Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport HNL

Bjelica o svojoj obitelji, o teškoj operaciji i vidi li se na klupi Hajduka i reprezentacije

- Obojica sinova govore po pet jezika, a supruga Senka šest. Poliglotska obitelj. Svi govorimo španjolski, njemački, engleski i talijanski. Ja govorim poljski, supruga slovenski, a Luan francuski. Luka je na pet, a mi na šest jezika. Sad učim francuski - otkrio je Bjelica.
07. veljače 2021. u 08:00 51 komentara 63484 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

U uredu na zidu iza njegovih leđa velika fotografija u boji na kojoj je prikazan stadion u Gradskom vrtu s obližnjim naseljem, a na stolu uredno posložene skripte, laptop, bočica s vodom, naočale i šalica puna flomastera. Na plastificiranoj podlozi linije nogometnog terena koji dominira na pomoćnom stolu za kojim vjerojatno sjede najbliži suradnici... Tu se rađaju sve trenerske zamisli Nenada Bjelice (49). Minimalistički opremljen ured kao da je u skladu s njegovim habitusom. Jednostavna i neposredna komunikacija, iako zadnjih godina nismo imali prečesto prilike razgovarati u takvom ozračju. Intervju s trenerom Osijeka počeli smo od borbe za naslov prvaka. Osijek nikada nije bio više u igri za tron u Hrvatskoj.

IVANA ŠPANOVIĆ Zgodna Srpkinja oduševila novim videom, ranije je već bila na stranici za odrasle

– Moramo biti perfektni u svemu, jer je svima jasno da je Dinamo, pa čak i Rijeka, ispred nas. Po širini kadra i po europskim utakmicama. No, imamo veliku želju i volju. Vidjet ćemo hoćemo li moći dovesti momčad na maksimum.

Vjerujete u utrku s Dinamom do posljednjeg kola?

– Zašto ne? Nemamo imperativ koji ima Dinamo. Borit ćemo se do kraja pa ćemo vidjeti što će ispasti.

Kako komentirate zadnje Dinamovo priopćenje, je li to možda znak da vas se plaše?

– Ne znam. Ne zanima me to. Ne želim komentirati ničije postupke. Znam samo da Osijek neće izdavati nikakva priopćenja. Vjerujemo u sustav i poštenje. To bi za mene bilo traženje alibija za eventualne neuspjehe. I dok sam bio u Dinamu, nikada nisam bio kritičan prema sucima... Jesam tijekom utakmice, no kada bi završila, nisam spominjao suce.

Možete li osjetiti nogometnu euforiju u Osijeku, s obzirom na epidemiološku situaciju?

– Pa ne baš...

Koliki vam je to hendikep?

– Veliki. Nama su navijači veliki forte. Ulaskom mađarskih vlasnika u klub, Osijek će biti bliži osvajanju nekog trofeja. Ne znam kojim tempom, ali stvaraju se preduvjeti...

Jedan je, možemo reći, osječki trener osvojio Kup prvaka. Kakvo mišljenje imate o Ljupku Petroviću?

– Ljupko je jedan od najvećih trenera s ovih prostora. Najveći trener koji je trenirao Osijek. Igrao je s mojim ocem. – Poznajem ga jako dugo, a dobar sam prijatelj i s njegovim sinom. No, on je, ne samo trenerska već i igračka legenda Osijeka.

Kako se snalazite u upravljačkoj ulozi engleskog tipa, trener i menadžer kluba?

– Tu ulogu imao sam i u Wolfsbergeru, na neki način i u Dinamu prvih godinu dana. Volim odgovornost, odlučivati o tome tko dolazi, a tko odlazi iz kluba. Ovdje je opseg posla još i veći, jer sam zadužen i za školu. U poslu sportskog direktora kvalitetno mi pomaže Ivica Kulešević. Isto tako, imam kvalitetne pomoćnike, Renea Pomsa i Ninu Bulu, kao i sve ostale dečke. Važno se okružiti vrhunskim profesionalcima, ali i dobrim ljudima. To mi je najvažnije.

Kako je surađivati s mađarskim vlasnicima?

