Neki kažu da se život može mjeriti po svjetskim prvenstvima. Četverogodišnji urezi na vremenskoj crti koji nas vode od djetinjstva do zrelih godina, ispunjeni nogometnim sjećanjima - momčadima koje smo voljeli, herojima kojima smo se divili i, naravno, kultnim dresovima koje su nosili. No, što jedan dres čini legendarnim? Prema Matthewu Wolffu, američkom dizajneru koji stoji iza globalnog fenomena nigerijskog dresa iz 2018. i opreme prvaka Francuske iste godine, ključ je u emociji.
- Većina mojih omiljenih dresova potječe iz djetinjstva. To je faza života kada su igrači u vašim očima superheroji, a njihovi dresovi imaju magičnu auru - objašnjava Wolff.
Dresovi poput onih Meksika iz 1998., SAD-a iz 1994. ili Njemačke iz 1990. postali su posebni zbog toga kako su se doimali veličanstvenima u očima dječaka. Hrvatski dres iz 1998. godine također zauzima posebno mjesto. Bio je to više od sportske opreme; bio je to vizualni identitet jedne mlade nacije koja je stupala na najveću svjetsku pozornicu samo sedam godina nakon proglašenja neovisnosti. Dizajn, koji je osmislio Miroslav Šutej, autor hrvatskog grba i zastave, pretvorio je nacionalni simbol u trenutno prepoznatljiv uzorak na nogometnom terenu. Crveno-bijeli kvadratići, razbacani preko ramena i torza, bili su odvažni, jedinstveni i nezaboravni. U Francuskoj, generacija Davora Šukera, Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog nije samo igrala nogomet; ispisivala je povijest.
Povijest pamti i trenutke otvorenog bunta, kada su dresovi postali sredstvo otpora protiv pravila i autoriteta. Najpoznatiji individualni primjer je onaj Johana Cruyffa na Svjetskom prvenstvu 1974. godine. Dok su njegovi nizozemski suigrači nosili Adidasove dresove s prepoznatljive tri pruge, Cruyff, koji je imao ugovor s Pumom, odbio je nositi opremu konkurentskog brenda. Nakon natezanja između igrača, saveza i sponzora, postignut je kompromis: s Cruyffovog dresa uklonjena je jedna pruga.
- Nizozemski savez potpisao je ugovor s Adidasom bez da je pitao igrače. Mislili su da ne moraju jer je dres njihov. Ali glava koja viri iz njega je moja, rekao sam im - napisao je Cruyff u svojoj autobiografiji.
Tri desetljeća kasnije, cijela jedna reprezentacija ušla je u sukob s FIFA-om. Kamerun je, u suradnji s Pumom, za Afrički kup nacija 2002. dizajnirao dres bez rukava, nalik košarkaškom. Postao je hit, no FIFA ga je zabranila za Svjetsko prvenstvo uz objašnjenje da se na njega ne može prišiti oznaka turnira. Puma je nevoljko dodala crne rukave, no "rat" se nastavio. Dvije godine kasnije, predstavili su jednodijelni dres, svojevrsni triko, što je natjeralo Seppa Blattera da izda pravilo kako "majice i hlačice moraju biti odvojeni dijelovi odjeće". Kamerun je ignorirao pravilo sve dok nije kažnjen novčano i oduzimanjem šest bodova u kvalifikacijama za SP 2006.
Ponekad, međutim, legendarni dres nije rezultat pomnog planiranja, već čiste improvizacije pod pritiskom. Priča o plavom dresu u kojem je Argentina izbacila Englesku u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. jednako je nevjerojatna kao i dva Maradonina gola na toj utakmici. FIFA je naložila Argentincima da moraju igrati u gostujućoj, tamnoplavoj garnituri. Problem je bio što su igrači mrzili te dresove; smatrali su da su teški i da ih guše na nesnosnoj meksičkoj vrućini. Kako proizvođač Le Coq Sportif nije imao alternativu, izbornik Carlos Bilardo poslao je suradnike u četvrt Tepito u Mexico Cityju, poznatu po "alternativnoj" robi, sa zadatkom da pronađu nove, lakše majice. Donijeli su nekoliko opcija, a konačnu odluku donio je sam Diego Maradona, pokazavši prstom na jedan dizajn uz besmrtne riječi: Kako je ovo lijepa majica, Carlose. U njoj ćemo pobijediti Engleze. U iduća 24 sata, osoblje reprezentacije ručno je prišivalo improvizirane grbove argentinskog saveza i srebrne brojeve za američki nogomet na leđa. Zanimljivo, 36 godina kasnije, dres koji je Maradona nakon utakmice razmijenio s engleskim veznjakom Steveom Hodgeom prodan je na aukciji za 7,1 milijun funti.
