz Božju pomoć sam se sredio. Kad već veći dio karijere nisam bio kako treba, sada hoću biti 100 posto predan. Postigao sam to zahvaljujući dvojici dobrih prijatelja, svećenicima, uz koje sam se predao Bogu. Nisam išao na posebne seanse, no unazad godinu dana skoro sam svaki dan na misi i ispovijedam se kada god osjetim potrebu, ako mi se učini da sam zalutao.
Za sebe kaže da nije materijalist, ali se voli pohvaliti osobnim bogatstvom. A to su Borna (18), Nika (17), Karla (13), Ivano (11) i Emanuel (8) te supruga Ivana.
– Bog me blagoslovio s takvom suprugom koja se borila sa mnom protiv mojih demona. Gdje ćete danas naći ženu koja je spremna roditi petero djece, posebice uz nekoga kakav sam ja bio? A da i ona nije u vjeri, ne vjerujem da bi bila spremna podnijeti takvu žrtvu. Srećom, dočekali smo to što sada imamo, a ja svojim momcima u klubu govorim da se vežu za žene koje su u vjeri, jer one će ih drugačijim očima gledati i neće im olako okrenuti leđa.
A Ivicu u opasnost nisu dovodili samo vlastiti demoni nego i posao "vunbacitelja".
– Radio sam godinama kao redar u noćnom klubu i tu je bilo svega, a ja sam bio mlad i nepromišljen. Potezali su se i noževi, a ja sam bio pomalo blesav, spreman dokazivati se u prvim redovima bez razmišljanja o tome da mi je glava u torbi. S obzirom na to kako sam živio, jako sam dobro prošao. Mene Bog očito voli i zato sam i završio kod njega. S jedne me strane čuvao na ulici, tamo gdje su se noževi potezali, a s druge strane u ringu. Osim toga, počastio me i s petero djece i dobrom suprugom. Očito me čuvao zbog nečega i valjda ima neke planove za mene.
I doista, kada samo pogledate s kim se od elitnih svjetskih teškaša Ivica borio, stvarno je dobro i prošao. A na toj su listi, redom, Murat Gasijev, Juan Carlos Gomez, Francesco Pianeta, Tony Bellew, Dillian Whyte, Carlos Takam i Joe Joyce. Kako se osjećao uoči borbi u kojima zacijelo nije smatran favoritom?
– Nije mi bilo svejedno uoči borbi s Whyteom i Joyceom, koji su bili puno teži od mene. Recimo, Joyce je na vagu došao sa 124 kilograma, a moj trener Zubčić u šali je rekao: "Stari, gdje god baciš pogodit ćeš ga, jer ima glavu veliku kao televizor." Srećom, kada borba krene zaboraviš na svu nelagodu. Protiv Bellewa sam se išao boriti a da nisam ništa stigao trenirati. Ponuda me zatekla na moru, a u tom sam trenutku bio financijski kratak pa sam išao to odraditi. S jedne sam strane priželjkivao da sve što prije završi, a s druge se ipak boriš za vlastiti život pa je do prekida došlo tek u 10. rundi.
Koliko je, zapravo, puta išao boksati isključivo radi novca?
– Bilo je to protiv spomenutog Bellewa te za Joycea koji je dao dosta bolju svotu. Svjesno i odgovorno tvrdim da sam u te mečeve išao iz tih motiva, a u ostale sam mečeve išao sebe testirati. Ja sigurno nisam, a to kazuje i moj pozitivni omjer, borac na kojem će favoriti graditi svoju statistiku. Istina je, oni svi trebaju boksače za koje znaju da ih mogu pobijediti, ali i da ih neće osramotiti. Ja nisam nikome bio lak zalogaj, nisam bio 'gatekeeper' odnosno prolaznik.
I otac Stjepan bio je dobar boksač
Koja je najmanja, a koja najveća svota za koju se borio?
– Zahvaljujući Stipi Drvišu koji me odveo u Njemačku, isprva sam imao između 3500 i 5000 eura po meču. Onda se dogodila recesija pa sam se borio i za 1500 eura. Nakon jednog nokauta, za sljedeću sam borbu dobio 10 tisuća, a za borbu protiv Joycea dobio sam 20.000 eura. Mogao sam i više jer sam spašavao priredbu, no nisam se pregovarački najbolje snašao.
A je li bio podcjenjivan s obzirom na malo tržište s kojeg dolazi?
– To je bilo jasno kao dan. Pa Hrvatska je malo veći grad u ozbiljnoj zemlji i to doista igra ulogu.
Ivičin otac Stjepan bio je dobar boksač, a to bi mogao postati i njegov osmogodišnji unuk.
– Otac je boksao za Metalac u vrijeme kada se boksala jugoslavenska liga i kada je najprije trebao biti najbolji u klubu da bi nastupio u ligaškom meču u Prištini, Beogradu ili Banjoj Luci. Za razliku od dvojice starijih sinova koji za boks nisu zainteresirani, najmlađi jest. On je stalno uz mene. Gledam ja njega dok sparira, pa njemu je stalno osmijeh na licu, čak i kad primi udarac, kao da je igračku dobio. On je očito na mene i mog starog.
nego, taj čiko hausse da nije dr house iz tv serije?