Od sezone 2013/14., otkako se u hrvatskom nogometu njegov najjači rang sastoji od 10 klubova, za rijetko smo koju sezonu mogli reći da nam je bila europski uspješna. Na koncu, samo su dva kluba - Dinamo i Rijeka uopće igrali grupnu fazu nekog kontinentalnog natjecanja. Dinamo je to činio po pet puta u Ligi prvaka i Europskoj ligi, a prošle je sezone igrao u Konferencijskoj ligi nakon rašomona protiv AEK-a i Sparte iz Praga. Riječani su pak u Europsku ligu izlazili upravo spomenute, prve sezone nakon veličanstvenog prolaska njemačkog Stuttgarta. Taj su uspjeh ponavljali i godinu kasnije, u playoffu eliminiravši Sheriff iz Tiraspola, tada vođen od strane Zorana Zekića. U ljeto 2017. Rijeka je, kao prvak, tada bila nadomak Lige prvaka pa je nakon ispadanja od Olympiakosa zaigrala EL, kao i u sezoni 2020/21. kada su pomalo senzacionalno, u doba korone, na jednu utakmicu slavili u Kopenhagenu.
Ostalo je, uz povremene, sporadične bljeskove Hajduka, Osijeka i Lokomotive, koja je te sezone imala nevjerojatnu privilegiju biti našim drugim predstavnikom u kvalifikacijama Lige prvaka, uglavnom bilo za zaborav. Notirajmo dakle, u ljeto 2020. godine, nakon onog prvog udara korone imali smo Dinamo i Lokomotivu u kvalifikacijama Lige prvaka. Plavi su ispali od Ferencvaroša u Budimpešti, Lokomotivu je u Kranjčevićevoj najprije iz elitnog natjecanja izbacio bečki Rapid (0:1), a onda je uslijedio katastrofičan poraz od Malmöa u Švedskoj (5:0). Dinamo i Rijeka te su sezone zajedno igrali u grupnoj fazi Europske lige, što je zadnji puta da smo imali dva kluba u europskoj jeseni.
A ovoga ljeta mogla bi biti i peta godina pozamašne rezultatske suše na kontinentalnoj razini. Ono što Dinamo napravi, u globalu vuče hrvatski nogomet. Točnije, drži ga živim, s ustima u vodi, ali nosom tek malo iznad nje. U doslovnom smislu, zadnjih godina traje blago naricanje ostatka hrvatskih klubova da Dinamo dospije do grupne faze Lige prvaka i tako iz fondova Uefe priskrbi koji milijun eura ostatku HNL-a. Manjak natjecateljske ambicije jasno se ogleda i u prodaji svega onoga što vrijedi praktički prije nego što europske kvalifikacije i započnu. Prijelazni rokovi, do sad uvijek ekstra-rani početak nove sezone u HNL-u, manjak kvalitete... Nije slučajno da smo u Europi na klupskoj razini gotovo pa nigdje.
S te strane, zagovaratelji širenja HNL-a na 12 klubova imaju pravo. Liga bi s 33 umjesto 36 kola imala prostora započeti koji tjedan kasnije, a i dalje je krajnje nejasno zašto se više kola u proljetnom dijelu polusezone ne može igrati kroz tjedan. Jesen je natrpana ligom, europskim kupovima i reprezentativnim obvezama, a kad već imamo mjesec i pol dana ničega jer je hladno i tereni su nam poput oranica, čemu ne ubaciti još koje kolo u tjednu na proljeće...
Kvaliteta naših najjačih klubova ove sezone jasno je vidljiva kroz ljestvicu. S nikada manje bodova naš će prvak osvojiti ligu, odnosno s nikad više poraza. Čemu se onda čudimo kad ne možemo pobijediti predstavnike iz drugih zemalja, ma koliko one bile nogometno egzotične? Bojim se, iskreno, da bi hrvatski klupski nogomet ovoga ljeta u Europi mogao doživjeti novu katastrofu. Iako se teško može niže od nekoliko prijašnjih sezona, sada bismo o malteškim, azerbajdžanskim, slovačkim ili sličnim klubovima već mogli govoriti kao o nedostižnima po pitanju kvalitete. Bolne šamare iz ljeta u ljeto više i ne brojimo...
Hrvatski klubovi igraju da bi prodali, a drugdje se u Europi prodaje da bi se igralo bolje, jače i kvalitetnije. Ne vidimo da je novac u Europi, radije ispadnemo i prodamo dvojicu-trojicu najboljih i tako u krug...
Otvori KEKS Pay
Socijalizam u glavama ljudi koji vode...