Vrlo ugodno iznenadivši, Hrvatska je osvojila zlato na Svjetskom juniorskom prvenstvu vaterpolista. Iznenađujuće je to bilo i za samog izbornika Hrvoja Koljanina koji nije sumnjao u talent svojih izabranika, ali nije imao uporište u pripremnom procesu jer su se dva ponajbolja igrača (Skejić, Burazin) naknadno priključila reprezentaciji. Naime, dečki su igrali za svoj Jadran finale domaćeg prvenstva protiv Mladosti i nakon treće utakmice te serije odmah krenuli za Portugal. Bez ijednog dana zajedničkog dana s ostatkom momčadi.
– Mi smo se skupili praktički pred prvu utakmicu s Crnom Gorom. Plan je bio da pokušamo biti najbolji što možemo u četvrtfinalu i u tome smo uspjeli.
A tu utakmicu, prvu na Prvenstvu, naši su dečki izgubili.
– Mi smo bili ti koji su njima dali sve u ruke i tada sam rekao: ako budemo igrali jedan za drugoga, rezultat će nas na kraju nagraditi. Sustav natjecanja je takav da možete izgubiti sve tri utakmice u skupini i ostati u igri i mi smo bili spremni da isprva to neće izgledati odveć dobro. No, kako je turnir odmicao, vidjelo se da smo sve bolji, da su igrači ujedinjeni i da nas je netko pogledao i doveo do zlata. Tajna je u momčadskom duhu, a ja ću još neko vrijeme morati analizirati kako smo se u osam dana skupili i postali svjetski prvaci – kazuje trener koji je proglašen najboljim na SP-u.
Kako je bilo u koži izbornika momčadi koja je i polufinale i finale (baš kao i seniori na SP-u 2024.) dobila na peterce?
– Tu dvojim oko odgovora jer smo kontrolirali oba susreta i mi smo bili ti koji su te utakmice doveli do peteraca jer smo gubili stečenu prednost.
Koliko je onima koji su u klupskoj sezoni igrali seniorski vaterpolo pomoglo to iskustvo i samopouzdanje?
– Igrajući s boljima i starijima od sebe mladi igrač napreduje. No, mene najviše raduje kako su se Skejić i Burazin uklopili u momčad. Oni su došli biti kotačić našeg mehanizma, a ne kao zvijezde niti su se postavljali kao glavni igrači.
Kada je izbornik osjetio da bi družina koju predvodi mogla otići do kraja?
– Da budem iskren, u startu nisam mislio da možemo do medalje. Bilo mi je važno da u četvrtfinalu budemo najbolji što možemo, a kada smo prošli među četiri onda smo se našli na pobjedu do medalje, a na dvije do zlata. Kako je turnir odmicao, djelovali smo kao skupina sve bolje, i igrači i stožer.
A stožer su činila i dvojica bivših reprezentativaca, Paulo Obradović i Antonio Petković.
– To su osvajači medalja i moj je cilj bio da mi pomognu svojim iskustvom i znanjem, da i meni budu oslonac. I tako je i bilo. Osim toga, neizmjerno bih zahvalio koordinatoru mlađih reprezentacija Emilu Nikoliću, videoanalitičaru Luki Podrugu, a tu je bio i fizioterapeut Andro Petric.
Bili su tu igrači – vratari Batoš i Bajurin te Skejić, Burazin, Galušić, Erenda, Rogić, Mladineo, Šorić, Beljan, Dragaš, Lončar, Drobac i Sappe koji se pred Prvenstvo razbolio.
Inače, ovo svjetsko zlato prva je medalja s U-18 svjetskih prvenstava nakon zlata osvojenog prije 10 godina. Što se s našim juniorima događalo u međuvremenu?
– Nisam kompetentan odgovoriti vam na to pitanje. Vjerovao sam da će sve krenuti kada jednom probijemo tu barijeru i ovo je, nakon određene suše, treća mlađeuzrasna medalja u posljednje tri godine. Ja vjerujem da će Hrvatska opet biti dobra u mlađim kategorijama kao što je posljednjih godina i u seniorima.
Iz tog sastava koji je 2016. osvojio svjetsko juniorsko zlato dobili smo tri seniorska reprezentativca Butića, Lazića i Biljaku. Koliko bi ih moglo biti iz ovog sastava?
– Svi koji su bili na ovim pripremama kandidati su da jednog dana budu i seniorski reprezentativci. Samo je pitanje kako će se nadalje razvijati u svojim klubovima. Vjerujem da Hrvatska ima talenata i možemo kontinuirano konkurirati za odličja.
Koliko je ugodna spoznaja da u ovom naraštaju igraju tri obećavajuća ljevaka koji su puno rjeđi u sastavima, pa ih čak niti neke velike reprezentacije nemaju?
– To je sigurno veliki plus jer smo tako imali veću širinu. U mlađim kategorijama uvijek imamo ljevaka, samo je pitanje dobivaju li priliku i razvijaju li se.
Kad povežemo ovaj naraštaj s onim Čubranića, Tončinića, Pavlića i Šušića, koji su prije dvije godine bili U-19 prvaci Europe, čini se da ne moramo brinuti za budućnost seniorske vrste.
– Ponovno ću reći da uvijek vjerujem u hrvatski talent. Mislim da će ta dva naraštaja s pokojim igračem iz susjednih naraštaja činiti odličnu seniorsku reprezentaciju. Ima tu dakako puno posla, no vjerujem da će to naš nacionalni savez znati ispratiti.
Nakon što je prošle sezone bio koordinator za mlađe kategorije u matičnom Jadranu, Koljanin je dobio poziv iz talijanske Ortigije.
– Čelni ljudi ovog talijanskog kluba izrazili su veliku želju i u tome bili ustrajni pa je to za mene bila laka odluka. Predstavili su mi projekt i preda mnom je novi izazov, drugačiji jezik i kultura u odnosu na moj dosadašnji rad.
A Hrvoje je bio igrač Jadrana, Mladosti pa Jadrana i potom grčkih klubova Vouliagmeni i Olympiacos u kojem je potom radio i kao pomoćni, ali i glavni trener. Dakle, iskustva mu ne nedostaje, a u najboljim je godinama pa je pred njim još puno prostora za trenerski rast.
Otvori KEKS Pay
