Nakon utakmice scenarija na kojem bi piscu pozavidio i slavni redatelj krimića Alfred Hitchock, hrvatski rukometaši su ludovali od sreće. Slavili su uz najnoviju Thompsonovu pjesmu “Ako ne znaš što je bilo” ali i uz Mišinu “Poljubi zemlju po kojoj hodaš” i uz, za ovakve prilike vrlo prigodnu, “Za dobra stara vremena”. A pri tome nisu zaboravili pokloniti se tribinama na sve četiri strane svijeta. Nakon slavlja na terenu s navijačima i svojim najmilijima, slavili su i u miks-zoni kojom je odjekivalo “ovdje nitko nije normalan, nije normalan”. No, prije naših kroz šumu mikrofona prošao je najbolji igrač suparnika, Srbin s mađarskom putovnicom Zoran Ilić, kojemu je tek koja sekunda nedostajala da bude junak ove utakmice.
- Svi moji golovi sada ne znače ništa jer nam je na kraju nedostajalo koncentracije. Promašili smo neke zicere i nismo dovoljno brzo mijenjali. Navijači su digli naše hrvatske suparnike i to je bio ključ ove utakmice.
Na sve one glasne navijače s kvadratičastim obilježjima referirao se i igrač utakmice Zvonimir Srna (5 pogodaka, 4 asistencije, 1 osvojena lopta):
- Uđeš u dvoranu, pustiš našu domoljubnu glazbu, pogledamo jedan drugoga i što možemo drugo nego ginuti. Kad smo pet minuta prije kraja gubili četiri razlike bio sam na klupi kada mi je Martinović rekao “dragi, mi to možemo”. Uslijedio je delirij kakav nisam doživio. Kada je krenuo Thompson, vidio sam svima suze u očima.
FOTO Memeovi o spektakularnoj utakmici hit su na mrežama: Jedna fotka odnijela je pobjedu
Srna je bio autor najvažnije asistencije utakmice, onog dodavanja na crtu za Šipića uz posljednjim trenucima utakmice.
- Vidio sam da je šest sekundi ostalo, Maraš mi je dodao loptu, poveo sam ju i vidio Šipića samog i to je to.
A Šipić je utrčao u nebranjeni prostor, spremno primio loptu i zabio pored, u špagu rastegnutog, mađarskog vatara Bartucza, koji nije uspio obraniti i 15. loptu.
- To se dogodilo tako. Kako sam bio na jedinici u obrani, vidim nema nikoga oko mene pa velim zašto ne bih pojurio i stekao pola terena prednosti. Bio mi je cilj utrčati neki prostor. Prije tog posljednjeg dodavanja sam vidio da su ostale četiri sekunde i znao sam da moram što prije pucati. Samo sam se okrenuo i deri. Ušlo je, to je najbitnije.
A kako je strijelac pobjedničkog pogotka doživio preokret u posljednjih pet minuta?
- U 55. minuti sam isključen kod 26:30 i pomislio sam “ne znam što se mora dogoditi da to ovo okrenemo, jedini je način da Peša sve obrani”. I stvarno, Peša je u posljednjih pet minuta sve obranio. To se dogodi jednom od tisuću slučajeva, no neizmjerno mi je drago što se to dogodilo nama pred našom publikom. Kada je lopta ušla u gol, kada su tribine poludjele, nisam sebe čuo što mislim.
Kao što je već rečeno, za takav rasplet itekako je zaslužan pričuvni vratar Ivan Pešić koji je u posljednjih pet minuta zaključao svoja vrata.
- Ovakva se utakmica igra jednom u sto godina. Da smo smišljani takav scenarij teško da bi to prošlo. Nismo odustajali do posljednjih sekundi i Bog nas je nagradio. Nisam se složio s tvrdnjama da smo mi protiv Mađara favoriti, ja ne volim kad smo favoriti - rekao je Pešić.
Kakav je to bio osjećaj ući u teškim trenucima za momčad koja od tebe očekuje čuda između vratnica?
- Ne znam što bih vam rekao. Vjerovao sam da možemo okrenuti. Govorio sam malom (op.a. Kuzmanović) da mi vratari moramo ostati mirni. Dovoljna je bila moja prva obrana da se u njih uvuče nervoza, a mi smo sve pogodili u napadu. Ovo mi je jedna od najluđih utakmica u karijeri. Preokrenuli smo utakmice i protiv Slovenije i protiv Mađarske i to je nešto što na Olimpijskim igrama nismo imali.
Kao i obično, jedan od emotivnijih bio je Mateo Maraš:
- Ovo je bio klasični hrkljuš. Ovo je najluđa utakmica koju sam u životu odigrao. Nikad nešto luđe nisam vidio. Može se o ovome knjiga napisati. Rekao bih da je ovo jedna bajka u dijelovima. Ovo je bio najluđi dio, vidjet ćemo što ćemo zapisati u sljedeće dvije epizode.
Jedan od onih koji je zaslužio “orden za hrabrost” svakako je Ivan Martinović. Osim što je morao igrati srednjeg vanjskog (jer je i Karačić otpao zbog ozljede) cijelu je utakmicu šepao.
- Rasplakao sam se. Nisam mogao vjerovati. Predivan je to osjećaj, ne mogu vam to opisati. Tako sam bio sretan za cijelu momčad, svakog navijača, za mamu, tatu, sestru. Kada smo gubili četiri razlike rekao sam glasno na klupi da možemo pobijediti. Hvala Bogu, pomoglo je. Vjerovao sam i osjetio da to treba glasno reći. Svi su to prihvatili i dali su još 10 posto i pobijedili smo.
Otvori KEKS Pay
Martinović cijelo drugo poluvrijeme šepa i igra i to igra srednjeg vanjskog. Na znanje nekima koji ne igraju !