Novi trener PPD Zagreba, Igor Vori, u rujnu napunit će 40 godina, ali neće ostati upisan kao najmlađi trener kluba u povijesti. Zdravko Zovko imao je 36 godina kada je sjeo na klupu zagrebaša i kao trener-debitant odveo svoju momčad do naslova Kupa prvaka. I to dvaput zaredom. Za mnoge je imenovanje Igora Vorija bilo iznenađenje, ali ne i za tog bivšeg igrača kluba, odnosno bivšeg kapetana hrvatske reprezentacije.
– Puno sam puta razgovarao sa svojim bivšim suigračima, ponajviše s Josipom Valčićem, danas sportskim direktorom kluba, o tome kako bih jednog dana volio biti trener. O tome smo razgovarali još dok sam bio igrač. I onda su me nazvali iz kluba. U redu, nisam odmah rekao da pristajem, morao sam razgovarati sa suprugom, jer kao trener Zagreba morao sam potpuno promijeniti životni ritam. Naime, kao direktor muške rukometne reprezentacije, radio bih u kancelariji od 9 do 16 sati i to bi za taj dan bilo to. Sada će treninzi biti dvaput dnevno, vikendom utakmice, pa slobodno vrijeme za analizu, pripremu, proučavanje suparnika... Kada sam dobio podršku supruge i uže obitelji, puno sam lakše prihvatio ovaj novi izazov. Netko može reći da nemam iskustva kao trener, ali kao direktor muške reprezentacije, ja nisam za vrijeme utakmica i turnira bio u kancelariji, nego na parketu. Kao direktor, u dvije godine gledao sam na tisuće utakmica svih mlađih skupina, seniora, puno utakmica klubova, reprezentacija...
Spojila nas je sudbina
Osim s obitelji, sigurno ste za savjet pitali i Linu Červara, koji vam je godinama bio trener u Zagrebu, reprezentaciji, ali i u Italiji?
– Naravno. S njim i inače puno razgovaram, slušam savjete. U karijeri sam radio s puno velikih trenera, s nekima sam ostao u jako dobrim odnosima. Neki su mi porukom čestitali kada su saznali da sam postao trener. Za mene je veliko bogatstvo što sve moje bivše trenere mogu nazvati u bilo kojem trenutku i pitati ih za savjet. Naravno, najviše sam naučio od Line. S njim sam proveo najviše vremena u igračkoj karijeri, ali i kao direktor reprezentacije svaki dan smo se viđali u uredu i puno razgovarali. Volio bih imati tu njegovu pozitivnu energiju kada je riječ o rukometu. Inače, volim poslušati svaki savjet, nije sramota priznati da vam se sviđa tuđa ideja. A opet, na kraju, ja sam taj koji odlučuje.
Igrali ste u najvećim europskim klubovima, Barceloni, PSG-u, Hamburgu, osvojili ste Ligu prvaka. Gdje ste stekli najviše prijatelja?
– U Njemačkoj, bez puno razmišljanja. Bile su to divne četiri godine u Hamburgu.
Tko bi rekao, tamo 2004. kada ste osvojili olimpijsko zlato, da ćete Denis Špoljarić i vi, tadašnji suigrači, 16 godina kasnije biti prvi suradnici na klupi Zagreba?
– Vjerojatno nitko. Baš smo o tome pričali neki dan i smijali se kamo nas sudbina sve može odvesti.
S igračima ste održali desetak treninga. Kakvi su prvi dojmovi?
– Mogu reći da sam zadovoljan upoznavanjem s igračima. S većinom igrača sam igrao, no sada se ipak moram postaviti drukčije nego kada sam im bio suigrač. Morao sam ih upoznati sa svojim načinom rada, idejama, sustavom igre koji nas čeka iduće sezone. Dečki su zasad sve to dobro prihvatili. Bitno mi je da su pozitivno reagirali. Znam da je kraj sezone, znam da nisu zbog pandemije mogli normalno trenirati, znam da vjerojatno jedva čekaju da odu na zasluženi odmor, ali svejedno su s velikom voljom trenirali – priča Vori.
Žao mi je zbog odlaska Horvata
Kakvi ćete biti kao trener, strogi ili blagi?
– Mislim da ću biti isti onakav kakav sam bio kao igrač. Sad kad razmišljam, mislim da je nepotrebno razgovarati sa sucima, nervirati se bez razloga. Sve to nepotrebno troši energiju. Bitno je da imam dobru komunikaciju s igračima na parketu. Oni su za mene najbolji na svijetu i tako ću se postaviti. Vjerujem u njih i želim da oni vjeruju meni. Ja nisam njima samo trener, već i roditelj, pa i psiholog.
Kao igrač dobili ste u bogatoj karijeri samo jedan crveni karton.
– Da, kojeg se svi jako dobro sjećaju. Bilo je to u finalu Svjetskog prvenstva 2009. godine u zagrebačkoj Areni protiv Francuza. Sudac je procijenio da sam ga želio gađati loptom, a ja sam samo zamahnuo prema njemu. Da li bih u tom trenutku bacio loptu na njega, ne znam. Znam samo da sam bio jako ljutit i razočaran jer su sudili sve protiv nas, i to pred 15.000 naših navijača. Dok sam igrao, znao sam razgovarati sa sucima, mahati rukama kad bih bio nezadovoljan, ali nikad, osim tada, nisam bio isključen.
Iznenada ste ostali bez Horvata i Gadže?
– Žao mi je što su otišli, ali sam obojici poželio puno sreće. Sigurno je da ćemo sad gledati da se još malo pojačamo. Ako je to stranac, onda mora biti pojačanje, a ne samo neki prolaznik – zaključio je Vori.
Igor Vori i Denis Špoljarić, trener i pomoćni trener PPD Zagreba, igrali su zajedno u hrvatskoj reprezentaciji od 2003. do 2009. godine, te osvojili po pet medalja. U Zagrebu su pak igrali zajedno od 1997. do 2001. godine, potom od 2003. do 2005., te od 2007. do 2009. godine. Denis je odigrao nešto više sezona među zagrebašima od Vorija, a zajedno su osvojili po deset naslova prvaka Hrvatske te devet Hrvatskih kupova. Što se tiče inozemne karijere, Igor je igrao u Italiji (Conversano), Španjolskoj (Barcelona), Njemačkoj (Hamburg) i Francuskoj (PSG), a Denis u Švicarskoj (Winterthur), Sloveniji (Celje) i Njemačkoj (Füchse). Vori ima pet, a Denis dva osvojena nacionalna prvenstva u inozemstvu. Od europskih kupova, Vori je osvojio Ligu prvaka, a Denis Kup EHF-a.