Što se dogodi kada obje momčadi na stadion donesu istu boju dresova, a rezervna garnitura ostane u hotelu? Tada na scenu stupa ljubaznost lokalnih klubova. Najbizarniji takav slučaj zbio se na Svjetskom prvenstvu 1978. u Argentini. Uoči utakmice između Francuske i Mađarske, obje su reprezentacije stigle s bijelim, gostujućim dresovima. Nastao je kaos, a utakmica je kasnila 40 minuta dok se nije pronašlo rješenje. Spas je stigao od lokalnog kluba Kimberley iz Mar del Plate, koji je Francuzima posudio svoje zeleno-bijele prugaste dresove. Francuska je, u opremi koju nikad prije ni poslije nije nosila, pobijedila s 3:1.
Davne 1934. u Italiji, Austrija je u utakmici za treće mjesto protiv Njemačke morala zaigrati u svijetloplavim dresovima Napolija. Meksiko je u Brazilu 1950. godine protiv Švicarske nastupio u prugastoj kombinaciji lokalnog kluba Cruzeiro. Čak je i moćna Argentina 1958. u Švedskoj morala posuditi žute dresove od kluba IFK Malmö za sraz protiv Zapadne Njemačke. Ponekad su, pak, momčadi namjerno birale boje drugih klubova. Kostarika je na SP-u 1990. u Italiji svoje prve dvije utakmice odigrala u crno-bijelim prugastim dresovima, u čast ugašenog najstarijeg kostarikanskog kluba Libertada, ali i kao očita posveta Juventusu, s obzirom na to da su drugu utakmicu igrali upravo u Torinu.
Devedesete godine prošlog stoljeća bile su zlatno doba eksperimentalnog i često bizarnog dizajna dresova, a nijedan nije izazvao toliko podijeljenih reakcija kao onaj reprezentacije SAD-a na domaćem prvenstvu 1994. godine. U pokušaju da se nogomet približi američkoj publici i da se stvori prepoznatljiv identitet u sportu koji nacija još nije u potpunosti prigrlila, Adidas je predstavio dres koji je izgledao kao da je napravljen od ispranog trapera, s velikim bijelim zvijezdama. Reakcija igrača bila je šok i nevjerica. Stoper Alexi Lalas i njegovi suigrači bili su uvjereni da je riječ o šali i bojali su se da će postati predmet ismijavanja. Ipak, kako je turnir odmicao, a SAD neočekivano prošao skupinu, dres je postao kultni simbol. Navijači su ga obožavali, a s vremenom su ga i igrači prihvatili kao dio svog identiteta. Postao je jedan od najprodavanijih i najprepoznatljivijih dresova u povijesti, podsjetnik na ljeto kada je nogomet osvojio Ameriku. To desetljeće donijelo je i druge dragulje, poput dresa Meksika iz 1998., čiji je zeleni dizajn bio prožet grafikama inspiriranim astečkom umjetnošću, ili japanskog "Samurai Blue" dresa s motivima plamena na rukavima, potvrđujući devedesete kao eru neustrašivog dizajna.
Ipak, postoje dizajni čija vrijednost nadilazi trendove i nostalgiju, postajući istinski klasici. Vjerojatno najutjecajniji dres svih vremena je onaj u kojem je Zapadna Njemačka osvojila Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji. U kontekstu tadašnjih, uglavnom jednostavnih i jednobojnih dresova, Adidasov dizajn bio je revolucionaran. Grafika s bojama njemačke zastave koja se protezala preko prsa bila je odvažna, dinamična i savršeno je utjelovila efikasnost i modernost njemačkog nogometa. Zanimljivo je da je taj dres zamalo odbačen. Nakon što ga je reprezentacija nosila na Euru 1988., gdje su kao domaćini ispali u polufinalu, dizajnerica Ina Franzmann već je radila na novoj verziji. No, intervenirao je izbornik Franz Beckenbauer, koji je inzistirao da momčad zadrži postojeći dizajn. Franzmann, koja nije bila nogometni fan, dobila je zadatak da unese "malu revoluciju" u nacionalni dres. Ideja da se koriste boje došla je od samog sina osnivača Adidasa, Horsta Dasslera, koji nažalost nije doživio da vidi kako momčad u tom dresu podiže svjetski trofej.
Otvori KEKS Pay