– Nema nikakvog pritiska ni imperativa. Naravno da nisu ovamo došli ulagati novac i graditi stadion da bi osvajali treće ili četvrto mjesto. Oni se žele boriti za trofeje. Prije tri mjeseca nitko nam nije davao ni jedan posto šanse, ne da bismo mogli nešto osvojiti, nego da ćemo se uopće uključiti u borbu za vrh. Sada se već javljaju stručnjaci, koji nam nisu davali šanse, kazujući da je to ipak malo i moguće. Suradnja s vlasnicima je jednostavna i brza. Iznad mene je predsjednik Ferenc Sakalj, iznad njega je vlasnik Lőrinc Mészáros. Ja sam zadužen za sportski segment organizacije. Administrativni i financijski dio vodi Vlado Čohar, bivši direktor NK Rijeke. S njim je suradnja jako brza i jednostavna. Želimo afirmirati igrače iz naše škole. Osijek je u financijskom smislu najstabilniji klub u Hrvatskoj jer je 80 posto budžeta isfinancirano. Ostalo se mora namaknuti transferima i igranjem u Europi.

Kakva nam je perspektiva klupskog nogometa?

– Svi klubovi u Hrvatskoj moraju stvarati i prodavati igrače da bi preživjeli. Napravljen je veliki iskorak s televizijskim pravima. No, još dugo se neće promijeniti da klubovi egzistiraju od proizvodnje i prodaje igrača. U svijetu nogometnog biznisa jako je teško preživjeti u borbi s moćnijim klubovima. U zadnje dvije godine u Ligi prvaka grupnu fazu prošli su samo klubovi iz liga petice, jedino je Porto izvan te razine. Ta razlika je sve očitija i bit će sve teže.

Fotografija iza njega budi posebne emocije...

– Naježim se svaki put. Ovo mi budi najljepše emocije iz predivnog djetinjstva. Odrastao sam na tom stadionu, provodio sve svoje vrijeme od desete godine. Na stadion sam išao i kao navijač, prošao omladinsku školu, skupljao lopte, zaigrao za prvu momčad iz koje sam ostvario transfere... Povratak u grad 2000. godine, kada sam postao najbolji hrvatski nogometaš, najveće mi je priznanje u karijeri. Nadam se da ću svoje najveće trenerske dosege ostvariti baš ovdje. Bilo bi to ispunjenje dječačkog sna.

Kako s ove distance gledate na uspjeh s Dinamom?

– Napravili smo dobre rezultate, zaradili novac, afirmirali reprezentativce, ali i jako popravili ozračje oko kluba, vratili navijače. I to sve normalnim ponašanjem i poštenim radom. Proljeće u Europi, dobro odigrana Liga prvaka, osvojene dvije titule bez ikakve mrlje. S 25, odnosno 18 bodova prednosti... Četiri titule, dvije europske sezone s puno emocija i europskih utakmica.

Koliko vas je to istrošilo?

– Ne pretjerano. Ali da, nogomet troši. Jeseni su bile naporne. Imao sam veliku podršku kluba i bilo mi je lijepo. Osjećao sam da me cijene, ne samo u klubu već i navijači.

Vjerujete li da vas je neka viša sila usmjerila prema Osijeku?

– Vjerujem. Nisam nikoga molio da odem ni u jedan klub. Birao sam paket koji će biti najbolji za mene, moju obitelj i pomoćnike. Drugi paketi nisu bili na razini Osijeka ni u jednom trenutku. Možda sam to privukao svojom energijom. Priča oko Fenerbahçea stalno je zapinjala, a priča s Osijekom završena je u svega tri dana, spontano i brzo.

Kako se kod vas manifestira taj trenerski rast u mentalnom smislu?

– Sa svakom utakmicom rastem, to je normalno. Ali, jako se malo zna o mojim rezultatima do dolaska u Dinamu. Svi kažu: “Pa nikada nisi ništa osvojio do Dinama...” To će kazati oni koji ne znaju što sam radio u karijeri i što je ostajalo iza mene. S Wolfsbergerom sam iz treće lige, sa sela, došao na peto mjesto Bundeslige. Bečku Austriju sam u tri godine uveo u Ligu prvaka. Nikada prije ni poslije nisu to ostvarili. Lech sam s 12. mjesta doveo u priliku da osvojimo naslov. Nedostajao nam je jedan pogodak. Nisam osvojio titulu, točno je. Ali radio sam nešto. Nakon te prve sezone iz Lecha su prodani igrači za 16 milijuna eura. To je kao da Dinamo proda igrača za 50 milijuna, ako ne i više. FC Lustenau sam preuzeo 11 kola prije kraja, sa sedam bodova zaostatka za prvim koji se spašavao. Uspjeli smo se spasiti u predzadnjem kolu. No, to se ne zna. Nigdje si nisam zatvorio vrata. U emotivnom smislu, pravi rezultat s Osijekom bio bi mi najdraži.

