Uoči Europskoga vaterpolskoga prvenstva u Budimpešti gost Večernjakove televizije bio je Perica Bukić (53), najtrofejniji hrvatski vaterpolist i jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportaša, s 40 igračkih medalja, od čega su tri olimpijske – dvije zlatne i jedna srebrna.
Bolji su Janica Kostelić (šest olimpijskih medalja, od čega četiri zlatne) i Matija Ljubek (dva zlata, srebro i bronca), ali riječ je ipak o sportašima iz pojedinačnih sportova koji na jednim Olimpijskim igrama mogu osvojiti i više medalja. Pitamo Peru nedostaje li mu u toj raskošnoj zbirci još koje odličje.
>> Pogledajte razgovor s Pericom Bukićem na Večernji TV-u
– Teško je reći. Nema ni jedne vrste natjecanja u kojoj nisam osvojio barem jednu zlatnu medalju, s Mladošću i Jadranom sam bio četiri puta prvak Europe, ali uvijek ostaje žal za nečim. Bio bih sretan da je i ta Atlanta 1996. završila zlatnom medaljom, to me malo grize jer bi to bilo prvo zlato od hrvatske samostalnosti. Uspješno smo prošli SR Jugoslaviju, i jednu moćnu Italiju, a potom smo poklekli u finalu sa Španjolskom, pomalo nespretno, pomalo nesretno, s izbornikom Silićem koji je zbog kazne bio na tribinama, sa svega 15-ak sati između polufinala i finala...
Nakon završetka igračke, vi ste napravili i jednako uspješnu dužnosničku karijeru. Kao predsjednik ili dopredsjednik HVS-a te kao izvršni direktor zaslužni ste za osvajanje 23 medalje od 2007. naovamo. Kako smo prije toga bili prilično neuspješni, što je donijelo taj pozitivan preokret?
– Nakon što su se zaredali loši rezultati, na OI i SP-ima nas nije bilo niti među osam, a glavni igrači su nam počeli otkazivati obeshrabreni tim devetim mjestima, postali smo svjesni da nešto radikalno treba poduzeti. Došli su mi bivši suigrači i dobri prijatelji Milivoj Bebić, Goran Sukno i Zoran Roje i predložili da preuzmem dužnost predsjednika HVS-a – kaže Bukić i nastavlja:
– Ja sam te 2004. bio u Hrvatskom saboru i pristao sam, ali uz dva uvjeta: da svi žele da ja budem predsjednik, dakle da u tome ne bude podjela, i da mogu dovesti Ratka Rudića. Kad smo u tome postigli konsenzus i doveli Ratka iako je on imao već potpisan ugovor s Amerikancima, sve ostalo je išlo samo po sebi. Imamo odlično ozračje, imamo struku, promijenili smo samo dva izbornika, pa i na tih 15 godina, koliko operativno vodim savez, mogu biti iznimno ponosan.
U Budimpešti se borimo za medalju, ali i vizu za OI. Da bismo otišli u Tokio ispred nas na EP-u ne bi smio biti nitko osim Srbije, Italije i Španjolske koje su se već kvalificirale. Biste li vi radije srebro ili broncu a da, primjerice, Mađari budu ispred nas ili biste četvrto mjesto koje vodi u Tokio a da su ispred nas Srbija, Italija i Španjolska?
– Ja bih zlato i plasman na OI, ha-ha. Ne znam za mog izbornika Tucka, ali ja bih osobno radije medalju, recimo finale s Mađarima, a za OI postoji i kvalifikacijski turnir na proljeće.
Vaš sin Luka u muškoj je, a kći Petra u ženskoj reprezentaciji; dosad u Hrvatskoj nismo imali takav slučaj iako u svijetu to i nije rijetkost. Vjerojatno ste ponosni na tu činjenicu?
– Ponosan sam na sve troje djece, pa i na stariju kćer koja se ne bavi vaterpolom. Drago mi je da se Luka nakon jedne lijepe sezone vratio u reprezentaciju. Neka ih samo zdravlje posluži...
S kim više razgovarate o vaterpolu, sa sinom ili s kćeri?
– Mislite s kim manje ili s kim ništa, ha-ha... Pa, s Petrom popričam više, ona hoće malo i poslušati. I inače puno ulažemo u taj ženski vaterpolo, to je rastući sport, u SAD-u se više daje stipendija za ženski vaterpolo nego za mušku košarku.
>> Pogledajte galeriju vaterpolistice Petre Bukić
Вok! Posjеtite mоju stгаniсu u Seх Сlubu - www.Kisstok.com