Hrvatski kapetan i vođa Milana Luka Modrić gostovao je kod Slavena Bilića u emisiji (Ne)uspjeh prvaka koja se emitira na televiziji Arena Sport. Modrić je kod Bilića, koji mu je bio izbornik u hrvatskoj reprezentaciji, govorio o brojnim temama iz svoje karijere te osobnog života. Premijera emisije održava se od 20 sati na programu Arena Sport 1. T Cijeli intervju od sat vremena neće biti emitiran odmah, nego u tri dijela.
Evo nas u Milanu, snašao si se. Ne govorim o nogometu. Učiš li talijanski?
Snašao sam se dobro, grad je predivan. Ljudi su me fenomenalno prihvatili, i u klubu i van njega. Vidi se da je Milan veliki klub, povijesni klub. Sretan sam i uživam. Talijanski dosta razumijem, nisam ga još počeo učiti, nisam uzeo profesora. Ima nekih sličnosti sa španjolskim. Veliki mi je problem što kad pričam, miješam dosta sa španjolskim, ali razumiju te.
U Madridu si bio 13 godina. Jedan sportaš da ima takvu karijeru, to je duga karijera na top nivou. To je rijetko, a ti si samo u Madridu bio 13 godina. Oproštaj je bio veličanstven, kako i dolikuje. Srušio si sve rekorde. Kako je tebi bilo napustiti to nakon toliko godina?
Nije bilo lako. Pola svog života, malo manje, proveo si u jednom klubu i gradu. Jedan od ljepših perioda mog života. Došao sam relativno kasno, s 27 godina, ali u pravom trenutku. Bio sam spreman za taj iskorak nakon četiri godine Engleske, to mi je puno pomoglo.
Sve što sam poslije toga doživio i ostvario u Madridu mi djeluje nestvarno. Da mi je netko rekao da si napišem što sve želim ostvariti i čime bi se zadovoljio, bilo bi me strah napisati sve ovo što sam ostvario. Nešto nevjerojatno. Na stranu trofeji i pobjede, ali ostati 13 godina u takvom klubu... Došao sam s 27, ostao skoro do 40., nevjerojatno. Zna se kakav je Real klub, ne trpi prosječnost. Ostati na takvom nivou toliko dugo je možda i najnevjerojatnije.
Kad sam dolazio, mislio sam da će biti super ako ostanem pet-šest godina. Kad sam davno razmišljao, da dođem do 35., puna šaka brade. A sad sam to već debelo premašio te sam i dalje na tom nivou.
U jednom trenutku je izgledalo da ćeš ostati...
- Moja želja je bila da ostanem, nisu to bile floskule, da se umirovim u Madridu. Ali sve ima svoj početak i kraj. Neke stvari koje želiš ti se ne ostvare. Bez obzira na to što se ta želja nije ostvarila, ostvario sam neke stvari koje nikad nisam mislio da ću doseći. Dogodilo se što se dogodilo i kako se trebalo dogoditi. Ni za čim ne žalim. Kad vidim kakav sam oproštaj imao, nisam to očekivao ni u najluđim snovima. Sve je bilo idealno i jako emotivno, kakav sam i ja, iako to ne pokazujem. Skrivam to i držim za sebe. Ti zadnji dani u Madridu bili su jako emotivni. Ta ljubav navijača, kluba i svih ljudi povezanih s Madridom ostaje zauvijek. Nema tih riječi kojima im se mogu zahvaliti.
- Volio sam Milan općenito, ali tu je bio i Zvone, veliku karijeru je napravio u Milanu, kapetan hrvatske reprezentacije. I on je imao velik utjecaj da su Hrvati gledali i navijali za Milan.Kad se pojavila ta opcija Milana, znao sam da je to - to. Ostao sam na visokom nivou. Talijanska liga je jedna od kompetitivnijih u Europi, dosta je izjednačena, nije lako igrati. Bio je to lagan izbor za mene. Posebice zbog pristupa ljudi i kluba - rekao je Modrić.
Emisija je zamišljena da pričamo o tvojoj karijeri, ali i da pokažemo mladima da uspjeh nekoga poput tebe ne dolazi tek tako. Moramo se vratiti u tvoje djetinjstvo, rođen si u rujnu 1985. godine. Jako se dobro sjećaš djetinjstva?
Nije bilo lagano djetinjstvo, ali ne mogu reći da je bilo nesretno. Bio sam sretan, bez obzira na rat i na teškoće u to vrijeme. Bio sam okružen s puno prijatelja. Bili smo u izbjeglištvu u hotelu i ondje je bilo dosta djece. Stvari koje su se događale oko nas, ti si svjestan toga, ali opet ti je dobro. Imaš prijatelje, izađeš van, igraš nogomet, radiš dječje stvari, igraš se skrivača... Nama je lijepo.
Prije rata? Ne sjećam se toliko. Bili smo u Zatonu kod Obrovca. Otišli smo u Zadar kad je počeo rat. Sjećaš se nekih stvari. Sjećam se kad su djeda ubili. To su stvari koje te obilježe i ne možeš ih zatvoriti. Ali kažem, bez obzira na sve to, djetinjstvo je bilo sretno. Od starta je bio fokus na nogometu, ali volim i druge sportove. Igram košarku, mislim da nisam loš, volim tenis. Ali nogomet je uvijek bio prvi...
Jesi li osjetio pritisak da se od tebe očekuje da uspiješ jer o tvom uspjehu na neki način ovisi uspjeh cijele obitelje?
Iskreno, nisam. Ni roditelji mi nisu stavljali pritisak. Htjeli su da se njihova djeca bave s onim što vole i da budu sretni. Htjeli su priuštiti sve što su mogli, i više od toga, da bih ja danas-sutra uspio. Nikad nisu razmišljali da će biti ovo što je danas, ali htjeli su biti podrška.
Kad je rat već bio pri kraju i kad su se ljudi počeli vraćati u svoja mjesta, tako je bilo i nama. Bilo je da ili se vraćamo u selo ili ostajemo u Zadru. Svi su tati preporučavali da je bolje da se vratimo, da nema ništa od nogometa. Ali njihova odluka bila je da ostanemo u hotelu. Podredili su sve meni da se ja bavim onime što volim. Njima idu najveće zasluge kroz cijeli život, ali pogotovo u počecima. Da smo se vratili, tko zna kako bi se sve razvijalo poslije.
Nisam osjećao pritisak. Uživao sam, bio sam sretan. Imao sam svoje snove. Razmišljao sam da ću jednog dana biti uspješan nogometaš, ali nisam se osjećao kao da moram nešto napraviti. Htio sam vratiti roditeljima i bio sam maksimalno unutra, fokusiran. Radio sam sve da dođem do onoga što želim.
Otvori KEKS Pay
Luka je domoljub koji ima domoljublje u genima i takvom domoljubu, najpoznatijem Hrvatu mjesto je predsjednika Hrvatske, a ne nekog slučajnog titovog gardista...i svašta što se ne smije spominjati jer bi odmah uslijedio crveni karton, zabrana