Dinamo i Osijek sastali se u 31. kolu HT Prve lige PRED HAJDUK Bjelica o svojem dragulju: 'On u sebi ima vraga pa mora raditi malo mrkva, malo bič'

Ostavljate dojam osobe koja savršeno kontrolira emocije. Radite li na tome ili je to nešto potpuno prirodno?

– Bolje bi na to pitanje odgovorili drugi.

Negdje sam pronašao videozapis na kojem žestoko raspravljate s jednim sportskim djelatnikom u Austriji? Nasmijao se...

– Naučio sam s vremenom kontrolirati takve stvari. Imao sam ja tih emotivnih istupa i u Hrvatskoj. Kao protiv Šahtara, ili na utakmici Osijeka s Dinamom. Radim na sebi i tu emociju pokušavam sakriti. No, moji igrači znaju kakav je moj temperament. U svlačionici sam potpuno druga osoba u odnosu na ono što pokazujem vani.

Što vas najlakše izbaci iz takta?

– Nepravda, laž i nepoštenje. No, što sam stariji, lakše se kontroliram. U Italiji sam jako loše reagirao. Ali od tog vremena sam napredovao i promijenio se na bolje.

Djelujete kao netko kome se nije lako približiti, a i rijetko se smijete! Na tu opasku, iskreno se nasmijao.

– Na utakmici sam drugi čovjek. Fokusiran sam i teško ćete me vidjeti nasmijanog. No, s prijateljima i obitelji jako se puno smijem.

Opušten sam, otvoren i pristupačan.

Možda je to zbog imidža, brade?

– Ne znam. Mojoj supruzi se sviđa brada. Kad se obrijem, izgledam mlađe. Nakon vojske, nisam se obrijao možda triput u životu.

Hoćete li se obrijati ako Osijek bude prvak? Opet se nasmijao od srca...

– Ma obrijat ću bradu i glavu, ako treba... Sve živo!

Kako akumulirate energiju za stres na klupi?

– Obitelj me najbolje resetira nakon stresa. Momčad ne može igrati dobro ako trener nema pravu energiju. To igrači prepoznaju. Pa vidjelo se to na rukometnom SP-u. Ne znam gdje je puklo. Kada vidite timeout gdje nema energije, a prije je sve prštalo... Tako je u svakom poslu, pa i u vašoj redakciji vjerojatno. Energija nekog šefa u kolektivu, energija je njegovih zaposlenika. Ako je šef lijen, nema ni energije ni rezultata. Tako je i u sportu.

Koji vam je trenutak u trenerskom poslu donio najviše sreće?

– Ulazak u Ligu prvaka s Dinamom protiv Rosenborga. Ili s Austrijom protiv Dinama. Ulazak iz druge u prvu ligu s Wolfsbergerom, prezimljavanje u Europi s Dinamom...

A najveće razočaranje?

– Jedan izgubljeni finale s Lechom. Nisam dvije noći spavao. Jako sam se dobro osjećao u Poljskoj. Jedino me umorila odvojenost od obitelji i energija mi je bila slaba. To valjda privlači poraze. Onaj Dinamov remi sa Šahtarom isto mi je jako teško pao. Kao poraz.

Trenerski uzori su vam Luis Aragonés i Eric Gerets.

– Aragonés me šest mjeseci trenirao u Betisu. Fasciniralo me kakav je lider, kako vodi momčad i kako se ponaša prema igračima. Mislim da sam mu jako sličan. On je vrlo sličan Carlu Ancelottiju. Mislim da sam i ja dosta sličan Ancelottiju. Iako, ne možete nikoga kopirati. Ancelotti je i u porazima bio dostojanstven... Znam biti jako kritičan. Ancelotti je umjereniji jer ja znam biti i bezobrazan i nezgodan. No, samo želim da moji igrači budu bolji. Teško mi se pomiriti s porazom uz lošu igru. To ne toleriram, nekad znam biti i grub u takvim situacijama.

Kakav nogomet volite?

– Pun agresivnosti, discipline i organizacije. Teško ćete vidjeti neku moju utakmicu koja završi rezultatom 6:3. Netko to naziva pragmatičnim nogometom. Važno je da to bude odgovoran odnos u kojem je protivniku teško igrati. U dvije godine Lecha, Dinama, pa i ovu godinu s Osijekom, moje momčadi u prvenstvu primaju najmanje golova. Ne zato što se branimo, već zato što igramo organizirano. Važan je balans i disciplina. Jedanaest igrača je u funkciji momčadi.

Koji su najvažniji postulati koje svaki njegov igrač mora slijediti?

– Momčadski duh i podređenost momčadi. Važan je pozitivan stav. Igrače ne mogu naučiti igrati nogomet, ali mogu da dišu kao jedan. Ne dopuštam da je bilo tko ispred momčadi. Naravno da će se individualnom klasom istaknuti Dani Olmo ili Ramon Miérez, ali njih ne bi bilo da nema momčadi. Pobjeđivati i gubiti kao momčad, to je poanta.

Čini se da lako namećete autoritet?

– Na isti sam način nametao autoritet u svim klubovima. Osim u bečkoj Austriji. Tamo su pojedini igrači bili iznad trenera. To im je klub omogućio. Imam jako pošten odnos. Ne obećavam ono što ne mogu ispuniti. Imam humani odnos s igračima, iako nismo prijatelji. Nemam ljubimce u momčadi i sve tretiram na isti način. Spremačicu, kuharicu ili predsjednika kluba. Pozdravim i nasmiješim se svima, onom koji kosi travu ili nosi poštu. Zašto bih ja bio važniji ili dominantniji od bilo koga. Tko mi uzvrati na isti način, nema problema sa mnom. Svakome dam šansu...

Koliko puta?

– Pa jednom. Što ne znači da ću odustati nakon prvog razmimoilaženja mišljenja. Pa to imate sa suprugom, prijateljem, pa se ne rastajete. Sve temeljim na povjerenju. To je kao kada se razbije staklo, teško ga je spojiti. Druga šansa je kao da mu dajete drugi metak nakon što vas je već jednom promašio. Onda se jednostavno okrenem i idem svojim putem.

Imaju li sinovi Luka (24) i Luan (17) afiniteta prema nogometu?

– Igrali su nogomet. Luan do 15., a Luka do 21. godine. Posvetili su se školi i učenju jezika. Luka je završio menadžment u nogometu. Zanima ga nogomet, ali ne trenerski posao. Više psihologija u sportu, mentalni trening. Luan se još traži, vidjet ćemo u kojem će smjeru. Obojica govore po pet jezika, a supruga Senka šest. Poliglotska obitelj. Svi govorimo španjolski, njemački, engleski i talijanski. Ja govorim poljski, supruga slovenski, a Luan francuski. Luka je na pet, a mi na šest jezika. Ja učim francuski.

Kako napreduje učenje francuskog?

– Učim onoliko koliko imam vremena. Mlađi sin me zeza jer ga on dobro govori, a ja pokoju riječ. Zadao sam si zadatak da ga naučim.

Zanimaju li se sinovi za vašu karijeru?

– Zanimaju. Ali ja često odlutam jer mi je glava puna svega. No, razgovaramo o svemu. Kada imamo vremena, odemo na nekakav lijepi godišnji odmor. Imamo psa Rockyja Balbou s kojim uživamo...

To ime ima veze s vašim životnim postulatima ili...? Opet se nasmijao...

– Ma naš labrador sušta je suprotnost od borca Rockyja. On je naša maza, pitom potpuno, kao da imamo još jedno dijete.

Čemu ste posvećeni kada niste u nogometu?

– Sve svoje slobodno vrijeme posvećujem obitelji.

Što bi ste radili da niste u nogometu?

– Ne znam. Kao dijete sam zamišljao samo da ću biti nogometaš. A već s 25 sam znao da ću biti trener. Iz novina sam rezao isječke o poznatim trenerima, njihove filozofije. Imam cijeli ormar pun isječaka o raznim trenerima. S 23-24 godine bilježio sam sve pripreme svojih trenera. Puno toga se može vidjeti na internetu. Odem gledati trening svoje djece i tamo nešto naučim. Prije nekoliko dana sam na internetu naišao na dvije sjajne vježbe završnice i to sam zapisao. Znanje je svugdje oko nas i ono što znamo, samo je kap u moru. Vjerujem da ću biti bolji trener nego što sam bio igrač.

Kakvu literaturu čitate?

– Stručnu literaturu i sportske biografije. Iskustva velikih trenera. Jako puno sam čitao o Mourinhu, Kloppu, Fergusonu... No, ne čitam samo nogometne trenere već i rukometne, košarkaške... Sve se na kraju svodi na isto, momčadski rad. Principi su slični. Samo treba prepoznati ono što tvojoj momčadi i igraču odgovara, to je 30 posto posla. Sve ostalo, vođenje momčadi, liderske sposobnosti, osjećaju li se s tobom dobro, jesi li ih doveo do maksimuma... To pobjeđuje, ne sustavi.

Postoji li neka određena knjiga koja vas posebno inspirira?

– Mourinhovi zapisi. Njegov uspon prema vrhu. On je puno stvari temeljio na toj energiji o kojoj govorimo. Kada mu je poslije malo ponestalo energije, došli su i slabiji rezultati. No, i padovi su normalni.

Ima li neko štivo koje vas intrigira, a da nema veze s nogometom.

– Knjiga Briana Tracyja “Pojedi tu žabu”. Slučajno sam naišao na tu knjigu i zaintrigirala me. Priča mi je bila jako zanimljiva. Treba je pročitati. Imam je na telefonu u .pdf formatu i često je proslijedim igračima. Nije ju teško razumjeti, daje ti jasne životne smjernice...

Sugerirate literaturu igračima?

– Naravno.

Nije vam žao dijeliti knjige?

– Ma kakvi. U Dinamu sam često igračima poklanjao knjige. U Dinamovoj svlačionici bili su zabranjeni telefoni. Jednom sam ušao u svlačionicu i trojica su imala telefone. Rekao sam im da ih neću kazniti ako pobijede sljedeću utakmicu. Odnosno, da ću ja platiti njihovu kaznu tako što ću im kupiti knjige. Kupio sam im deset knjiga i donio ih u svlačionicu da 45 minuta prije treninga čitaju umjesto što gledaju u telefon. Jednu-dvije knjige poklonio sam Bruni Petkoviću.

Jesu li mu pomogle?

– Mislim da jesu. S Brunom sam imao poseban odnos. On je kvalitetan dečko i dobar nogometaš i treba doprijeti do njega da bi on bio na maksimumu. To nije nimalo lagano. Imali smo odnos pun poštovanja. U tih godinu i pol dana igrao je najbolji nogomet u karijeri.

Zagreb: NK Lokomotiva i HNK Rijeka u 20. kolu Prve HNL UZBUDLJIV SUSRET Rijeka na nevjerojatan način okrenula protiv Lokomotive! Utakmica s tri penala

Problemi s leđima su prošlost?

– Super je sada. Prošla su tri i pol mjeseca od operacije. Zahvalio bih doktoru Krešimiru Rotimu iz poliklinike Neurospine. Vrhunski stručnjak odradio je sjajan posao. Operacija je bila složena i bio sam u teškom stanju. Diskovi su mi se rasprsnuli na sve strane i ušli u dio leđne moždine, što može biti jako opasno. On je to sve počistio i osjećam se kao nov.

Mnogi vas vide kao sljedećeg kandidata za izbornika reprezentacije?

– Ne znam. Velika mi je čast da se o tome govori. Provlačilo se to još dok sam bio u Dinamu. Vidjet ćemo hoće li me savez htjeti.

Bjeličina majka Mirjana rodom je iz sela Bajagić kod Sinja, djevojačkog prezimena Janković-Miloš. Objasnio sam mu kako je riječ o nekoć jednoj obitelji koja se razdvojila na dvije suprotne strane rijeke Cetine.

– Možda smo i rođaci – nasmijao se – dolje imam ujake. Kao dijete sam puno puta bio u Bajagiću. Mamina familija je dolje. Volio bih otići do Bajagića gdje nisam bio 40 godina. Pamtim hladnu Cetinu. Sjećam se tog mirisa sela, lijepe su uspomene. Kad uhvatim slobodnog vremena, otići ću. Nije bilo zgodno dok sam bio trener Dinama jer su dolje svi hajdukovci – sa smiješkom ističe Bjelica.

Dobro, možda vas u budućnosti profesionalni put dovede i do Hajduka?

– Svojedobno sam pregovarao s Ivanom Kosom o mom angažmanu u Hajduku. Ja sam navijač Osijeka i to ću uvijek biti, a kao profesionalac idem tamo gdje me ljudi žele – zaključio je Bjelica.

Severina najavila veliku regionalnu turneju "The Magic Tour"
NIJE JOJ BILO LAKO
Severina nakon 17 godina progovorila o čuvenoj snimci: 'Šest mjeseci nisam izašla iz kuće'
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
  • mmarti35:

    Bio bi totalno blesav da razmišlja o Hajduku, trenutno se dobro vidi kako izgledaju klubovi koji imaju jasno definiran sustav vođenja, a Hajduk je na par bodova od zone ispadanja. Dok ju ulica na čelu s Perasovićem u Hajduku taj ... prikaži još! klub nema budućnosti.

  • Tele92:

    Zadovoljstvo je imati te na hrvatskim terenima.

  • MalenaB:

    Odličan trener..a i čovjek.